Branko Ćopić: Pisanje za djecu bio mu je najljepši posao

Time su samo potvrdili ono što se naslućivalo – da je pisanjem pomalo bajkovitih redova o djetinjstvu i ratu zapravo branio sebe od stvarnosti u kojoj mu je jednog trenutka postalo tako tijesno da drugog izlaza nije bilo…

Kao jedna od najžešćih polemika vezanih za stvaranje autora izuzetne popularnosti (sa za naše prilike nevjerovatnim tiražima) čija su djela prevedena na više od 30 jezika ostat će ona u kojoj se diskutovalo o tome zašto je Ćopić nepravedno godinama svrstavan isključivo u dječije pisce.

Njemu to nikada, međutim, nije smetalo, a o svom stvaralaštvu svojevremeno je rekao:

"Dosta je mojih stvari dramatizovano. Neke su uspele više, neke manje. Neke sam sam pisao. Ali pošto sam pomalo i satirik, ja ne gledam hoće li se to nekom svideti ili neće. Često sam nailazio na veliki otpor. A te otpore i dan-danas ne razumem. Ako čovek napiše dobru komediju sa živim likovima, on uopšte neće štetiti ni progresu, ni svojoj zemlji, ni revoluciji, niti ljudima uopšte. Strah od komedije i humora je potpuno bezrazložan. Čini mi se da što je sredina primitivnija, teže prihvata humor."

Prvu knjigu Branko je pročitao u trećem razredu. Bilo je to izdanje “Migel Servantes” koje je kupio od svoje učiteljice. Svega četiri godine kasnije izašlo je i njegovo prvo štampano djelo i to u omladinskom časopisu “Venac”.

Godine 1940. diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tokom studiranja objavljivao je kratke priče u “Politici”. Napad na Jugoslaviju 1941. godine, zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u Mariboru, da bi se ubrzo potom u rodnoj Krajini priključio partizanima. Odmah nakon podizanja ustanka u Bosanskoj krajini, 1941. godine, pristupio je partizanskim jedinicama, u čijim je redovima ostao da završetka rata.

Sve vrijeme boravka u partizanima radio je na organiziranju kulturno-prosvjetnih aktivnosti, a jedno vrijeme bio je i politički komesar združenih odreda Krupa-Sana. Taj period imat će veliki utjecaj na tematiku njegovog kasnijeg književnog stvaralaštva. Po završetku rata vraća se u Beograd, gdje je do 1949. bio urednik dječijeg časopisa "Pioniri".

Od 1951. pa sve do smrti profesionalno se bavio književnošću. U periodu od 1950. do 1960. napisao je nekoliko pripovijetki (Jeretička priča, Večera za sekretara, Odumiranje nogu i dr.) čiji se sadržaj nije dopao dijelu tadašnjeg političkog rukovodstva, zbog čega je cijeli kasniji period imao velikih problema, a što je javnosti bilo malo poznato. Prvu priču objavljuje 1928, a prvu pripovijetku 1936. Ukupno mu je objavljeno oko 150 djela, bez ponovljenih izdanja i naslova u sabranim djelima, pa se s pravom ubraja u red najplodnijih i najčitanijih pisaca druge polovine 20. vijeka u bivšoj Jugoslaviji. Autor je scenarija za film Major Bauk. Djela su mu prevođena na albanski, bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, holandski, italijanski, kineski, mađarski, njemački, poljski, rumunski, ruski, slovački i turski jezik. Bio je član SANU-a i ANUBiH. Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluga za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike i dr.

Relativno brzo postao je politički komesar, u isto vrijeme i dopisnik partizanskih listova banjalučkog “Glasa” i “Borbe”. Tačnije,  sve vrijeme rata bio je dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem. Pisao je i skečeve, pozorišne predstave…

Nakon rata, Branko se obreo na mjestu glavnog urednika lista “Pionir” da bi se uskoro u potpunosti posvetio profesionalnom pisanju.

"Pisanje za decu za mene je najlepši posao, najprijatnija zabava i najbolji odmor. Kad završim jednu knjigu za decu, ja se osećam tako veseo i raspoložen kao da se vraćam s neke velike majske svečanosti – objasnio je svojevremeno komentarišući svoju knjigu 'Orlovi rano lete'."

Prvu književnu nagradu Ćopić je dobio 1938. od Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, da bi već naredne odnio Rakićevu, a potom i  Srpske kraljevske akademije (1940).

Njegoševu nagradu dobio je 1972. za antologijsku zbirku pripovijedaka “‘Bašta sljezove boje”. Dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, a NIN-ovu nagradu za najbolji roman dobio je 1958. godine za djelo “Ne tuguj, bronzana stražo”.

O njegovom romanu "Gluvi barut" prof. dr. Enver Kazaz sa Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je objavio esej na književnom portalu Strane.

Od 1968. bio je član SANU i ANUBiH. Ovoj kulturnoj ustanovi poklonio je stan u Ulici kralja Milana 23 u kojem je živio od 1972. godine do smrti.

Branko Ćopić je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.

Rođen je na današnji dan davne 1915. godine.