... / Jedna po jedna odlaze srebreničke majke: Nisu dočekale konačnu presudu Mladiću

02. 06. 2021. u 12:28:00 BIRN - Detektor.ba

Shares: 0

Srebreničke majke pratile su suđenje generalu Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću želeći ga vidjeti pravosnažno osuđenog za genocid i druge zločine u Bosni i Hercegovini jer bi im to donijelo pravdu i smiraj za stradalu djecu i ostale članove porodica, ali konačnu presudu zakazanu za 8. juni ove godine mnoge od njih nažalost neće dočekati i gledati, kako su to deceniju unazad zajedno radile u Srebrenici, Haagu i drugim gradovima.

Hanifa Đogaz preminula je u januaru ove godine u 72. godini života. Nije dočekala pravosnažnu presudu Ratku Mladiću, kojoj se nadala nakon što je izgubila sinove Samira i Sabahudina, te supruga Hameda u srebreničkom genocidu. Kćerka Subhija, medicinska sestra, stradala je od granate dvije godine ranije.

Iza nje je ostala kćerka Razija Husejinović, koja kaže da je majku za života da prate suđenje vodila također preminula Hatidža Mehmedović, nekadašnja predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”.

“Nikada joj nije dopuštala da ostane sama u kući i da tugu drži za sebe”, kaže Husejinović za BIRN BiH, govoreći da su majke tako dijelile tugu jedna s drugom. Rijetko je ostajala da suđenja prati kući, jer su majke jedna drugoj bile podrška, priča Razija.

“Majka je gledala suđenja uglavnom u Memorijalnom centru dole sa ženama iz udruženja, jedna drugoj podrška budu, tugu dijele, rijetko kad da smo mi s njom bili i pratili na TV-u, ali bilo je i to kad smo svi iz kuće zajedno gledali kod nje”, kazali su njena kćerka Razija i zet Dževad Husejinović.

Đogaz je, kako kaže Husejinović, tokom pada Srebrenice vidjela Ratka Mladića u Potočarima. Danima nakon što je došla na sigurnu teritoriju nije mogla govoriti ništa od straha kojeg je doživjela, a da je na svaki upit počinjala da plače, opisuje njena kćerka. Kasnije se kaže povlačila u sebe i rijetko kad pričala, samo bi kratko pred suđenje kazala da nema dovoljno velike kazne za njegova zlodjela.

“Rekla je da nema te kazne za to što su uradili, jedino da joj djecu vrate, a to ne mogu, oni ih odveli u smrt”, rekla je njena kćerka, dodavši da bi Hanifa govorila “nema pravde, nema za mog života”, možda predosjećajući da je neće ni dočekati.

Hanifa Đogaz se vratila u Srebrenicu 2000. godine kako bi pronašla smiraj u mjestu gdje je podigla djecu. Prema riječima kćerke, živjela je bez struje, ali želja da pronađe djecu bila je jača od života.

Ona je svakog sina po četiri-pet puta izgubila i kopala, koliko je puta išla i prepoznavala odjeću svoje djece, pa ih pokopala, pa nisu bila kompletna tijela, pa naknadno dodavala u mezar. Svaki put ih je ponovo gubila i kopala, živjela je i srce joj pucalo svaki put”, kazao je njen zet Dževad Husejinović.

Kad nije bila u Haagu, srebreničke majke u Memorijalnom centru Potočari okupljala je Hatidža Mehmedović, koja je preminula u julu 2018. godine, godinu dana nakon izricanja prvostepene presude Ratku Mladiću, kojom je osuđen na doživotnu kaznu.

Sadašnja predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice” Fazila Efendić prisjetila se kako je Hatidža svoju borbenost i snagu nakon svega što je proživjela pokazivala kroz istrajnost u praćenju sudskih postupaka. Preživjela je Hatidža gubitak dva sina, muža, dva brata, ali konačnu presudu nije dočekala.

“Hatidži je bilo veoma bitno da svako suđenje prati pomno, bila je mnogo aktivna, znam i kad ne ode u Haag, okupljala nas i govorila da moramo zajedno gledati, da je to bitno, baš je bila borbena za istinu i pravdu i najviše mi je žao što nije dočekala da vidi i konačnu presudu Mladiću, nakon tolike borbe”, kazala je Efendić.

Mehmedović je ranije za BIRN BiH govorila kako se ne smije zaboraviti ono što se desilo, i da se o zločinima mora govoriti.

Ja nemam budućnosti, ali ću se boriti dok sam živa. Nikad se neću boriti za osvetu. Svaka se preživjela žrtva bori za pravdu i pravednost. Našoj djeci su otete olovke iz ruke, nisu oteta naoružanja. Borit ću se da svako dijete ima bolju budućnost, svjetliju i normalniju nego što su imala naša djeca”, govorila je ranije Mehmedović.

Udruženje Pokret “Majke enklava Srebrenice i Žepe” jedna je od bh. nevladinih organizacija koja okuplja preživjele, članove porodica ubijenih i nestalih 1995. godine tokom pada “zaštićenih zona” Srebrenice i Žepe. Udruženje je osnovano 1996. godine.

Evropski parlamet je, na zahtjev ovog udruženja usvojio Rezoluciju o Srebrenici, akt po kojem će sve države članice EU obilježavati 11. juli, kao Dan sjećanja na srebrenički genocid.

Efendić je navela da je do sada desetine majki preminulo i nije dočekalo ni da ukopaju svoje najmilije, niti da se osude zločinci. Kaže kako “odlaze majke, jedna po jedna”, a svaki mjesec vidi neku novu osmrtnicu. Rekla je da su sve majke u udruženju i van njega u poodmakloj životnoj dobi i narušenog zdravlja. A puno bi im značilo da su vidjele i dočekale presudu, govori Efendić, dodajući da se postupci moraju voditi brže, jer žrtve i svjedoci umiru.

Život srebreničke majke Nure Alispahić odvijao se sve do oktobra 2020. godine, kada je preminula, između dva mezara njenih sinova – jedan se nalazi u Aleji mladosti u Tuzli, a drugi u Memorijalnom centru Potočari u Srebrenici, gdje je ukopan sin Azmir, nakon što su ga zajedno sa još nekoliko Srebreničana strijeljali pripadnici “Škorpiona” u Trnovu.

Alispahić je ranije za BIRN BiH kazala da se u Srebrenicu vratila samo da umre, a u pravdu nije vjerovala.

Osjećam se kao drvo koje je posječeno. Niti živim, niti umirem… Pravde nema, niti će je ikad biti”, govorila je Nura.

Prvostepeno vijeće Tribunala u Haagu je 22. novembra 2017. Ratka Mladića osudilo na kaznu doživotnog zatvora nakon što je zaključeno da je kriv za deset od 11 tačaka optužnice za genocid u Srebrenici 1995., zločine protiv čovječnosti u 15 bh. opština, progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, prisilno premještanje, terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca.

Prema prvostepenoj presudi, Mladić je, napadom na Srebrenicu u julu 1995. rukovodio na terenu, lažno obećavajući zarobljenim Bošnjacima da će ići u razmjenu, neposredno prije nego što su bili upućeni na stratišta. Prema presudi, srpske snage su od 12. do 17. jula 1995. “sistematski pobile nekoliko hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka” na “raznim mjestima pogubljenja u opštinama Srebrenica, Zvornik i Bratunac”.

Djecu pokopala, zločinci nisu osuđeni

Majci Kadi Ramić u srebreničkom genocidu ubijena su tri sina, Dževad, Džemo i Mehmedalija, a Sabit je poginuo ranije. Sve ih je identifikovala i ukopala prije nego je u decembru 2020. godine preminula u 81. godini života tražeći smiraj duši, kaže njena kćerka Redžija Hasanović.

“Uvijek je govorila da joj je jedina želja da dočeka da djecu nađe, da ih ukopa i da se osude ljudi koji su ubili srebreničku djecu, uvijek je to pričala. Djecu je pokopala, a oni se nisu osudili još”, kazala je kćerka Redžija.

Otac je pao na postelju kada su pronašli posmrtne ostatke sinova, priča Redžija, objašnjavajući da nije mogao više podnijeti da živi, a da se ne nada da oni neće doći. Ona kaže da joj je majka bila mirna i povučena žena, da nije puno pričala i da je suze uglavnom krila, ali da joj nijedno suđenje nije promaklo da gleda, a na svakom je iznova gubila djecu, plakala i srce joj je pucalo.

Čim vidi njihova lica na televiziji ona odmah počne plakati i kaže ‘zar nisu mogli pustiti da mi makar jedan sin ostane živ od njih četiri, samo jedan’”, prisjeća se Redžija majčinih riječi, govoreći da je željela da Mladić bude osuđen najtežom kaznom.

Na konačnu presudu koja je zakazana za utorak, 8. juna, u 15:00 sati pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) u Haagu, ove godine zbog pandemije koronavirusa moći će ići samo po jedna žena iz svakog udruženja, rekla je Fazila Efendić, pojasnivši da idu one mlađe i zdravije, a da će ostale članice organizovati kolektivno praćenje presude ispod musale u Memorijalnom centru.

Efendić za BIRN BiH kaže kako su na početku sudskih procesa, suđenja pratile zajednički u privatnim kućama. Neke su od članica udruženja svjedočile u Haškom tribunalu, dok su druge članice išle kao podrška.

“Poslije smo se organizovale i išle u Hag pratiti, po nekoliko članica. A eto ove godine će samo po jedna ići iz svakog udruženja”, kazala je Efendić.

“Ja nemam drugog očekivanja nego da se osudi na doživotnu robiju, da se potvrdi prvostepena presuda, ništa drugo se ne može očekivati, ništa manje”, dodala je Efendić.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

KOMENTARI (3)