Sinan Gudžević: Održivost Vijećnice bez Biblioteke
Kad bi se svake godine birale nemile riječi, i kad bi se kažnjavalo one koji ne glasaju, e da izbjegnem kaznu za neglasanje, ja bih svakako jedne godine glasao za riječ održivost. Nekako mi je jača i od projekta, jača i od narativa, možda jača i od privole. (Možda, iako je privola odvratnija). Da ne brojim dalje, održivost mi je pri vrhu te ljestvice.
Piše: Sinan Gudžević za Novosti
Održivost je ušla iz engleskoga jasno, sustainability, ili pak viability, ali se kod nas namjestila da bolje ne može biti. Oni koji je upotrebljavaju, izgovaraju je samouvjereno, kao da stvaraju svijet: održivi razvoj, molim lijepo. Kad hoćeš da nešto što je smušeno i spetljano predstaviš kao racionalno, uređeno, jasno, nesumnjivo i nedvojbeno, ti muni sve to kao održivo, i eto te.
Sinan Gudžević: Održivost Vijećnice bez Biblioteke
Evo, na primjer, gradske vlasti Sarajeva su svoje nastojanje da ne dopuste da najvažnija biblioteka Bosne i Hercegovine bude opet smještena gdje je bila, u Vijećnici, zakukuljile izrazom "održivi ekonomski razvoj". To je zakukuljeno još prije deset godina, i taj valjda princip, taj "održivi ekonomski razvoj" kao da je učvršćen u aksiom. Pod time se protura ideja da se Biblioteka Vijećnici ne isplati!
Jerbo, Vijećnica hoće da samu sebe uzdržava, izdržava i obdržava, a Biblioteka se u tome pokazuje kao remetilački faktor razvoju. Može biti, gradska upravo, ali neće se dati da ti to prođe! Tako sam slušao od ponekog uvrijeđenog Sarajlije. Jer nijedna zgrada nacionalne i univerzitetske biblioteke nije ekonomski održiva, onako kako ti to, gradska upravo, proturaš.
Nacionalne biblioteke su na državnom budžetu, gradska upravo grada Sarajeva. I u pravilu, gradska upravo, u nacionalnim bibliotekama se ne plaća ni članarina, jer nacionalnu biblioteku pokrivaju namjenska sredstva države. To što se u Hrvatskoj i u Srbiji plaća članarina u nacionalnoj biblioteci više je prekršaj nego običaj.
Razumjeli bismo "ekonomsku održivost" Vijećnice, da je, recimo, Gradska uprava Sarajeva odlučila da pomogne obnovi najveće bosanske, bogme i jedne od najvećih u Jugoslaviji, firme Energoinvest, i da joj, recimo, direkciju smjesti u Vijećnicu, razumjeli bismo, jašta. Jašta, i ne nauštrb Biblioteke.
A Biblioteka je gađana zato što je Biblioteka
Jer je Energoinvest bio nešto što bi se danas, bez stilske markiranosti, precizno sahadžijski moglo zvati gigantom. Ali, nema od te obnove ništa. I Energoinvest je razvaljen topovskim granatama sa sarajevskih brda, kao i Biblioteka, pa zašto bi se obnavljalo nešto što je razvaljeno na isti način kao i ono što se smatra ekonomski neodrživim! Smatra se, iako biblioteku u Vijećnici i ne spominje niko, gluho bilo, to se smatra šutke i prešutke.
A Biblioteka je gađana zato što je Biblioteka. I kad je, čulo se, gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić, prije desetak godina, kazivao kako će u obnovljenoj Vijećnici biti otvoren restoran, nije bilo malo onih koji su pomislili da će u njega najviše svraćati zaposleni u Biblioteci i naučnici istraživači kad načine predah u pretraživanju građe u fondovima. Dakako i studenti, da ne moraju izlaziti iz zgrade, kad hoće da nešto pojedu.
Prošlo je dvanaest godina otkako je obnovljena Vijećnica predata Gradu, i restoran je u njoj načinjen, i namještaj sudnice za ratne zločine u Haagu je donijet i unijet, ali je Biblioteka ostala da podstanari po Sarajevu. Bibliotekarima je dopušteno da Vijećnicu koriste samo dva sata godišnje, na datum kad je zapaljena topovskim granatama.
Novčane donacije za obnovu Biblioteke Vijećnica je okrenula u polazište za svoj fantomski "održivi ekonomski razvoj". A donatori novca za obnovu Biblioteke šute. Još šute, no se čuje da će se javiti i pitati gdje je ona sarajevska biblioteka za čiju su obnovu dali velike novce. I svijet je znao da se od tih novaca obnavlja srušena i zapaljena Biblioteka. Novce koji su utrošeni da bi se u ekonomski održivoj Vijećnici održavali iftari, vjenčanja, balovi, i slični ili neslični eventi. U odsustvu knjiga, kataloga i bibliotekara.
Neko se, one godine kad je javljeno da je obnova sarajevske Vijećnice završena, u jednom probranom kafanskom društvu u Ljubljani, prisjetio riječi Marguerite Yourcenar koje je dala u usta imperatoru Hadrijanu: "Osnivati biblioteke isto je što i ponovo graditi javne žitnice, spremati zimnicu za ono doba kad će se duh smrzavati, koje po nekim znacima, i protiv svoje volje, vidim da će doći." To je Youcenar napisala pet godina nakon Drugog svjetskog rata i mnogi smatraju da je to najsnažnija metafora za vezu između javnih knjiga i budućnosti, poruka da su biblioteke zajednička hrana protiv zajedničke duhovne gladi.
Bookstan otvara pitanje koje Sarajevo izbjegava 34 godine: Zašto knjige nisu vraćene u Vijećnicu?
To društvo se skupilo što dogovorom što slučajno, pet muškaraca i dvije žene, pa se neko drugi (ne znam tačno ko, dvaju se imena i ne sjećam, a neću da pogriješim) u društvu prisjetio i kako je Bernard Shaw u svojoj drami "Caesar and Cleopatra" prikazao spaljivanje Aleksandrijske biblioteke. U drugom činu, bibliotekar i filozof Teodot suočava Kajsara (neki ga zovu Cezar) sa uništenjem biblioteke, što je gore nego smrt deset hiljada ljudi. Viče kako se vatra proširila sa rimskih lađa, i kako prvo od sedam svjetskih čuda nestaje, gori Aleksandrijska biblioteka!
Imperator ga pita: "Je li to sve?", a Teodot, preneražen: "Sve?! Hoćeš li da uđeš u povijest kao bijedni barbarski vojnik koji je toliko glup da bi shvatio vrijednost knjiga?" Na to imperator bibliotekaru: "Teodote, i ja sam pisac. Pa ti kažem da je bolje da Egipćani žive svoj život nego da ga sanjaju uz pomoć knjiga." Kad mu Teodot u panici uzvrati kako "gori sjećanje čovječanstva", imperator mu odgovori: "Sramotno sjećanje. Neka gori!"
Tada se Josip Osti sjetio da načini paralelu između Gaja Julija Kajsara i Nikole Koljevića, profesora književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, koji je, prema raznim tvrdnjama, bio idejni začetnik uništavanja biblioteke u sarajevskoj Vijećnici. I on je, dok je s brda gledao kako gori zgrada sa knjigama, mogao reći nekom svom Teodotu: "Ali, i moje su knjige među knjigama koje gore."
Taj je Koljević, zajedno sa drugim profesorima, koji su se odmetnuli na Pale, bio glasan poštovalac književnika Iva Andrića, jedinog jugoslavenskog dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Ključna stvar za slavu Andrićevu i danas je više ta nagrada nego što su mu to knjige. A Ivo Andrić je novčani iznos Nobelove nagrade za književnost, dao za izgradnju, obnovu i unapređenje biblioteka u Bosni i Hercegovini! Nikola Koljević, Radovan Karadžić, Todor Dutina i niz takvih književnika nisu prstom mrdnuli kad je gađana i zapaljena glavna biblioteka Bosne i Hercegovine.
Nikome od te bratije, koja se hvalila kako pripada parlamentu s najviše učenjaka i doktora nauka, nije ni slog iz ograde zubne izletio u žalost što su spalili bogme i jednu od zadužbina svoga obožavanog pisca. Onoga koji je jasno kazao "sve moje je iz Bosne", i koji je 17. maja 1962. Savjetu za kulturu Narodne Republike Bosne i Hercegovine napisao: "Želim da obavestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade.
Pisci s Bookstana poručuju: "Vratite knjige u Vijećnicu, vratite sjećanje Sarajevu"
Zlikovci okupljeni na Palama
Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine." Tri godine kasnije, nakon što je dobio izvještaj o trošenju toga novca, poklonio je i drugu polovinu iznosa Nobelove nagrade za izgradnju, obnovu i unapređenje biblioteka u Bosni i Hercegovini. Oni koji se razumiju u novce kažu da je oko milion današnjih eura književnik Andrić poklonio Bosni i Hercegovini za knjižnice.
Razulareni književni (dakako i neknjiževni) zlikovci okupljeni na Palama oko Radovana Karadžića slasno su avgusta 1992. gađali lijepu Vijećnicu i Belediju, da bi u njoj uništili Biblioteku. A potom su, u godinama iza toga, isto tako slasno, raznim stranim diplomatama i emisarima dijelili posebno odštampanu Andrićevu priču "Pismo iz 1920." u propagandni dokaz da je Bosna zemlja mržnje.
Glavni lik priče Maks Levenfed bježi iz Bosne, pa 1936. gine u Aragonu, u Španskom građanskom ratu. Ne samo što su zločinci s Pala zapalili Vijećnicu i u Vijećnici Biblioteku, ne samo što su se narugali Andrićevoj najštedrijoj donaciji, nego su i lik jedne njegove priče promaknuli u dokaz da je Bosna kao zemlja nemoguća za život.
Prema Michaelu Martensu, pomnom istraživaču Andrićeva života i djela, ta manipulacija ide u red najskandaloznijih u književnosti. I za nju bi se moglo reći da je upotrebljena u svrhu posebne održivosti, specijalnog slučaja neodrživosti biblioteke, economic unsustainability of the library.
Sinan Gudžević o Vijećnici: "Hoćemo Biblioteku ovdje, gdje je i bila"
Kao kad bi sad nepoznat netko uzeo gore navedene dijaloge Georgea Bernarda Shawa između Gaja Julija Kajsara i bibliotekara Teodota u dokaz recimo imperatorove pomame da svoju knjigu "Galski ratovi" ne može spaliti samu, već da s njom mora gorjeti i čitava biblioteka. I to ne ma koja, već ona u Aleksandriji.
Ako se, ma i tren, prisjetimo šta smo sve doživjeli i dočekali u ludim vremenima rata i poslije rata i čega smo se sve naslušali, ne bi nas zateklo nespremne i da čujemo kako nas neko iz bošnjačkog sijaseta čašćava izjavom kako je, sve u svemu, ispalo na dobro što su zločinci sa brda oko Sarajeva zapalili Biblioteku.
Jer su svojim granatama omogućili da se ona trajno makne iz Vijećnice, e da ova najzad može imati održivi ekonomski razvoj. Tako sam, ima tome poprilično, čuo jednog hodžicu u Sandžaku da kaže kako Karadžić i Mladić jesu na muslimanima počinili genocid, ali su time učinili da se pretekli muslimani najzad vrate u svoju vjeru, "a bili su se plaho povlašili".
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
