Sjećanja / Kroz Džamonjine priče može se rekonstruirati povijest grada kojeg više nema

18. 01. 2017. u 09:43:00 S. H.

Shares: 0

Na današnji dan 1955. godine rođen je Dario Džamonja, bosanskohercegovački pisac, novinar i kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Oslobođenje, Kolumnista te urednik u časopisu Lica.

Bio je dijete razvedenih roditelja zbog čega ga je uvijek pratio osjećaj da nikome ne pripada osim Sarajevu, njegovom voljenom Sarajevu koje mu je bilo vječna inspiracija. Njegov život je od samog početka imao tugaljiv prizvuk emotivne skitnice: najprije mu otac izvršava samoubistvo, potom i stric, a majka zauvijek odlazi u Holandiju. Odrastao je s bakom i djedom u sarajevskoj ulici Jezero br. 11 (kasnije ta ulica mijenja ime u Kate Govorušić). Kada je nastupio rat na području Bosne i Hercegovine, Dario ostaje u Sarajevu do 1993. godine i nakon ranjavanja, s porodicom odlazi u Ameriku. U Sarajevo se vraća 1998. godine. Otac je dvije kćeri - Nevene i Vesne. Također, ima dvije sestre - Martu i Mirnu.

Priče iz života ovjekovječile su čitavu njegovu prošlost, sadašnjicu i budućnost: počeci sežu još u osnovnoj školi kada svojom jednostavnošću izraza ne očarava nastavnicu maternjeg jezika i dobiva četiri plus. Kasnije je napisao da je baš za tu priču dobio trideset hiljada dinara. Dario Džamonja kao prozni pisac je katkad istančano, metaforično, surovo i realno uvijek unosio stvarne likove, među kojima je on bio i protagonista i antagonista - do srži iskren i nerijetko dvosmislen.

Upravo zbog tog neoklijevanja da se ogoli, odraz njegovog autorskog rada odavao je nebrušenu, autobiografsku crtu ličnosti u kojima su mnogi čitali retke koje je napisao i o tome naglas šutjeli. Teme koje su gospodarile njegovim pričama bile su o samoći, o pijanstvima i mahmurlucima, o svom "psećem" prljavom stanu, o tužnoj sudbini koja ga je uporno pratila, o svome djedu i o naoko uobičajenim ljudskim životima. Bio je kolumnista Slobodne Bosne (koja mu nakon egzila nudi da piše o svojoj američkoj svakodnevnici), Oslobođenja, Kolumniste i radio je kao urednik u časopisu Lica. Priče iz moje ulice - svoju prvu debitantsku knjižicu od svega pedesetak stranica, objavio je 1979. godine. Zatim slijedi Zdravstvena knjižica 1985. godine, potom Priručnik 1988. godine, These days 1989. godine. Za svog života, objavio je svega deset knjiga, ali uprkos tome, kultnost njegovog sarajevskog izražaja i svjedodžbe o vremenu koje je nagrizalo svaku poru istinske nesreće kojom je odisao, Dario Džamonja se ipak nije ispisao iz živih nego produžio dah svog vremena čiju je cijenu platio otkupom svoje sirove kože.

U njegovim pričama sačuvan je sada već skoro izgubljeni duh Sarajeva.

U svom eseju Džamonjin dnevnik pustošenja, prof. dr. Enver Kazaz s Odsjeka za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu piše kako Džamonja razvija autobiografsku priču na ambijentu Sarajeva, kafane, ulice, urbanog kulta. Lokalizira svoj hronotop i smješta ga u urbanu sarajevsku svakodnevnicu. 

Prema njegovim pričama bi se mogla rekonstruirati povijest grada kojeg nema - njegovi kultovi itd.

U istom eseju Kazaz piše kako Džamonja ispisuje i osobenu vrstu porodične hronike - priče se nastavljaju jedna na drugu i grade prozni mozaik, samim tim jer potječu iz života. Vlastito iskustvo koristi kao temeljnu proznu građu i estetsku ideologiju, te piše istinu o vlastitom životu. Marko Vešović pisao je da je Džamonja zaljubljen u vlastito iskustvo, opsjednut sopstvenim životom.

Centralni i vladajući prozni iskaz u njegovom djelu je sleng (proza u trapericama). U kontekstu bosanskohercegovačke proze, Džamonja zasniva poetičke sisteme novog realizma i nove osjećajnosti. Unutar žanra pripovijetke vrši preslojavanje domaćih poetičkih osnova.

Prema Kazazu, prostor "ludnice" (Pisma iz ludnice) je prostor autorove lične egzistencije. Ludnica dobiva značenje toposa iz kojeg se govori, tj. bosanskog postratnog društva i autorovog izbjeglištva u SAD. Prije Pisama iz ludnice insistirao je na nestiliziranom proznom iskazu, na nekoj vrsti fotografije ličnog - njegovo narativno Ja je u ulozi filmski neutralne kamere. Prozu koju je Džamonja pisao do Pisama, Kazaz definira kao dramu trajanja s neutralizacijom narativnog Ja, a u Pismima je, smatra on, to drama doživljavanja i drama (do)traja(va)nja u svijetu koji je pretvoren u ludnicu.

Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993, Writes Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine.

Za života je objavio Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Drugo izdanje, Priručnik, Oni dani, Prljavi veš, Pisma iz ludnice. Posthumno su mu, između ostalih, objavljeni izbori priča Ptica na žici, Priče...

Džamonja je treći put umro u Sarajevu 15. oktobra 2001. godine.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA