Na današnji dan prije 21 godinu u Sarajevu je umro Alija Isaković, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih književnika i intelektualaca s kraja 20. stoljeća.

Piše: Faruk Vele

Isaković je bio dramatičar, pisac, leksikograf i historičar jezika i književnosti. Kako se često navodi, utemeljitelj je moderne bosanske jezičke kulture, te jedan je od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca uopće.

Početak u Stocu

Rođen je u Bitunji kod Stoca 1932. godine. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet u Sarajevu.

Radio je kao geološki tehničar, tv-scenarist, urednik časopisa ”Život”, a bio je i urednik edicije Kulturno naslijeđe BiH u sarajevskoj ”Svjetlosti”. Pisao je pripovijetke, romane, drame, putopise, eseje, studije, filmske i tv- scenarije. Priredio je niz antologija, zbornika radova, bibliografija. Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo.

Napisao je čak 25 dijela. Među ostalima to su: "Biserje - Izbor iz muslimanske književnosti", "O nacionaliziranju muslimana - 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana", "Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974", "Hasanaginica" (drama), "Hodoljublje
- Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa (1842-1970)", "Biserje - Izbor iz muslimanske književnosti"...

Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" dodjeljuje nagradu "Alija Isaković" za najbolji dramski tekst.

Veoma značajna je Isakovićeva uloga, kao intelektualca, tokom agresije na BiH. Na Bošnjačkom saboru 1993 godine održao je jedan od najnadahnutijih govora o Bosni i Hercegovini, a posebno o Bošnjacima i njihovoj sudbini na Balkanu, koji je i danas veoma aktuelan.

O Bošnjacima

Uz opasku da „ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine“, naglasio je učesnicima Sabora da „smo ovdje kao na Sudnjem danu“.

„Mi Bošnjaci smo historijski relativno iživljeni na ovim prostorima, širim od
današnje Bosne i Hercegovine - vojnički, ekonomski i kulturno. Premda
smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i
ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani,
vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u
evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim
političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i
svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik,
književnost, društvene običaje i vjersku praksu...“, govorio je Isaković na
Bošnjačkom saboru 27. septembra 1993. godine.

FOTO: Arhiv:  Alija Isaković

O bosanskom jeziku

Isaković se snažno zalagao za afirmaciju bosanskog jezika.Nažalost, taj jezik se i danas uporno negira i nipodaštava, posebno u bh. entitetu RS, dok Srpska akademija nauka i umetnosti zaključuje da on uopće ne postoji.

„Bosanski jezik postoji u narodu i u literaturi koliko hrvatski i srpski jezik. Ako je to manje poznato širokoj javnosti, razlozi su političke a ne lingvističke naravi. S obzirom da je na ovim balkanskim prostorima politika mjera stvari, u svim oblicima fizičkog i duhovnog života, to je neimenovanje i (ne) priznavanje bosanskog jezika bilo u korelaciji s političkim (ne) imenovanjem bosanske nacije, posebno bosanskih muslimana (Bošnjaka)“, pisao je u „Ogledalo“ 1991. godine, te podvukao:

„Bosanski jezik, prema književnom hrvatskom i srpskom jeziku, ima najmanje razlika između narodnog i književnog jezika, između dijalekatskog i književnog i ima – za južnoslovenske prilike – izvanredan kontinuitet, jezičku ustaljenost i homogenost na cijelom prostoru, bez diskontinuiteta koji su imali srpski i hrvatski književni jezik do početka Vukovih i Gajevih reforma sredinom prošlog vijeka. To što u okviru bosanskog jezika nije bilo jezičkih i pravopisnih reformi i nije teško razumjeti. Pisali su bosančicomi arebicom, uglavnom, kako su i govorili. Piši kao što govoriš nije ničija deviza, to je inicijalni poriv pismenog čovjeka".

O nama

Ovaj uzburkani historijski tok, naglašavao je Isaković, jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti.

"Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, navine i predane ljude
beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i
nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno
samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute
omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja,
prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja", navodio je Isaković.

Ništa, kazivao je on, neće biti onakvim kakvim bijaše.

„Moramo sve ispočetka. Čisto i jasno kao sama priroda, bez licemjerja", navodio je tada Isaković.

Švercesrski mentalitet

U općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, „razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu“.

„Pored toga, što smo svi Bošnjaci-Muslimani, mi smo još žešće: Sarajlije,
Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici... Ja se iskreno ne mogu načuditi
našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini,
švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj
kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima,
neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći. Uporedite Žepu i Gradačac s
onim muslimanskim prostorima tipičnog nesnalaženja, uporedite silu koju
su jedni suzbili i tragične zablude i nesnalaženja drugih“.

O ratu poslije rata

Zalagao se za „svođenje računa" među nama, što treba učiniti "temeljito i smireno, svestrano i sistematski“. A da bismo se „očistili od zabluda, gluposti, neefikasnosti i primitivizma, da bismo bili efikasniji u mjeri koju nameće život“.

„Ako i dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nudi i nećemo projicirati zlo nikakvim svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere. Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i s toga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka- Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polu-mirnodopskim uslovima“.