Pisci s Bookstana poručuju: "Vratite knjige u Vijećnicu, vratite sjećanje Sarajevu"

Uz predstavljanje značajnih djela eminentnih autora, ovogodišnji Međunarodni festival književnosti Bookstan – No East. No West. obilježilo je sinoć, 2. jula, i značajno otvaranje pitanja povratka knjiga u sarajevsku Vijećnicu, kroz posebno obraćanje pod nazivom "Vratimo knjige u Vijećnicu".

O pitanju povratka Vijećnice u središte kulturnog života Sarajeva govorili su bosanskohercegovački pisac Semezdin Mehmedinović, pjesnik, esejist i teoretičar umjetnosti i kulture prof. dr. Senadin Musabegović, pjesnikinja Ferida Duraković, književnik, pjesnik i prevoditelj Sinan Gudžević, te novinar i publicista Faruk Vele.

Kako smo već pisali, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine ovom je prilikom dodijelila posebno priznanje Semezdinu Mehmedinoviću za doprinos obnovi inicijative za povratak knjiga u sarajevsku Vijećnicu.

Trending

Hemofarm pokrenuo kampanju podizanja svijesti o ranom prepoznavanju demencije

Protjerano pamćenje

Damir Uzunović, direktor i jedan od osnivača izdavačke kuće Buybook, te direktor festivalskog programa, kazao je da je ovo prvi trenutak u kojem se na Bookstanu otvoreno progovara "o knjigama kojih više nema".

"Dakle, postoji jedna zgrada iz koje su knjige istjerane, spaljene, nestale... Bookstan je platforma s koje želimo skrenuti pažnju na to koliko je ovo važno i šta ono znači. To su stvari koje se napokon moraju riješiti. Moramo vratiti makar dio zgrade koja se zove Vijećnica. Mnogo je, istina, knjiga izgorjelo. Ali nešto se može i mora vratiti, jer je odatle protjerano naše pamćenje. Ako stvari ostanu ovakve kakve jesu, možemo se pozdraviti sa svojim pamćenjem", kazao je, uz ostalo, Uzunović, ističući simboličku vrijednost Vijećnice, ali i važnost zajedničke odgovornosti za očuvanje kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine.

Najavljujući obraćanje velikog bosanskohercegovačkog pisca Semezdina Mehmedinovića, Uzunović je istakao da glavni inicijator povratka knjiga u Vijećnicu "svoje zdravlje, život i svu energiju" ulaže kako bi skrenuo pažnju na opasnost od gubitka kolektivnog pamćenja, vodeći, kako je rekao, "briljantnu, tačnu i preciznu akciju" s ciljem da javnost shvati važnost povratka knjiga, odnosno Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, u Vijećnicu.

On je, uz ostalo, naglasio da je borba za Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine istovremeno i borba za "JMBG naših knjiga", aludirajući na njenu nezamjenjivu ulogu u bibliografskoj obradi i očuvanju izdavačke produkcije Bosne i Hercegovine.

Mehmedinović: "Tako neće moći"

Ovdje se, rekao je Semezdin Mehmedinović, radi o problemu koji je prvorazredan.

"To je problem koji je, na neki način, dugoročno unizio Sarajevo. Govorimo o 34 godine u kojima imamo jednu prazninu. Nakon što je Vijećnica uništena kao vojni cilj, nakon što su se ljudi borili da spase knjige iz Vijećnice, nakon što je neko poginuo (misleći na Aidu Buturović, op.ur.) – pokušavajući da zaštiti knjige i biblioteku... Rat je završen. Vijećnica je obnovljena i pretvorena u privlačnu zgradu za naše političare, koji, umjesto da vrate knjige u Vijećnicu – iako su sredstva za njenu obnovu bila namijenjena upravo povratku Biblioteke i knjiga – nisu učinili ono zbog čega je obnovljena. Danas se tamo održavaju sajmovi i svadbe. Od toga se ostvaruju prihodi, dok se Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine sistematski slabi i gura prema nestanku. Već smo bili dovedeni u situaciju da za CIP (bibliografski zapis za izdavače) ne možemo računati na vlastitu nacionalnu biblioteku, nego bismo ga morali tražiti izvan ove zemlje, u bibliotekama drugih država. E, to neće moći tako."

"Dok se knjige ne vrate u Vijećnicu – sjećanje grada je ugroženo"

Mehmedinović je rekao da je inicijativa za povratak knjiga u Vijećnicu prerasla lokalne okvire te da će pitanje sudbine Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine biti u potpunosti internacionalizirano.

"Ovo više neće biti pitanje samo Sarajeva, jer je Sarajevo pokazalo jednu vrstu ravnodušnosti koja je neoprostiva. Iz Vijećnice je svjesno protjerano sjećanje ovog grada. Uništavanjem Vijećnice i spaljivanjem knjiga pokušalo se uništiti i sjećanje Sarajeva. Dok se knjige ne vrate u Vijećnicu, sjećanje ovog grada bit će ugroženo i upitno. Vjerujem da ćemo uspjeti. Ne namjeravam odustati. Već sam počeo angažirati važne i utjecajne pisce iz svijeta da potpisuju svoje knjige i poklanjaju ih Vijećnici", istakao je Mehmedinović.

Ukazao je da "nedržavotvorni političari nemaju nikakav odnos prema knjizi", dodajući kako je moguće da mnogi od njih nikada nisu ni pročitali knjigu.

"Njima kultura ništa ne znači, njima značaj biblioteke ništa ne znači. Mi imamo glavni grad koji nikada nije postao ono što je mogao biti, jer se u kulturu nije dovoljno ulagalo. To se naprosto mora promijeniti. Sarajevo mora (istinski) postati glavni grad ove države ako želimo da ova država opstane. Ovo je razorena država. Ne može se govoriti o snažnoj državi dok su njene ključne institucije ugrožene – od javnog RTV servisa, preko Nacionalne galerije i Zemaljskog muzeja, do onoga što je možda i najvažnije – Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Ta biblioteka mora se vratiti tamo gdje je pripadala i gdje je prirodno postojala, jer su se u njoj događale velike stvari."

"Borit ćemo se do kraja"

Podsjetio je da je književnik i antologičar Slobodan Blagojević, koristeći fondove Vijećnice, priredio kapitalnu trotomnu antologiju poezije Bosne i Hercegovine i južnoslavenskog prostora.

"Ako je mogao raditi u Vijećnici, kako je moguće tvrditi da Vijećnica danas ne može biti biblioteka? Naravno da može. Ako su potrebni depoi i arhivi, oni ne moraju biti u istoj zgradi. Ni Biblioteka Kongresa u Washingtonu nema sve svoje arhive u glavnoj zgradi, nego u Virginiji. Svi ti spinovi kojima nas hrane svih ovih godina duboko me vrijeđaju. Vrijeđa me i odsustvo poštovanja dijela sarajevske javnosti prema jednoj tako važnoj stvari kao što je postojanje Nacionalne i univerzitetske biblioteke – institucije koja predstavlja jedno od temeljnih obilježja postojanja ove države. Već 34 godine živimo tako. E, to više neće moći. Ma koliko se političari tome opirali, mi mislimo ići do kraja."

Musabegović: "Naša svijest postaje getoizirana"

Prof. dr. Senadin Musabegović podsjetio je da je ranije napisao tekst u kojem je obrazložio zašto smatra da Vijećnica treba biti biblioteka. 

"Smatram da centralno mjesto na ulazu u grad treba biti zgrada koja simbolizira knjigu. Sam grad, po svojoj strukturi, nalik je otvorenoj knjizi koja ima mnoštvo ulaza, izlaza i interpretacija. Grad je, sam po sebi, knjiga koja se iščitava. A najbolji način da se grad otvori jeste upravo kroz knjigu. Knjiga koja se otvara predstavlja univerzum. Jedna knjiga doziva drugu..."

Ukazao je i na sistematsko urušavanje sjećanja u Sarajevu, kao i na postepeno razgrađivanje svega što je predstavljalo zajedništvo.

"Danas smo žrtve dva procesa. S jedne strane, od svih institucija koje čuvaju kulturno dobro, povezuju Bosnu i Hercegovinu i daju nam svijest o prošlosti i solidarnosti, traži se da budu isključivo profitabilne – da zarađuju novac, da se prodaju u društvu spektakla i da privlače pažnju senzacionalizmom. Kao da jedino tako mogu biti poželjne. S druge strane, nacionalizam smatra da takve institucije trebaju biti podijeljene, fragmentirane. Nacionalizam ne pravi samo podjele među ljudima, nego atomizira zajednicu, sistematski je razara i zatvara u geto. Naša svijest tako postaje getoizirana i prožeta logikom kapitalističkog spektakla", istakao je Musabegović, upozorivši da se profit i zarada nameću kao gotovo jedini društveni diskurs.

Profesor Musabegović potom je postavio pitanje kako sačuvati memoriju jednog društva.

"Upravo kroz Biblioteku. Svjedočimo sistematskom urušavanju vrijednosti koje smo nekada smatrali neupitnim. Vijećnica nije samo zgrada. Ona govori o našem odnosu prema tradiciji, prema nama samima, prema suverenitetu, ali i prema osjećaju solidarnosti unutar države – prema sudbinama ljudi koje možda i ne poznajemo, ali s kojima smo povezani."

Vele: Grad koji zaboravi knjige – zaboravlja sebe

Faruk Vele naglasio je da je još od prvih godina nakon spaljivanja Vijećnice i početka napora za njenu obnovu u središtu pažnje bila činjenica da je riječ o zgradi Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, te da povratak knjiga u ovaj simbol Sarajeva predstavlja obavezu ne samo prema međunarodnim donatorima koji su finansirali njenu obnovu, nego prije svega prema historiji i kolektivnom sjećanju Sarajeva.

"Grad bez knjiga može postojati. Ali grad koji zaboravi gdje su njegove knjige, polako zaboravlja i sebe", kazao je Vele.

Guđević: Odvratnost političke elite koja ne dopušta povratak knjiga

Sinan Guđević istakao je da je Vijećnica srušena upravo zato što je u njoj bila Biblioteka.

"Da nije bila biblioteka, vjerovatno ne bi bila srušena na način na koji je srušena. Imao sam prijatelje koji su o tome pisali u stihovima i prozi. Jedan od njih bio je Goran Simić, koji je u knjizi Sarajevska tuga napisao jednu od najpotresnijih pjesama o tome. Ta spaljena biblioteka bila je kulturna pozornica i za vrijeme rata", kazao je Guđević, podsjetivši i na snimanje filma Savršeni krug reditelja Ademir Kenović.

"Danas tamo više nema knjiga. Ta je zgrada obnovljena zato što je bila Biblioteka. Strašna je odvratnost političke elite koja dopušta da se u zgradu koja je bila srušena zato što je bila biblioteka ne vrate knjige", dodao je.

Guđević je poručio da je odgovornost svakog slobodnog čovjeka da se usprotivi takvom odnosu prema kulturnom naslijeđu.

"Zadatak je svakog slobodnog čovjeka i svakog čovjeka koji zna čitati da ovom javašluku, ovoj pokvarenosti političara na vlasti, učini kraj. Da se u sarajevsku Vijećnicu vrati Biblioteka, jer, inače, šta možemo očekivati? Možemo očekivati da će neko od današnjih pametara reći: 'Hvala Bogu što su je četnici srušili, jer da nisu, ne bismo imali ove pare, ne bismo mogli otvarati sajmove, svadbe…', za što je već izdaju. Kao što sam ponegdje čuo, a vjerovatno i vi: 'Hvala Karadžiću što nas je vratio u vjeru.' Imamo i to. To možemo očekivati ako se ovako nastavi. Ali, para vrti... Znamo predobro u kakvim vremenima živimo", naglasio je.

Duraković: U Vijećnici mora postojati prostor za knjige i čitaonicu

Pjesnikinja Ferida Duraković održala je vrlo nadahnuto obraćanje. Na kraju je postavila pitanje šta pisci žele poručiti ovim događajem.

"Šta večeras svi mi, zajedno s vama, radimo? Je li ovo neki psihoanalitički serkl? Jeste... Niko nam više neće pomoći da vratimo knjige u Vijećnicu. Jer su se oni tamo lijepo smjestili. Uvijek će tvrditi da je Vijećnica prvobitno bila namijenjena Gradskoj upravi, da je izgrađena u pseudomaurskom stilu, da je oduvijek bila gradska kuća...", kazala je Duraković.

Složila se s opaskom Semezdina Mehmedinovića da "oni neće izgovarati istinu o tome šta je Vijećnica bila prije njenog rušenja". Založila se da najmanje jedan dio Vijećnice bude prostor u koji svako može ući.

"To mora biti prostor za narod, čitaonica. Ako ništa drugo. Kompromis se uvijek može naći. Mi ovdje ne dižemo revoluciju, nećemo ići pred vrata Vijećnice, razvaliti ih i reći: 'Zauzeli smo Vijećnicu, ovo je naš prostor...' Kompromis se uvijek može naći. U svakom slučaju, onakav kakav treba odgovarati Bosni i Hercegovini, odnosno Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci. Sve je kompromis, ako hoćemo da živimo normalno. Ako nećemo da živimo normalno, onda druge nema."

Rukopisi ne gore!

Duraković je na kraju pročitala svoju poznatu pjesmu posvećenu Vijećnici pod naslovom "Po našim glavama još padaju knjige u prahu".

Prvo što sam naučila sjedeći tamo, u hladovini
Biblioteke, u sjeni  debelih austrijskih zidova
– a godina je 1976. –
Jeste da je arhitekt Alexander Wittek i te godine,
kao i danas
Na Onom Svijetu samoubilački tražio ugao
Pod kojim Svjetlo pada na
Podni mozaik Vijećnice u Sarajevu. 
A drugo što naučih iz knjiga bilo je:
Rukopisi ne gore!
I danas vjerujem Bulgakovu – pa
Barem on je znao istinu ako nismo mi!
Ali  pamtim također, tj. vidim i ovog trena
Tijela knjiga kako u vrelom
Augustovskom danu 1992.
Pucketaju obuzeta plamenom mržnje
Tijela dragih knjiga nestajala su u mržnji
Tijela dragih naših su u mržnji
Tijela su knjiga
Tijela su naših dragih
Naša tijela gorjela su draga
Tijela
Draga su mržnji
Mržnja
No vratimo se meni, studentskoj čitaonici
Godine 1976:
Spremajući ispit iz antičke književnosti
Na starom drvenom stolu našla sam urezano
Tvoje ime
U tom trenu zaboravila  sam sasvim
Zašto je Ahilej ubio Hektora
(ili je bilo obrnuto?)
I zašto je potom Hektorov sin ubio Ahilejevog
(Ili je bilo obrnuto?)
A zamisli i ovo:
Borges zajedno sa mnom, kroz paperje
Spaljenih svojih knjiga što od
1992. do danas lete
Nebom iznad Sarajeva,
Poručuje:
Da ja nisam našla tvoje ime urezano u
Drveni starinski sto Biblioteke u Sarajevu
Na koji (vele savremeni arhitekti)
Pod savršenim uglom pada svjetlo
Kroz savršenu kupolu koju je projektovao
Savršeno mahniti Wittek –
Možda Neoptolem ne bi ubio Astijanakta
(ili obrnuto?)
Možda bi se sve završilo samo u antičkim knjigama
U ispitu za deset iz poznavanja Stare književnosti
U maloj našoj beznačajnoj ljubavi
U kojoj bismo se sreli bez srama i bez straha
A svijet bi u međuvremenu
Zaboravio – a to se dešava
U svim ratovima – da s vremena na vrijeme
Čudovišta zapale biblioteku, a kroz Svemir jekne:
Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!