Legenda o starom gradu Ljubuškom: Mjesto gdje je herceg Stjepan ljubovao

Ukoliko ste nekada prošli kroz prekrasni hercegovački gradić na lijevoj obali rijeke Trebižat, teško da je vašem oku mogla promaći prekrasna kula koja bdije nad gradom koji je na tom podneblju smješten još od antičkog doba.

Osim prirodnih ljepota koje ga okružuju, Ljubuški je bogat i kulturno-historijskim naslijeđem. Jedna od najznačajnijih znamenitosti je i srednjevjekovna Tvrđava hercega Stjepana, ili stari grad Ljubuški, na istaknutom vrhu krševitog lanca brda Buturovice, koje se nalazi na istočnom kraju Ljubuškog polja. Podignuta je na čvrstom, krševitom položaju, na 396 metara nadmorske visine. 

Od 2003. godine proglašena je nacionalnim spomenikom naše države, potvrđeno je za Radiosarajevo.ba iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Ljubuški je pripadao župi Večerić. U historijskim izvorima se javlja dosta kasno, prvi put 1452. godine, prilikom rata Stjepana Vukčića sa Dubrovnikom. Kada je Vladislav Hercegović prešao na stranu Dubrovčana, oteo je ocu čitav Hum osim Ljubuškog, u koji se Stjepan Vukčić sklonio. Tada je i kralj Tomaš mislio doći pod Ljubuški. 

Legenda tako kaže da je jednom davno Herceg Stjepan, ne mogavši odoljeti ljepoti mlade Venecijanke, buduće zaručnice svog sina, poznat po svojoj nekontroliranosti, oteo predivnu venecijansku nevjestu svome sinu, koju je ovaj brodom dovozio od Mletaka, a koji je potom pozvao Osmanlije i zaratio s ocem. Nevjestu je Kosača tako ukrao na moru i odveo u svoju tvrđavu u Ljubuški. Otud navodno naziv grada. Mjesto gdje je Kosača ljubovao.

Kao posjed Stjepana Vukčića spominje se u povelji kralja Alfonsa V od 01.6.1454. godine. Turci su ga zauzeli 1463. godine, ali samo na kratko, jer je već 18. jula javljeno u Dubrovnik da ga je Turcima oteo Vladislav Hercegović. Turci su ga ponovo zauzeli 1477. godine i smjestili u njega posadu sa dizdarom. Od početka XVIII vijeka sjedište je kapetanije. Prema hronici popa Šilobadovića više puta su ga napadali Kotorani između 1662. i 1669. godine. Napušten je 1835. godine.

Grad zauzima prostor od nekih 500 m2. Razvijenog je tlocrta sa sistemom bedema koji opasuju glavnu kulu. Bedemi ponegdje dostižu visinu i do 10 m, a u temeljima debljinu od 2 do 3 m. Popravljan je u više navrata. Danas su mu sačuvane jake ruševine na brežuljku iznad Ljubuškog.

Utvrđeni grad Ljubuški je nepravilan mnogougao dužine oko 90 m i maksimalne širine oko 50 m. Na prvi pogled, posmatrajući njegov situacioni plan, zaključujemo da je dograđivan u nekoliko vremenih faza. 

Unutar zidova se vide krajnji ostaci raznih građevina:  stražarnica, ambara, pekare, barutane, a  konstatovane su i četiri čatrnje, od kojih se danas mogu na terenu da raspoznaju tri, naveli su iz Komisije.

Najstariji dio srednjovjekovnog grada Ljubuškog činila je četvrtasta snažna kula sa malim oborom jugoistočno od kule. Kulu inače zovu Herceguša. Ova kula je imala vanjske dimenzije 8,5 x 7 m, a obor je bio dug oko 15 m i širok oko 11 m. Oblik obora je bio nepravilan četverougao. U drugoj fazi dogradnja je obuhvatala nastavak jugoistočne strane u vidu prislonjenog nepravilnog petougaonog obora, koji je na sjevernoj strani bio ojačan sa dvije kule. Polukružna kula je imala vanjski promjer oko 5,5 m, a četvrtasta najdužu vanjsku stranicu oko 6,8 m. Najvjerovatnije je da je samo prva faza srednjovjekovna, predturska. Međutim, nije isključeno da i druga faza potječe iz vremena prije 1463. godine.

Oko 250 m sjeverozapadno od ulaza u grad, na parceli 2669, nalaze se ruševine džamije koju je, vjerovatno, podigao Nesuhaga Vučjaković polovinom XVI vijeka. Džamija je četverougaone osnove, dužine stranica od 7 m, sačuvane visine zidova oko 4,5 m. Spoljna lica zidova su obložena dobro klesanim kvaderima, sa dosta pažnje slaganim u horizontakne redove. 

Tri zida su sačuvana do pod krov, a nedostaje sjeverozapadni zid, koji je srušen. Tu je vjerovatno bio prvobitni ulaz u džamiju (nasuprot mihrabu). Ispred ulaza je bio trijem (dimenzija 7x 3 m) na kamenoj platformi obzidanoj suhozidom. Munara je potpuno srušena, a nalazila se uz sofe na zapadnom uglu, tj. u uglu između JZ i SZ zida. Ostaci kamena od munare su razbacani u okolini džamije. Nije poznato kojih je bila dimenzija.

Jedan ulaz u džamiju je u južnoj polovini sjeveroistočnog zida. Sjeverno od njega na gornjem nivou je  lučno zasveden prozorski otvor. Mihrab, u obliku jednostavne četverougaone ravne  plohe (visine oko 2 m,  širine oko 1,5 m), uokvirene jednostavno profilisanim okvirom, nalazi se u sredini jugoistočnog zida. Površina mu je bila obložena  tankim pločama, fino klesanim i poslaganim u redove. Sjeverno od njega u gornjem redu bio je jedan prozorski otvor lučno zasveden.  Južno od mihraba u donjem nivou je naknadno probijen otvor kroz koji  se može da uđe u džamiju.

U sredini jugozapadnog zida se nalaze dva prozorska otvora, jedan iznad drugog, sa tragovima lučnog presvođenja. 

Nešto bliže do sjevernih zidina starog grada, na istoj parceli, nalaze se krajnji ostaci mezarja, tj. pokoji nagnuti, prelomljen ili izvaljen nišan.

Odgovori na ova pitanje dobit će se nakon arheoloških i arhitektonskih istraživačkih radova. U trećoj fazi utvrđenje se proširilo na sjevernu, istočnu i zapadnu stranu od najstarije utvrde. Ovo je sigurno turska dogradnja koju karakteriše izgradnja brojnih zidanih zgrada u zapadnom dijelu dograđenog utvrđenja.

Najbolji način utvrđivanja raznih faza izgradnje je izučavanje maltera, koji su u svakoj fazi različiti, kao i izučavanje načina zidanja i upotrebljene vrste kamena.

Istraživanja koja bi se provela na ljubuškom gradu mogla bi nam odgovoriti na niz pitanja o tome kako su Osmanlije dogradnjama i pregradnjama transformirali naše srednjovjekovne gradove, posebno hercegovačke, koji su imali neka specifična obilježja.

Kako su naveli iz Komisije, prema podacima iz 1932. godine grad je već bio dosta razrušen, tj. ruševan.

Prilikom donošenja odluke o progašenju nacionalnog spomenika uviđeno je da je grad u ruševnom stanju. Posljedice potresa iz 60-ih godina XX vijeka su očite (čitavi blokovi zidova kula debelih i do 1,5 m su srušeni). Na mnogim mjestima na zidovima se vide napukline od tektonskih poremećaja tla. Kruništa kula i bedema, njihovi spoljni uglovi, kao i oplate zidova se osipaju. Na mnogim mjestima su po čitavoj visini zida široke rupe.  Na pojedinim mjestima, uza zidove su velike naslage otpalog kamenja.

Džamija je ruševina, a mezarje je skoro u potpunosti devastirano, a veliki dio objekta je pokriven rastinjem.  U periodu poslije rata 1992-1995.godine, probijen je makadamski put skoro do podnožja.

Pogledajte kako će izgledati obnovljeni Stari grad u Ljubuškom

Ipak, situacija bi se mogla promijeniti, jer je sredinom aprila ove godine stigla vijest da je obnova kule iznimno skup projekt, a lokalne vlasti u obnovi te znamenitosti računaju na podršku EU fondova.

Kako su istaknuli, projekt se sastoji od plana konzervacije, restauracije, rekonstrukcije, budućih arheoloških istraživanja, tehničkog opisa i finansijskog plana.

S obzirom na to da obnova tvrđave ima najznačajnije ambijentalne, simboličke i povijesne vrijednosti za ovaj kraj i prostor Hercegovine, projekt se planira ostvariti kroz EU fondove prekogranične suradnje, istaknuli su iz općine.

Preko projekta “Theme medieval” omogućena je asfaltna i putokazna infrastruktura te je i sama kula postala dostupnija javnosti, a iz ljubuške općine ističu kako su se prijavili i na nove natječaje čiji bi rezultati trebali biti poznati do kraja 2019. godine.

Do tada je, kako su naglasili, pripremljena 3D animacija tvrđave koja se može pogledati na službenim stranicama Općine Ljubuški.