Sarajevski vatrogasac Kemal Cacan: Ovo je mangupski posao. Kada svi bježe, mi idemo.

Jeste li se ikada zapitali kako izgleda radni dan vatrogasaca, koliko je teška njihova oprema i otkad postoji Stalna vatrogasna brigada u Sarajevu?

Odgovore na navedena pitanja, ali i mnoge druge zanimljivosti vezane uz ovaj častan i junački posao za portal Radiosarajevo.ba otkriva rukovodilac Spasilačko-vatrogasne službe aerodroma u Sarajevu i komandir Vatrogasne ispostave Stup Kemal Cacan.

Naš sagovornik u službi je više od tri decenije, a u njegovom slučaju presudna je bila opsada Sarajeva. 

Trending

Semir Halilović podnio ostavku na poziciju ambasadora BiH u Kataru: Poslao pismo Denisu Bećirović

"Nisam postao vatrogasac svojom voljom, dogodio se rat i 1992. godina. Studirao sam matematiku u to doba, bio sam apsolvent Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu.

Te godine u Profesionalnoj vatrogasnoj brigadi Grada Sarajeva bilo je tačno pola-pola ako gledate po nacionalnom sastavu, jedna polovina otišla je na drugu stranu, počela je ratna kataklizma, požari kao specijalni oblik ratovanja, nedostajalo je ljudi, zvali su da se pristupi i tako sam došao u brigadu. Moram reći i da je moj otac bio u vatrogasnoj brigadi, moj brat je penzionisan u vatrogasnoj brigadi...", objašnjava Kemal Cacan.

24.01.24. 09:55

Dramatične scene: Gori Heco pijaca u Sarajevu

U nastavku razgovora saznajemo kako se postaje profesionalni vatrogasac. Naš sagovornik ističe da je riječ o dugogodišnjem putu od pripravnika do samostalnog vatrogasca.

"Potreban je dugi niz godina učenja, treniranja, praktičnog rada. Kada primite pripravnika, on prvo prolazi kroz šest mjeseci obuke, zatim slijedi stručni ispit, pa se zaposli i polako se uvodi u posao. Poslije nekih četiri do pet godina rada dobijate formiranog vatrogasaca. A, pravi vatrogasac umnu zrelost stekne tek nakon osam do devet godina staža, tada zapravo dobijete samostalnog vatrogasca", kaže sarajevski vatrogasac.

Vatrogasaci u Sarajevu imaju četverobrigadni sistem rada, a njihova dnevna služba počinje u 8 sati ujutro.

"Jutarnja smjena počinje u 8 sati ujutro i traje do 20 sati navečer. Započinjemo dan uz prozivku, kaže se raspored dežurstava, vodi se evidencija šta ko radi taj dan, nakon toga ulazi se u garaže, slijedi 45 minuta obaveznog pregleda vozila i opreme, svaki dio na vatrogasnom kamionu se pregleda detaljno. Traži se da li je nešto neispravno, ono što je neispravno odmah se popravlja i mijenja.

Nakon toga, pale se sva vatorogasna vozila, gledamo koliko ima goriva i ulja, probaju se vatrogasne pumpe, crijeva... Potom slijedi pauza za doručak, a nakon toga ide rad na vatrogasnoj opremi koja se treba popraviti, teoretska nastava, zatim vježbe jer imamo puno mladih vatrogasaca, aktivni dio se završava oko 16 sati, onda kartamo, igramo šaha i čekamo eventualnu intervenciju do 20 sati navečer. 

16.01.24. 10:17

Potresni prizori nakon tragedije u Binježevu: Fotografije dronom otkrivaju silinu eksplozije

Ukoliko dobijemo dojavu o požaru tada sve ostavljamo. Dojava dođe na Skenderiju u dispečerski centar Profesonalne vatrogasne brigade, ako je to rejon od Čengić-Vile prema Bradini gdje radim - telefonom se javi nama na centralu, zatim se aktiviraju brojevi vozila koja idu, daje se zvučni signal, pale se svjetla i sirene i onda trk. Vatrogasci ulaze u vozila, šljem i čizme se oblače u vozilu i vozilo punim gasom ide na adresu", priča naš sagovornik.

Kemal Cacan ponosno naglašava da je Stalna vatrogasna brigada u Sarajevu osnovana 8. marta 1883. godine.

"Možemo se pohvaliti sa 141 godinom profesionalnog vatrogastva u Gradu Sarajevu", ističe Cacan.

Sarajevski vatrogasac u službi je više od tri decenije, a, kako priznaje, najviše pamti ratni period.

"U ratu smo radili po osmorica u smjenama, s ponosom ističem da nam se nikad nije desilo da nam je poginuo civil kada su nas zvali na intervenciju. Najbolji primjer je zgrada Šibica, 5. oktobar 1992. godine i napad na 11 plavih, to je najgori dan u mom vatrogasnom životu. U roku od 40 minuta se zapalilo osam velikih objekata u Općini Novo Sarajevo.

U pola 9 ujutro kada smo krenuli da gasimo zgradu Elektroprivrede bio je mrkli mrak, nije se ništa vidjelo od dima. Od tamo se trčali na Šibicu da spasimo ljude, ako se ne varam, taj dan je 116 osoba spašeno. Niko nam nije stradao", priča naš sagovornik.

Prisjeća se i reintegracije Grbavice i otkriva da su profesionalni vatrogasci Grada Sarajeva ušli sedam dana prije svih u sarajevsko naselje.

"Koliko ljudi u ovom gradu zna da su profesionalni vatrogasci Grada Sarajeva ušli sedam dana prije svih na Grbavicu? Došlo je naređenje od tadašnjeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine da moramo gasiti objekte koje ovi koji odlaze pale. Dakle, agresori su još uvijek bili tamo sa oružjem, a nas je pratila alpska jedinica italijanske vojske, tada se to zvalo IFOR.

U Lenjinovoj ulici gori, agresori su u parku, pale namjerno, pjevaju četničke pjesme, a mi se penjemo uz stubište zgrade, otvaraju se vrata na prvom spratu, iz stana izlazi žena i pita: 'Jeste li vi muslimani?'. Mi smo na njen upit potvrdno odgovorili. Žena je skočila, zagrlila nas i rekla da se zove Mirsada. Njen suprug bio je Srbin, skrivao je ženu četiri godine i ona čitav taj period nije izašla iz stana. Eto, taj dio pamtim, nema većeg ponosa od tog kad nekoga spasite", kaže Kemal Cacan.

Nažalost, sarajevski vatrogasci koji su radili svoj posao za vrijeme opsade našeg grada, nemaju status boraca.

"Od svih formacija u ratu, mi jedini nemamo status borca. Naša djeca, kada konkurišu na poslove nemaju isti status kao djeca čiji su očevi bili npr. logističari i kuhari. Bilo je situacija, čovjek dođe iz vojske u vatrogasnu brigadu, odradi jednu, dvije smjene i vrati se u vojsku", dodaje sarajevski vatrogasac.

Kemal Cacan gasio je i sarajevsku Vijećnicu u noći sa 25. na 26. august 1992. godine.

"Rodio sam se 50 metara od Vijećnice, svaki dan sam je gledao. Taj dan je bilo nas 68, igrom slučaja, mislim da sam jedini još aktivan, možda ima još jedan. Došao sam do toga da mi Vijećnica obilježi karijeru, ali nisam osjetio ništa tada.

Ona jest simbol Sarajeva, odrastao sam uz nju, ali mi na našem poslu moramo isljučiti svoje emocije. Dakle, uđi čim prije na intervenciju i pazi se granata i metaka, sigurniji si unutra nego vani", prisjeća se naš sagovornik.

Dodaje i da je do sada imao četverocifren broj intervencija, a u ratu ih se znalo desiti po sedam, osam u danu. Ističe i da se često događalo da po 96 sati nisu išli kući u ratu.

Sarajevski vatrogasci, kao i mnogi drugi radnici, susreću se s nepravdom, a Kemal Cacan ističe da postoji nekoliko stvari koje nisu kako treba.

"Naš Zakon nije adekvatan. Tačnije, nadzor Zakona nije proveden kako treba. Neke stvari koje su tamo precizirane nisu ispoštovane, jedan od primjera - Općine su dužne da prave svoje vatrogasne jedinice ili ako ne žele moraju napraviti zajedničku. Općine moraju dati dio novca iz svog budžeta za financiraje naše opreme koja je jako skupa, taj zakon je izašao 2009. godine, a mi nikada nismo dobili ni feninga. Nama novac daje Vlada Kantona Sarajevo i Kantonalna uprava civilne zaštite", naglašava sarajevski vatrogasac.

Naš sagovornik na kraju razgovora šalje i poruku građanima Sarajeva.

"Nismo mi ni glumci ni manekeni, jedan vatrogasac na sebi nosi 27 kilograma opreme, budite smireni, slušajte rukovodioca vatrogasne akcije, samo nas pustite da radimo i nemojte komentarisati kad ne znate. Ovo je mangupski posao, kada svi bježe mi idemo", zaključio je Kemal Cacan za portal Radiosarajevo.ba.