Intervju | Naida Mujkić: "Kako ostati moralan u svijetu koji to nije?"

Na Sajmu knjige u Tuzli predstavljene su "Stravaruše" (Buybook, 2026), prvi roman nagrađivane bosanskohercegovačke spisateljice Naide Mujkić. Roman kroz priču o strahu, traumi, ženskom iskustvu i naslijeđenim obrascima otvara i pitanje koliko nas prošlost određuje, ali i koliko je moguće izboriti se za vlastitu slobodu.

Piše: Faruk Vele, za portal Radiosarajevo.ba

Mujkić je autorica devet knjiga, doktorica književnohistorijskih nauka, profesorica bosanskog jezika i književnosti i kolumnistica mjesečnog magazina "Kitab", koji izlazi na arapskom jeziku.

Trending

Sastanak trajao samo 20 minuta: Otkriveno šta je njemački ministar rekao Lavrovu

Prvu veliku književnu nagradu dobila je prije 20 godina, 2006, na književno-kulturnoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu, kada joj je kao mladoj pjesnikinji dodijeljena nagrada "Mak Dizdar" za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama. Članica je P.E.N. Centra BiH.

Uvrštena je u novije antologije bosanskohercegovačke poezije, a njena poezija prevedena je na nekoliko jezika. Povodom tuzlanske promocije razgovarali smo s profesoricom Mujkić o njenom prvom romanu, književnom stvaranju, strahu i traumi, položaju bosanskohercegovačke žene, ali i društvu u kojem živimo.

28.04.26. 21:22

Promovirana nova knjiga Semezdina Mehmedinovića "Kuća za pisanje"

"Ne bojim se svog straha"

Radiosarajevo.ba: "Stravaruše" su Vaš prvi roman, a u njegovom središtu je Hedija, žena koja pokušava razumjeti vlastiti strah i traumu. U nedavnom prikazu Ivana Golijanin objavljenom u listu "Oslobođenju" stoji i naslov "Ne bojim se svog straha". Šta za Vas znači ta rečenica – je li suočavanje sa strahom prvi korak prema njegovom prevladavanju?

Mujkić: Ta rečenica "Ne bojim se svog straha" Ivanina je, a ja je doživljavam kao jednu od mogućih kapija u procesu čitanja mog romana. Strah je vrlo kompleksna emocija i u "Stravarušama" dijelom sam se bavila pokušajem njegova razumijevanja. Strah nas drži zarobljenima u obrascima koje nismo sami birali.

Posebno kada govorimo o ženama, to je efikasan mehanizam kroz koji se održavaju različite patrijarhalne matrice, strah od osude, od odbacivanja, od pogrešnog izbora, od toga šta će reći porodica ili zajednica. Ponekad nam je lakše ostati u poznatom, čak i kada nas to poznato čini nesretnima umjesto da napravimo korak prema neizvjesnom.

Radiosarajevo.ba: Vaš roman zapravo polazi od jednog dijela bosanske narodne tradicije – salijevanja strave, narodnih vjerovanja i iskustava žena koje su kroz generacije prenosile takva znanja. Šta ste kroz tu tradiciju željeli sačuvati, a šta preispitati?

Mujkić: Salijevanje strave još uvijek je prisutno u Bosni, ali danas daleko rjeđe. Moja namjera bila je ovom običaju sačuvati trag, prije svega, kao dijelu iskustva i sjećanja na žene koje su kroz generacije prenosile određena znanja, dok me istovremeno zanimalo i sve što se nalazi iza.

Ova praksa liječenja kod nas je pripadala ženama, one su znale kome treba saliti stravu, kako se to radi, na koji način razgovarati sa ženom ili djetetom koje se nečega uplašilo. U svijetu u kojem žene nisu imale mnogo prostora da govore o vlastitim bolima i traumama, ovaj ritual mogao je biti i jedan oblik ženskog prostora za razgovor i međusobnu podršku ili solidarnost.

Formalna sloboda ne znači uvijek i stvarnu slobodu"

Radiosarajevo.ba: U prikazu romana posebno se govori o ženskom iskustvu i njegovom odnosu prema patrijarhalnim obrascima. Koliko su strahovi i traume žena o kojima govorite posljedica upravo društvenih obrazaca u kojima su odrastale – i jesu li se ti obrasci danas zaista promijenili?

Mujkić: Sigurno da su strahovi i traume žena koje se pojavljuju u romanu u velikoj mjeri povezani s društvenim obrascima u kojima sam ja kao autorica odrasla. Femicid je prisutan u usmenoj književnosti, u našim sevdalinkama na primjer, iz kojih potpuno prirodno izlazi u stvarnost i na užasan način se normalizira. Zato nisam sigurna da možemo reći da su se ti obrasci zaista i suštinski promijenili. Moguće je da su se izmijenili njihovi oblici i način na koji o njima govorimo, ali (post)moderna žena, kao i prije 150 godina, predmet je osude i javnog ponižavanja samo zato što je odlučila drugačije živjeti ili napraviti izbor koji se od nje ne očekuje.

Ja pripadam generaciji obrazovanih žena koje imaju mnogo više slobode nego one prije nas.

Ali, interakcija s drugim ženama, naročito onima koje mi se javljaju nakon što su pročitale roman, pokazala mi je da formalna sloboda ne znači uvijek i stvarnu slobodu. Još uvijek postoje žene koje nisu dovoljno slobodne da kažu ono što misle, da urade ono što žele ili da napuste odnos u kojem nisu sretne. Finansijska zavisnost je tu jedan od ključnih problema.

Femicid nikada ne dolazi iznenada

Radiosarajevo.ba: Dotaknuli ste se femicida. Koliko su ti "obrasci” uzrok nekih zastrašujućih pojava u našem društvu poput nasilja sa ženama sa smrtnih ishodom?

Mujić: Mislim da sam dijelom na ovo pitanje odgovorila, ali bih dodala još nešto. Femicid ne možemo posmatrati kao potpuno izolovan čin, kao nešto što se dogodi preko noći i što nema nikakvu vezu sa širim društvenim obrascima. Iza njega vrlo često postoji cijeli niz ranijih oblika nasilja, kontrole, ponižavanja, prijetnji i uskraćivanja slobode. Upravo zato mislim da je važno govoriti i o onim naizgled nevažnim stvarima koje se prešućuju ili su se čak toliko oprirodnile da su nam postale normalne.

Kada se ženi ne vjeruje, kada se njena odluka da napusti nasilni odnos dovodi u pitanje, kada se od nje očekuje da trpi "zbog djece" ili ugleda,  sve su to zajedno obrasci koji stvaraju prostor u kojem nasilje opstaje.

Naravno, ne možemo svaki pojedinačni slučaj femicida svesti na jednu društvenu pojavu niti objasniti motive počinioca, ali trebamo govoriti o okruženju u kojem se određeni oblici nasilja nad ženama dugo toleriraju ili opravdavaju.

Radiosarajevo.ba: Vaša Hedija je istovremeno i žena iz konkretnog bosanskog svijeta i književni lik kroz koji otvarate univerzalne teme: strah, traumu, ljubav, naslijeđe i potrebu za iscjeljenjem. Koliko Vam je bilo važno da "Stravaruše" ne ostanu samo priča o Bosni, nego da progovore i o iskustvu koje čitalac može prepoznati izvan našeg prostora?

Mujkić: Ono o čemu pišem nije samo bosansko iskustvo. Žena iz druge kulture, drugačijeg podneblja, druge zemlje sigurno će prepoznati nešto svoje.

Od pisca se očekuje da govori...

Radiosarajevo.ba: Vi ste negdje prije svega pjesnikinja, a "Stravaruše" su Vaš prvi roman. Šta Vam je proza omogućila da kažete o ženi, njenom tijelu, strahu i sjećanju, a što možda ne biste mogli izraziti kroz poeziju?

Mujkić: Od prve zbirke poezije, pa sve do posljednje koja je objavljena u februaru ove godine, više od dvadeset godina, bavim se položajem žene, u javnom i intimnom prostoru. Tako da su "Stravaruše" u tom smislu nastavak onoga čime se bavim u svojem ukuponom književnom stvaralaštvu. Ne bih mogla reći da mi je proza omogućila da kažem nešto što nisam uspjela reći kroz poeziju.  Ali, proza mi je omogućila jedan drugačiji odnos s čitateljem. U našoj zemlji, ali tako je to i u svijetu, postoji animozitet prema poeziji.

Tome je itekako doprinijelo i obrazovanje, jer smo generacijama analizirali i interpretirali pjesme koje učenici nisu doživljavali kao nešto svoje, a istovremeno su mnogi ozbiljni pjesnici i pjesnikinje ostajali izvan školskih programa.

"Stravaruše" su mi omogućile da do čitatelja i čitateljica dođem na način na koji možda nisam mogla kroz poeziju, te je vjerovatno zbog toga veza koju sam ostvarila s čitateljima kroz ovaj roman drugačija i intenzivnija.

Radiosarajevo.ba: Prvu veliku književnu nagradu, "Mak Dizdar", dobili ste kao vrlo mlada autorica na manifestaciji "Slovo Gorčina" u Stocu. Danas, nakon devet objavljenih knjiga i prvog romana, gdje je u odnosu na tu mladu pjesnikinju Naida Mujkić koja je tada tek ulazila u književnost?

Mujkić: Voljela bih reći da je ta mlada Naida Mujkić nestala, ali, zapravo, mislim da sam vrlo svjesno cijeli svoj književni život pokušavala sačuvati nešto od nje. Moj najveći izazov tokom ovih dvadesetak godina književnog stvaranja bio je kako ostati vjerna sebi, kako sačuvati vlastite ideale onda kada vidite da ljudi koji ih imaju prvi stradaju.

Gledala sam prijatelje koji su se lomili pod teretom svojih ideala i vrlo brzo skončavali na historijskom smetljištu. Pitanje je kako ostati moralan u svijetu koji to nije. A kada ste pisac, to je dvostruko teže, jer od vas se očekuje da govorite i onda kada bi bilo mnogo mudrije šutjeti.