Kulenović je bio rudar u jeziku: Idejom stvaranja suprotstavljao se apsurdu

"Ali ako je Ćatić u gazelima obnavljao sjećanje na orijentalnoislamsku crtu kulturnog identiteta, Skender u eksperimentiranju sonetom pokazuje dubinu jezika i njegovu sposobnost da u konkretnom dosegne apstraktno i da otkrije metafizičnost tvari. Otud Skender stvara u svijetu metafizičke bezdomnosti, da bi se idejom stvaranja suprotstavio navali apsurda. Sve je tu, u njegovoj poeziji, u stalnom pomjeranju iz ležišta automatizirane percepcije i sve hoće da iskoči iz maternice inercije u ono iza tvari. Postavši pjesnikom tvarne metafizike i metafizičnosti tvari, on je formalni ritam pretočio u psihološki – da bi u maksimalnoj mjeri intelektualizirao poetsku sliku. Njena dubina otkriva se kao čežnja za obogotvorenim baštovanom preko kojeg pjesnik uspijeva približiti zemlju nebu i spustiti metafizički beskraj u baštu u kojoj su čovjek i Bog dovedeni u blisku vezu, pa je Bog obogotvoreni čovjek, baš kako je i čovjek očovječeni Bog. Ili se u dva Tariha, onom za Stari most u Mostaru i onom za Karađozbegovu džamiju, djelo ljudskih ruku i njihova kreacija po svojoj svevremenosti uzdižu u božanske visine, da bi se umjetnost vidjela kao metafizička vječnost. Ili se ona, pak, kao u Stećku, vidi u formi spasa od kandža kiše, povampirenja i krađe, a u Tarihu za Karađozbegovu džamiju u Mostaru umjetničko djelo je – po svojoj nadi, utjehi, spoznaji dubine egzistencije – jače i od rata i svegledog satrapa, od jeseni od rita koje skinu sve do bola, nebo zemlji zgade, a džamija u tom sonetu stalno niče pred očima pjesnikovim kao procvali badem, puzavica sita. Ili se, kao u Rusoj pjesmi, sav čovjekov napor da savlada trošnost i prolaznost gleda na fonu onog neizgovorivog, onog još neojezičenog – što se začinje kao savršenstvo misli i osjećanja nepretočivih u jezičku formu", pisao je Kazaz.

Kulenovićev roman Ponornica, koji se smatra jednim od najboljih romana prve polovine XX stoljeća, pripada periodu modernizma. U svojoj knjizi Bošnjački roman XX vijeka, Kazaz navodi kako Kulenovićev roman Ponornica prikazuje slom patrijarhalne kulture i zajednice, te begovske klase. Roman je, najprije, porodična hronika, ali istovremeno sa prethodno navedenim, u romanu teče etičko preispitivanje vlastitih postupaka i analitički pregled sadržaja historije i kulture. Drama porodice je i uslovljena dramom ukupne patrijarhalne zajednice, a ova rasulom sistema patrijarhalnih kulturnih vrijednosti. Ponornica je, prema Kazazu, metafora povijesti, rasporeda tvoračkih i zatornih sila, suodnos sila gradnje i razgradnje. Transformacija ukupnog društvenog poretka smjenom jednog carstva drugim je tematski okvir romana.

Njegova drama Djelidba je ideološki potkovana. U predizbornoj noći, porodice idu u pozorište i govore im kako da glasaju. Predstava biva prekinuta jer nije odgovarala totalitarnom režimu jugoslavenske vlasti.