Jedna ruža za Jovana

U specijalnom izdanju magazina Dani od 6. aprila 2002. godine pod naslovom Sjećaš li se Sarajeva, objavljen je tekst Vildane Selimbegović, bivše urednice Dana i dugogodišnje glavne urednice lista Oslobođenje pod naslovom Jedna ruža za Jovana.

U čast generalu Divjaku koji je danas preminuo u 84. godini, prenosimo navedeni tekst do kojeg smo došli uz pomoć digitalnog arhiva Infobiro Mediacentra Sarajevo:

Tekst Vildane Selimbegović prenosimo u cijelosti:

Upoznala sam ga mnogo prije nego što smo se prvi put sreli: na obroncima Sarajeva, tamo gdje su neki hrabri momci, njih i po trojica zaduženi za jednu pušku, čuvali linije odbrane skrivajući se iza posljednjih kuća. Ovdje se iz grada popeo samo Jovan Divjak!

Ovu rečenicu fotoreporter Emil Grebenar i ja slušali smo sa isto onoliko poštovanja sa koliko su je teritorijalci, kako smo ih tada zvali, izgovarali: kada sam to napisala i nakon povratka iz Faletića, gdje je tamošnjem stanovništvu dat rok od 24 sata da se povuče iz svojih kuća, Jovan Divjak je došao da se zahvali novinarima koji odlaze na front?!

On je pak svoje dnevne i noćne posjete braniocima pravdao potrebom da u tim prvim, najtežim danima, savjetom i razgovorom pokuša pomoći. I bio je neumoran - nerijetko je, tek što bi prošao kroz slalom od snajperskih hitaca, nadomak četničkih položaja pravio stoj na rukama.

Sem njega, u prvim mjesecima agresije borci su uživo imali priliku vidjeti još jedino Mustafu Hajrulahovića Talijana. Možda su i zato njegove posjete pamćene i prepričavane, a njegova uputstva - u tim trenucima zlata vrijedna - ponavljana poput zakletvi.

Ne, nikada ih nije lagao niti im obećavao skori kraj rata: jedan je od rijetkih, ako ne i jedini koji nije vjerovao u spas s neba, zapadne intervencije i slična ćuda. Bit će to duga i teška borba, ali nema dileme - pobjeda će biti naša!, znao je reci, duboko ubijeđen u ono što govori.

Poezija u maskirnoj uniformi

Pukovniče, nema šta da brinete: ovdje srpska noga kročiti neće!
Koliko je samo puta nasmijao Sarajlije prepričavajući ovu vlastitu (ne)zgodu s linije: ovaj visoki oficir bivše JNA, rođeni Beograđanin, a borac za Sarajevo, sa svim svojim vojnim diplomama, činovima i porodicom, bio je dobrovoljac opsjednutog grada.

U Dobrovoljačkoj je uredovao prilikom razmjene Izetbegovića, u Predsjedništvu je svakodnevno posredovao između građana sablaznutih ratom i ponekog bahatog branioca, na ulicama je umirivao penzionere, u Glavnom štabu Oružanih snaga okupljao intelektualce i primao strane novinare prijatno iznenađene njegovim francuskim, za razliku od ruskog kojeg su jedino natucali ostali oficiri, ili talijanskog kojim su se nekad i međusobno sporazumijevali narodni komandanti.

Trenutke odmora provodio je recitirajući poeziju u Kamernom ili igrajući šah u prvim zemunicama nastalim na frontu. Da postoji valjana ratna statistika, posve bi sigurno bio rekorder u broju saslušanih ljudskih sudbina: od Vječne vatre do Markala trebalo mu je skoro sat vremena - na tih stotinjak metara bilo je barem duplo više onih koji su mu htjeli nešto reći ili ga naprosto samo pozdraviti.

U prvim anketama neprikosnoveno je čuvao vrh top-liste omiljenih: tu ljubav građana, poštovanje boraca, uglađeno ponašanje, obrazovanje i nadasve znanje, te potpunu nesklonost štabovima iza sedam čuvara - nadređeni su mu sve teže praštali.

Ostao je nepokolebljiv, istrajno vjerujući u ideju Bosne i Hercegovine (nikada nije pisao skraćenicu - BiH), naoko neosjetljiv na sve što se dešavalo oko njega, samo još osjetljiviji na tuđu bol i tuđe probleme.
Za moj rodenđan, 27. jula 1992, izveo me na položaje Armije BiH duž Šipa i Kobilje Glave. Domaćini, sretni što ga vide, pokazuju mu obližnji voćnjak objašnjavajući da su tu naši. Pronalazimo trojicu momaka, jedan od njih je s rukom u gipsu i među njima top.

Kažu da su Ćelini i da su došli samo da ga probaju: Jovo bi da im objasni moguće posljedice, oni neće ni da čuju.

Dva ispaljenja, niti jedan pogodak: zauzvrat, s Poljina, granate zasipaju kuće duž ulice 27. romanijske brigade. Jovo pomaže da se ranjenici smjeste u auto i ne zaboravlja da mi iz jedne bašte donese ružu. Rodenđansku.

"Neću da razgovaram sve dok pukovnik Divjak ne prizna da je prešao na islam", bezobrazno ga je na aerodromskim pregovorima dočekao Milan Gvero.

Dostojanstven i miran, kakav je u zvaničnim prilikama umio biti, pristojno je sačekao da rečenice tadašnjeg komandanta opsade Sarajeva budu prevedene oficiru UNPROFOR-a, a onda odgovorio: "Učinit ću to onoga časa kada Gvero siđe s drveta."

I vratio se u Sarajevo: sutradan je i poslovično neutralnim unproforcima bilo neprijatno - zamolili su ga da u ime Armije BiH nastavi razgovor, preuzimajući zadatak discipliniranja suprotne strane.

Žrtvovanje vojnika

Upravo je discipliniranje bilo razlogom moga straha za Jovana: uoči prve ratne Nove godine, dobio je naređenje da ide u Hercegovinu.

U to se vrijeme sukob Armije i postrojbi HVO-a već nazirao, sa Igmana su stizale kontroverzne vijesti - neke je hapsio Juka, druge Zuka, treće je tukao Mesar.

Neko se dosjetio da Jovana pošalje u samo osinje gnijezdo: kada je pukla vijest da je uhapšen, činilo mi se da cijeli grad navija za njega. Sa sobom je iz Parsovića donio pismo i hrpu papirića - vodio je dnevnik, zapisivao predano, kao i svakog drugog ratnog dana, i samo se načas uozbiljio dok je očima pokazivao ekipu čiji je zadatak bio da ga ukloni.

Na ovoj domaćoj sarajevskoj sceni, iz dana u dan bilo je sve teže: kada je prvog jula 1993. godine uhapšen Senad Pecar, tada zamjenik komandanta Desete brdske brigade Mušana Topalovića Cace, razoružana je kompletna jedinica obezbjeđenja dijela Štaba Vrhovne komande.

Medu njima i Vladimir, Divjakov sin, i Admir, sin Rasima Delića: obojica su uz batine ispitivani. Dan kasnije slušala sam raspravu oca i sina - Jovo je od Vlade tražio da se smiri.

Učinilo mi se na tren da je On zaboravio sa koliko je žara Vladimir učestvovao u odbrani ovoga grada. Mnogo vremena kasnije upravo će zbog Cace i zločina koje je dio Desete brdske počinio nad sarajevskim nebošnjacima - vratiti svoj generalski čin.

U međuvremenu je i penzioniran: zamjenik komandanta jedne Armije u čijem je nastajanju potrošio veliki dio sebe, o odlasku u mirovinu obaviješten je putem televizijskog ekrana.

Istine radi: za sve te godine predano je upozoravao na sve one male i velike stvari koje su kresale krila upravo toj Armiji Bosne i Hercegovine u koju je toliko vjerovao.