Intervju | Adisa Žero: Agresori istjerali Biblioteku vatrom, a političari nam ne daju da se vratimo

U vrijeme pripreme ovog intervjua, spletom okolnosti, trebao sam preuzeti privatnu pošiljku. Dostavljaču sam kazao da se upravo nalazim kod Nacionalne i univerzitetske biblioteke (NUB) Bosne i Hercegovine, a on je instinktivno upitao: "Je li to u Vijećnici?"

Nažalost, nije!

Razgovarao: Faruk Vele, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

Intervju | Adisa Žero: Agresori istjerali Biblioteku vatrom, a političari nam ne daju da se vratimo

Uoči 34. godišnjice barbarskog spaljivanja sarajevske Vijećnice, NUBBiH je posljednja izbjeglica u svom gradu i još se nije vratila na prijeratnu adresu. Hoće li tako biti i nakon ove godišnjice, zavisit će od toga koje vrijednosti brane naše bosanskohercegovačke vlasti, šta misle o napadima na te vrijednosti kojima svjedočimo i ovih dana, kakve civilizacijske vrijednosti zastupaju i kako žele da ih historija pamti.

O svim ovim pitanjima razgovarali smo s Adisom Žero, direktoricom Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine (NUBBiH). Razgovor je vođen u prostorijama NUBBiH u Kampusu Univerziteta u Sarajevu, koje bi Biblioteka, također, trebala napustiti početkom 2029. godine.

Nismo sami

Radiosarajevo.ba: Direktorice Žero, nalazimo se uoči 34. godišnjice barbarskog spaljivanja Vijećnice i ogromnog bosanskohercegovačkog kulturno-historijskog blaga, događaja koji je obilježio kraj 20. stoljeća. Kojim će aktivnostima ove godine biti obilježena ova značajna godišnjica?

Žero: Mi smo planirali, prije svega, održati jedno predavanje zajedno s profesorom Filozofskog fakulteta Mehmedom Kardašem, koji je radio na našoj Specijalnoj zbirci, odnosno na prevođenju tekstova s bosančice, budući da posjedujemo veliki broj takvih dokumenata. Izdali smo Isprave Političke zbirke, gdje će biti predstavljen dio tog blaga koje je spašeno iz Vijećnice. Spašeno je oko 450.000 bibliotečkih jedinica, što nije baš mali broj.

Voljeli bismo dati fokus tim zbirkama koje su naši kulturni radnici i naše kolege u tom periodu spašavali, a koje se trenutno nalaze u poprilično neuslovnim uvjetima za jednu takvu vrstu građe. Želimo što više pažnje posvetiti toj građi i, naravno, sjetiti se kolega koji su poginuli spašavajući je.

Ono što je za nas tužno i ove godine jeste činjenica da još uvijek nismo vratili te zbirke na mjesto kojem pripadaju, u nekadašnju zgradu Biblioteke, u Vijećnicu. Zahvaljujući našim dobrim prijateljima, među kojima su, između ostalih, portal Radiosarajevo.ba, akademik Esad Duraković, naš uvaženi pisac Semezdin Mehmedinović i drugi, želimo dati fokus peticiji za povratak NUBBiH u zgradu Vijećnice, koju smo pokrenuli zajedno s pomenutim prijateljima.

U nadi da će se neko sjetiti da nas vrati, zajedno s knjigama, na mjesto koje jeste sjedište Nacionalne i univerzitetske biblioteke.

Radiosarajevo.ba: Obilježavanje 34. godišnjice spaljivanja Vijećnice dolazi u trenutku svojevrsnog vrhunca društvene akcije pisaca, intelektualaca i javnosti za povratak NUBBiH u zgradu Vijećnice. Koliko vam ta inicijativa znači?

Žero: Sama inicijativa nama je jedan ogroman vjetar u leđa. Kroz nju vidimo da nismo sami. Mi iz godine u godinu pokušavamo pojasniti javnosti zašto se moramo vratiti na mjesto odakle je Biblioteka protjerana vatrom. Sve ove godine doživljavamo mnoge spinove, u smislu da nemamo stabilno finansiranje, da nećemo moći održavati Vijećnicu...

Nikada nismo dobili priliku da kažemo da mi nikoga ne istjerujemo iz Vijećnice, iako bismo imali pravo kazati: "Da, mi smo tu bili i mi treba da se tamo vratimo." Mi samo želimo razgovore u kojima možemo dogovoriti da Biblioteka pređe u zaista bolje uslove od onih koje sada imamo. Sada se nalazimo u zgradi koju je UNESCO obnovio za Biblioteku, ali dok se Vijećnica ne obnovi! To je vrlo bitan detalj. To je, dakle, bilo privremeno zamišljeno rješenje od strane UNESCO-a, koji se u tom trenutku bavio zaštitom kulturnog blaga. Pri tome je nastavljen rad na obnovi Vijećnice. Ali to "privremeno rješenje" traje već više od 30 godina.

Mi smo trenutno u prostorijama koje smo uveliko popunili. Nije sada problem u tome da li nas neko istjeruje iz ovih prostorija. Mi više nemamo gdje odlagati obavezni primjerak knjiga koji pristiže svaki dan. A, kažem, poseban osvrt jeste na te specijalne zbirke koje su spašene i koje zaslužuju adekvatan smještaj.

"Iznevjerene žrtve"

Radiosarajevo.ba: Koliko je sve ovo što se dešava s Vijećnicom onako tužno zbog vaših kolega poput Aide Buturović i drugih koji su stradali spašavajući knjige iz zgrade u plamenu, odnosno čuvajući Biblioteku? Koliko ste tužni zbog činjenice da na neki način nije ispoštovana volja tih ljudi, a ima ih iz svih etničkih skupina, istinskih Bosanaca?

Žero: Mi smo svake godine, a ja sam tu već 25 godina, organizovali izložbe u znak sjećanja na te kolege koji su spašavali knjige u nemogućim okolnostima opsade grada. Svake godine, prilikom obilježavanja, imali smo obećanja da će se nešto uraditi, da će se napraviti neki vid spomen-obilježja za te kolege koji su stradali. Ali to su vam trenutne laži u koje mi povjerujemo, u nadi da će se nešto desiti, a kada prođu ti dani obilježavanja, više se ne priča o tome.

A ne priča se ni u Biblioteci. Sva ona obećanja koja dobijete prilikom održavanja obilježavanja te manifestacije - nestanu za narednih deset dana. Pa kada ne možete da uvedete delegaciju Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Vijećnicu, kao i naše goste, a da ne platimo ulaz za obilazak, sve vam je jasno. Na sceni je krajnji cinizam.

Niko nam ništa nije ponudio

Radiosarajevo.ba: Do javnosti dolaze određene informacije o tome kako su NUBBiH u međuvremenu nuđena određena rješenja. Kako gledate na navedeno?

Žero: Mi kao kulturni radnici svakodnevno slušamo "spinove". Ne možemo da vjerujemo da se neko time bavi.

Prvi spin je da je nama nuđena neka nova zgrada. Javno kažem da za vrijeme mog mandata, koji traje godinu i po dana, niko meni nije ponudio napismeno nikakav smještaj, kako bih ja mogla reći da li prihvatamo ili ne prihvatamo to "rješenje". Ništa nam nije ponuđeno. Slušamo o nekoj novoj zgradi koja je blizu nas, tu u Kampusu Univerziteta u Sarajevu, a ne znamo za koga je. Vrlo je bitno – nikada nam niko nije ponudio te prostore kako bismo se o tome mogli izjašnjavati.

Radiosarajevo.ba: Zašto Vi i dalje insistirate na prostoru Vijećnice?

Žero: Zato što smo jedino tu bili. Znate, mi smo korisnici prava te zgrade. Mi nismo dobili zamjensku ponudu ni od koga za bilo koji drugi prostor. Mi moramo tražiti da se vratimo u svoje. Jer smo mi Biblioteka koja je raseljena. Naša kuća je ponovo obnovljena, a mi se ne možemo vratiti na mjesto odakle smo istjerani vatrom!

Ja stalno kažem da su agresori istjerali Biblioteku vatrom, a trenutni političari nam ne daju da se vratimo u nju!

"Jednoglasno prihvaćena odluka"

Radiosarajevo.ba: Zaboravlja se da je Biblioteka 2014. godine obnovljena. Čak je i tada govoreno da će se Biblioteka sigurno vratiti. Toliko godina kasnije svjedočimo da ta obaveza nije ispunjena.

Žero: U pravu ste. Na našu inicijativu Gradsko vijeće Sarajeva očitovalo se o pitanju vraćanja Biblioteke i pozitivno odgovorilo. Čak je gospodin Jasmin Ademović, tadašnji predsjedavajući Gradskog vijeća Sarajeva, dao na glasanje inicijativu. Jednoglasno je usvojeno da se Biblioteka vrati u Vijećnicu, u kapacitetu u kojem je Komisija za tehnički prijem primila Vijećnicu.

Kada smo na nekoliko sastanaka tražili da se ta odluka implementira, rekli su nam, citiram: "Da se nisu sve odluke provodile." Vrlo zanimljivo. I da "gradonačelnik nije dužan provoditi sve odluke koje je donijelo Gradsko vijeće!?". Da nije obavezan. I nama je to vrlo zanimljivo. Nama je posebno zanimljivo u Biblioteci.

Dali smo i vrata Vijećnice, a onda smo prešućeni

Radiosarajevo.ba: Zašto? Ali Vi niste nikoga istjerivali iz Vijećnice, zar ne?

Žero: Tako je. Mi uopće nismo u situaciji, niti smo ikada govorili da mi nekoga istjerujemo iz Vijećnice. Mi smo svjesni kakav značaj ima Vijećnica. U prilog tome govori činjenica da smo, kada je Vijećnica obnavljana i kada je obnova završena, tokom prve dvije faze davali dozvole građevinskim firmama da izlaze. Vijećnica se obnavljala u fazama.

Vrata Vijećnice bila su kod nas. Kamenje koje je tada doneseno, sve je vraćeno, u duhu neke dobre saradnje. Kada je trebalo otvoriti Vijećnicu, nama je investitor predložio da obnovljenu zgradu zvanično otvori gradonačelnik. Mi smo tada, kao kulturni radnici, na to pristali. Imali smo obećanje da ćemo dalje ući po planu. Međutim, nakon toga prestaju razgovori!

Zamislite paradoks: mi obilježavamo spaljivanje Vijećnice, ali nemamo dozvolu da uđemo u tu zgradu. Kada dolaze naše strane kolege, čije su vlade investirale u obnovu zgrade, oni nas sačekaju na ulici. Čekaju nas ispred Vijećnice. I onda su zbunjeni kada ih vratimo u Kampus! Teško je objasniti našim kulturnim radnicima iz cijelog svijeta zašto mi nismo u Vijećnici i šta se dešava!

I donatori moraju platiti kartu

Radiosarajevo.ba: Je li na neki način sramotna činjenica da su donatori izigrani time što su pozvani da obnove Biblioteku, a onda se Biblioteka nije vratila? Imate li povratne informacije tih vlada i struktura? Kako oni gledaju na to?

Žero: Oni su šokirani. A znate zbog koje činjenice posebno? Da moraju platiti ulaz! Dakle, donatori koji su obnavljali Vijećnicu sada, kada dođu, ne mogu ni ući i vidjeti šta su njihove vlade uradile. Vijećnica se izdaje u komercijalne svrhe. Nijedna vlada nije davala novac da bi se to radilo. I to je pogubno za sve nas.

Radiosarajevo.ba: Šta Vi mislite, zašto se to tako strašno onemogućava u slučaju Nacionalne biblioteke? Koji je osnovni motiv?

Žero: Čisto komercijalna zarada. Mi smo tu dobili neki jako dobar, unosan biznis izdavanja prostorija, tih ulaznica. Tužno je da je onolika zgrada prazna. Mislim da je odavno trebalo zagovarati i da se tamo smjeste I Haški dokumenti. To je pravo mjesto za takve stvari. Tamo već postoji Haška sudnica. To je arhiva, to su biblioteke.

Ja ne razumijem kako neko može uopće razmišljati da Biblioteci tamo nije mjesto. Mi i dalje imamo ponude stranih investitora koji sada kažu, i napismeno: "Kad vidimo da ulazite u Vijećnicu, onda ćemo vam pomoći sa policama i obnovom podruma zgrade."

Mi tamo imamo jako dobre podrumske prostorije. Svakom onome ko kaže da "više nema mjesta za Biblioteku", imamo jako dobre argumente da kažemo da su dole ogromni podrumi koji se trebaju opremiti. Naravno, opremom koja treba da se nađe tu, i ti prostori će biti opremljeni na način prilagođen Biblioteci. U ovom trenutku, kada uđete i vidite da su to neki prazni prostori i pitate se gdje staviti police, naravno da to tako ne izgleda.

Po uzoru na velike svjetske biblioteke, koje imaju aule, kao i mi, čitaonica se može pomjeriti, dešavanja se ponovo mogu održavati i dalje, kao i sada. Dakle, ništa se ne bi promijenilo, osim što bi prostor bio iskorišten, a obični građani i gosti mogli bi ući u Biblioteku i vidjeti šta je spašeno, šta je naša, bosanskohercegovačka historija. Ovako ne znaju.

Radiosarajevo.ba: Čujemo ovih dana komentare nekih čak drđavnih zastupnika da ne vjeruju sada u to da je građa iz Vijećnice spašena. Kako doživljavate takve tvrdnje?

Žero: Jako nam teško zvuči činjenica da vi možete nekoga zavaravati time. Jer postoje svjedoci, postoje oni koji su iznosili knjige, postoje oni koji su na kraju dali svoje živote da bi se spasila ta građa. Ja sve njih, državne zastupnike, pozivam da dođu i posjete građu u NUBBiH.

Radiosarajevo.ba: Da li Vam to govori o nečemu širem u kontekstu pitanja NUBBiH? Dakle, ako postoje tvrdnje da ne postoji NUBBiH građa, da li je nekome zaista u interesu da Vi kao institucija ne postojite? Da ne postoji bh. kultura i baština, da je ova zemlja "prazan prostor"?!

Žero: Postoji interes da ne postoji sve što je od državnog bosanskohercegovačkog interesa, s nekoliko strana. Mi to vidimo po pitanju budžeta, državnog budžeta, gdje se pita da li smo mi budžetski korisnik – mi koje je osnovala država, kao i Zemaljski muzej i druge institucije. Mi zaista baštinimo državnost.

Ja pozivam sve državne zastupnike i parlamentarce da dođu i vide šta je spašeno. A spašena je historija Bosne i Hercegovine. Ne jednog naroda, nego svih naroda. Posebno kažem, naša građa koju mi baštinimo i na bosančici i na ladino jeziku. To su posebne zbirke koje naši istraživači, naši profesori svakodnevno istražuju i znaju o čemu se radi.

Zato ova peticija, koju je potpisalo mnogo istraživača i naučnika, govori da su to ljudi koji koriste naše fondove.

Ono što je nama vrlo zanimljivo jeste da u vrijeme ljetnih praznika, u julu i augustu, naše strane kolege, koje rade svoje doktorate i magistarske radove, rezervišu svoje termine ovdje da bi proveli godišnje odmore i radili na doktoratima. Kažu da je ovo iznimno bogatstvo koje imamo. A mi se bojimo dati svaku tu knjigu na korištenje jer nije urađena adekvatna restauracija i konzervacija. Ovih dana čujem da ćemo dobiti podršku od premijera Nermina Nikšića kako bismo tu specijalnu zbirku zaštitili, odnosno restaurirali i konzervirali.

Radiosarajevo.ba: Da li, na koncu, Vi na nekin način pozivate vlasti da iskoriste odluku Gradskog vijeća Sarajeva iz 2021., a koju ste spomenuli, i da je provedu? Da li je na neki način dovoljan pravni osnov da se započnu aktivnosti na vašem povratku, ali ne samo povratku u Vijećnicu već i institucionalnom osnaživanju same institucije? Je li to najlakši put da se ova priča otvori negdje prije njenog kraja?

Žero: Upravo tako. Ja mislim da je pravo vrijeme da mi instituciju vratimo u Vijećnicu, da joj vratimo njeno središte istraživačko, kako bi i drugi shvatili i obratili pažnju na tu instituciju, jer Nacionalna biblioteka BiH je baza za sve ostale procese u BiH.

Sve ono što mi gradimo na polju našeg obrazovanja i nauke potiče iz baze, a baze su se kroz našu historiju učvršćivale.

Mislim da je krajnje vrijeme da se postupi po ovoj odluci Gradske uprave. Napominjem, jednoglasnoj odluci. Sada više nemamo pozicije i opozicije, a u tom trenutku svi su razmišljali isto.

Koliko ja vidim, a susrećem se s mnogim ljudima kroz svoj posao, ja još nisam srela osobu koja je rekla: "Biblioteka gore ne treba." Zaista nisam.