Počast velikanu / Bitunja kod Stoca: Spomen-ploča na rodnoj kući Alije Isakovića

26. 11. 2020. u 10:15:00 Piše: Faruk Vele

Shares: 569

U ponedjeljak 30. novembra 2020. godine, s početkom u 12.00 sati, održat će se svečanost povodom otkrivanja spomen-ploče na rodnoj kući Alije Isakovića u Bitunji kod Stoca (današnja Opština Berkovići u bh. entitetu RS).

Kako saznajemo, u programu svečanog otkrivanja spomen-ploče, pored članova Društva pisaca Bosne i Hercegovine i porodice uglednog književnika, koji je preminuo 1997. godine, učestvovat će i njegova, rodbina, prijatelji i poštovaoci književnog i ukupnog životnoga djela rahmetli Alije Isakovića, uz poštivanje svih potrebnih epidemioloških zdravstvenih mjera prema preporuci nadležnih zdravstvenih institucija.

Velika djela

Alija Isaković rođen je 15. januara 1932. godine. Jedan je od najistaknutijih bosanskohercegovačkih književnika i intelektualaca s kraja 20. stoljeća.

Isaković je bio dramatičar, pisac, leksikograf i historičar jezika i književnosti. Kako se često navodi, utemeljitelj je moderne bosanske jezičke kulture, te jedan je od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca uopće.

Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet u Sarajevu.

Radio je kao geološki tehničar, tv-scenarist, urednik časopisa ”Život”, a bio je i urednik edicije Kulturno naslijeđe BiH u sarajevskoj ”Svjetlosti”. Pisao je pripovijetke, romane, drame, putopise, eseje, studije, filmske i tv- scenarije. Priredio je niz antologija, zbornika radova, bibliografija. Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo.

Napisao je 25 dijela. Među ostalima to su: "Biserje - Izbor iz muslimanske književnosti", "O nacionaliziranju muslimana - 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana", "Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974", "Hasanaginica" (drama), "Hodoljublje - Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa (1842-1970)", "Biserje - Izbor iz muslimanske književnosti"...

Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" dodjeljuje nagradu "Alija Isaković" za najbolji dramski tekst.

Veoma značajna je Isakovićeva uloga, kao intelektualca, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na Bošnjačkom saboru 1993. godine održao je jedan od najnadahnutijih govora o Bosni i Hercegovini, a posebno o Bošnjacima i njihovoj sudbini na Balkanu, koji je i danas veoma aktuelan.

Afirmacija bosanskog jezika

Uz opasku da ne osjeća potrebu da "sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine", naglasio je učesnicima Sabora da "smo ovdje kao na Sudnjem danu".

"Mi Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od današnje Bosne i Hercegovine - vojnički, ekonomski i kulturno. Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i vjersku praksu... ", govorio je Isaković na Bošnjačkom saboru 27. septembra 1993. godine.

Snažno se zalagao za afirmaciju bosanskog jezika. Nažalost, taj jezik se i danas uporno negira i nipodaštava, posebno u bh. entitetu RS, dok Srpska akademija nauka i umetnosti zaključuje da on uopće ne postoji!?

"Bosanski jezik postoji u narodu i u literaturi koliko hrvatski i srpski jezik. Ako je to manje poznato širokoj javnosti, razlozi su političke a ne lingvističke naravi. S obzirom da je na ovim balkanskim prostorima politika mjera stvari, u svim oblicima fizičkog i duhovnog života, to je neimenovanje i (ne) priznavanje bosanskog jezika bilo u korelaciji s političkim (ne) imenovanjem bosanske nacije, posebno bosanskih muslimana (Bošnjaka)“, pisao je u „Ogledalo“ 1991. godine, te podvukao:

„Bosanski jezik, prema književnom hrvatskom i srpskom jeziku, ima najmanje razlika između narodnog i književnog jezika, između dijalekatskog i književnog i ima – za južnoslovenske prilike – izvanredan kontinuitet, jezičku ustaljenost i homogenost na cijelom prostoru, bez diskontinuiteta koji su imali srpski i hrvatski književni jezik do početka Vukovih i Gajevih reforma sredinom prošlog vijeka. To što u okviru bosanskog jezika nije bilo jezičkih i pravopisnih reformi i nije teško razumjeti. Pisali su bosančicomi arebicom, uglavnom, kako su i govorili. Piši kao što govoriš nije ničija deviza, to je inicijalni poriv pismenog čovjeka".

Politička ljigavost

O Bošnjacima je pisao ovako:

"Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, navine i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja", navodio je Isaković.

U općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, "razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu".

"Pored toga, što smo svi Bošnjaci-Muslimani, mi smo još žešće: Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici... Ja se iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći. Uporedite Žepu i Gradačac s onim muslimanskim prostorima tipičnog nesnalaženja, uporedite silu koju su jedni suzbili i tragične zablude i nesnalaženja drugih".

O ratu poslije rata

Zalagao se za "svođenje računa" među nama, što treba učiniti "temeljito i smireno, svestrano i sistematski“. A da bismo se "očistili od zabluda, gluposti, neefikasnosti i primitivizma, da bismo bili efikasniji u mjeri koju nameće život".

"Ako i dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nudi i nećemo projicirati zlo nikakvim svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere. Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i s toga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka- Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polu-mirnodopskim uslovima".

"Mi smo ljudi ove zemlje"

"Protubosanske, protubošnjačke, protumuslimanske najezde, slijeva i zdesna, mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu i krvavim tragom potire sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje. Uvijek bijasmo odmjereni, nenametljivi, prijazni, učtivi i obzirni i uvijek je to cijenjeno kao naša slabost, a ne kao širokogrudost našeg muslimanskog bića. Cijenjeni smo ne prema onome što jesmo i nudimo u suživotu s drugim, već prema mjeri, svojstvima i moralu cjenitelja. To nažalost, nije nikakva utjeha. Zlo ne traži pohvalu već napitak suludog zanosa", kazivao je Isaković.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA