Istina o Daytonu | Evo zašto Srbija i Hrvatska nisu garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski sporazum, potpisan je u decembru 1995. godine u Parizu, odnosno prije skoro 30 godina. Ipak, neke stvari koje su sporne o ovom dokumentu kojim je zaustavljen rat u BiH još se pojavljuju 'u eteru'. 

Brojna su tumačenja, pa čak se može reći i 'poluistine' o Dejtonskom mirovnom sporazumu koje se već skoro 30 godina ponavljaju u diskursu političara u BiH, ali i u regionu. Jedna je posebno popularna od imenovanja Christiana Schmidta na mjesto visokog predstavnika u BiH, a to je da je za imenovanje na ovu poziciju potrebna odvojena rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (VN UN). 

Iako jeste tačno da su za pojedine visoke predstavnike postojale zasebne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, ovo nije uvjet za imenovanje na mjesto visokog predstavnika u BiH. Kako kaže Annex 10 Dejtonskog sporazuma: "S obzirom na kompleksnosti sa kojima se sreću, strane zahtjevaju imenovanje visokog predstavnika, koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama VS UN." (Annex 10, član 1, stav 2). 

Trending

Nestvarna gužva na izlazu iz Sarajeva: Nepregledna kolona automobila do naplatnog mjesta Bradina

Drugim riječima, imenovanje visokog predstavnika ne ovisi od zasebne rezolucije, već od relevantnih rezolucija, među kojima je i Rezolucija 1031 koju je Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo 15. decembra 1995. godine, dakle samo dan poslije službenog potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu. 

Ipak, jasno je da većina političkih opcija u BiH, bilo da to rade javno ili privatno, poštuje odluke Christiana Schmidta kao visokog predstavnika u BiH, što je dokazao i SNSD-ov ministar finansija BiH Srđan Amidžić, koji je u skladu sa Schmidtovom odlukom dostavio novac Centralnoj izbornoj komisiji za održavanje Lokalnih izbora u oktobru 2024. godine. 

03.04.24. 11:27

Dodikov ministar ispoštovao odluku Christiana Schmidta o privremenom finansiranju institucija

Puno opasnija 'interpretacija', te ona koja se širi i van granica Bosne i Hercegovine, jeste da su Srbija i Hrvatska 'garanti' Dejtonskog mirovnog sporazuma. Da bi ovo shvatili, moramo se na trenutak vratiti u 1995. godinu, kada su osuđeni ratni zločinci Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, između ostalih, 'prebacili' pravo bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću na pregovaranje u ime RS u Daytonu. 

Slično je uradila i vlada tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja je pregovore prepustila vodstvu Hrvatske, odnosno predsjedniku Franji Tuđmanu. 

Drugim riječima, u Daytonu, na 20-dnevnim mirovnim pregovorima su učestvovali predstavnici tadašnje SR Jugoslavije (Slobodan Milošević), Hrvatske (Franjo Tuđman), te Republike Bosne i Hercegovine (Alija Izetbegović). Istini za volju, RS je imala predstavnika u osuđenom ratnom zločincu Krajišniku, ali se njegova riječ nije pretjerano slušala - pravo potpisa je imao samo Milošević. 

21.11.21. 06:50

Dayton 26 godina kasnije: Sporazum koji je donio mir, ali nije riješio sve probleme

Kada je dokument potpisan, parafe su stavili Izetbegović, u ime RBiH, Milošević, u ime SRJ, te Tuđman, u ime Hrvatske. Potpisu su, kao svojevrsni garanti, odnosno svjedoci, prisustvovali za Predsjedništvo Europske unije Felipe Gonzalez, za Francusku Republiku Jacques Chirac, za Saveznu Republiku Njemačku Helmut Kohl, za Rusku Federaciju Viktor Černomirdin, za Ujedinjeno Kraljevstvo John Major i za Sjedinjene Američke Države William Clinton. 

Kako bi ovaj problem, to jeste ovu interpretaciju, pojednostavili, shvatimo ovaj ugovor kao bilo koji drugi - potpisnice su nosioci odgovornosti, dok su svjedoci tu ako potpisnici urade nešto što je van okvira dogovora. Svjedoci, ili kako ih pojedini zovu 'garanti', služe kako bi korigovali potpisnike, te čak i intervenirali u slučaju grubljeg kršenja. 

Upravo u ovom posljednjem dijelu stoji opasni dio pogrešne interpretacije domaćih (i stranih) političara. Građenjem mita o Hrvatskoj i Srbiji kao garantima Dejtonskog mirovnog sporazuma, ostavlja se mogućnost da ove zemlje intervenišu, pa čak i vojno, u slučaju da dođe do grubog kršenja uvjeta - a šta je to 'grubo kršenje sporazuma', opet se ostavlja na interpretaciju. 

U izjavi za portal Radiosarajevo.ba, advokat Nedim Ademović govori kako su stvari s Dejtonskim mirovnim sporazumom - jasne. 

"Tu nema nikakve filozofije, niti bilo kakvog prostora za bilo kakvu drugačiju interpretaciju zaključka da su Hrvatska i Srbija potpisnice jednog ugovora čije obaveze moraju, htjele-ne htjele, ispuniti u cijelosti. Nema tu nikakvog garatovanja za taj sporazum. One su ugovorne strane i preuzele su jasne i eksplicitne obaveze. Sve dok se sve obaveze ne iscrpe, ta uloga se neće mijenjati, a kada se iscrpe, i ugovor postane opsoletan, znači ispunjen, prevaziđen, može se u skladu sa međunarodnim pravom proglasiti izvršenim", govori Ademović.

Dodaje i da se uloga svjedoka također može različito interpretirati. 

"Iskreno, ni svjedoci nisu bukvalno garantori, tj. neki subjekti koji imaju međunarodno pravo da intervenišu ako neko ne poštiva Dejtonski mirovni sporazum. No, svi znamo da se međunarodni ugovor moraju poštivati. Ako se ne poštivaju, slijede posljedice.

Naime, na osnovu međunarodnog prava i međunarodne politike, neposlušne države, koje krše međunarodni sporazum i ne drže se principa pacta sund servanda (lat. ugovori obavezuju), vuku razne sankcije. S obzirom da su svjedoci dejtonskog mirovnog sporazuma najjače svjetske sile, i kao države i kao sudionici u međunarodnim gremijima, jasno je da sve ugovorne strane mogu trpiti jake bilateralne ili multilateralne posljedice kroz diplomatske, političke ili pravne postupke. To su, ergo, pravi faktički garantori našeg Dejtonskog mirovnog sporazuma", naglašava advokat.

"Na osnovu prethodnih zaključaka je jasno opravdati ponašanje nekih država, kao što su SAD, u odnosu na kršitelje Dejtonskog mirovnog sporazuma. Istu stvar može koristiti i EU naspram Srbije i BiH, ukoliko ne poštujemo sporazum.

Naravno, dinamika, obim i kvalitet tih mjera zavisi od politike koje provodi međunarodna zajednica, uključujući tzv. svjedoke Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kreću se od dosta radikalnog međunarodnopravnog aktivizma, do kritičke pasivnosti. Sve zavisi od mnogih faktora.

Trenutno, u većem dijelu kao posljedica agresije na Ukrajinu, protagonisti smo znatno veće aktivnosti svjedoka, kako individualno, tako i kroz međunarodne procedure i gremije", dodaje Ademović.

Za kraj, Nedim Ademović ostavlja jednu optimističnu poruku o budućnosti Bosne i Hercegovine i Dejtonskog mirovnog sporazuma. 

"Međutim, bez obzira na intenzitet, mislim da je kvalitet kraja ove sveukupne igre sa nepoštivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma neupitan. BiH će ostati suverena i nepodjeljenja država, jednog člana ravnopravna članica EU, koja poštuje zapadnoevropske civilizacijske vrijednosti.

Pitanje je, međutim, vremena kada će građani postati svjesni da ova trenutna politika, posebno etno-nacionalista u cijeloj BiH i secesionista iz RS, stalno nam otežava da postanemo slobodni ljudi, dostojanstveni normalnog evropskog života i životnog standarda", kaže Ademović za portal Radiosarajevo.ba.