Zijah Sokolović, okovan daskama koje život znače: Moja uloga je da imam ulogu

Glumac, reditelj i autor Zijah A. Sokolović obilježava nizom programa 50 godina profesionalnog glumačkog rada.

Poseban program je u Sarajevu gdje je sve počelo, u novembru 1968. godine kad je odigrao prvu profesionalnu glumačku ulogu. U okviru proslave jubileja bit će predstave, izložba, te poseban performans u Sarajevu. Tim povodom smo i razgovarali sa Zijahom Sokolovićem.

 Sokolović je uvijek imao poseban odnos s "daskama koje život znače", a na pitanje koliko mu te daske znače nakon toliko godina rada, govori za Radiosarajevo.ba da kada bude šetao ulicama grada Sarajeva i održavao svoj performans te "daske" se mogu dvojako razumjeti – da se ukovao u te daske kao glumac ili da se ukovao kao što su nekada u te daske ukivali razbojnike, lopove, kradljivce i sumnjive tipove.

Radiosarajevo.ba: 50 godina glumačkog života nije mala stvar, u ovom mjesecu prije toliko godina imali ste prvi profesionalni angažman u Kamernom teatru. Možete li evocirati sjećanja na taj dan, koja je to uloga bila?

 Sokolović: Mislim da je to bilo neko nesvjesno vrijeme. Mogao bih da fantaziram o tom vremenu, stvaram neku sliku, samo znam da sam tada prvi put ušao u okvire profesionalizma. Osjećaj je kao kada prvi put uđete u more, kao da ste izbačeni iz katapulta u neki novi svijet, a da toga niste svjesni, kao neki kosmonaut... Znam da je bila uloga vojnika, mala epizodna uloga kod jednog divnog pisca. Imala je poetičan naslov – Pas koji pjeva. Naslov zapravo daje još veći romantizam za mene nakon toliko godina. Divno je što se mogu sjetiti kako je to bilo, a ne da izmišljam i lažem. To je bio samo početak svega, nisam bio svjestan tada. Bilo mi je 18 godina, nisam znao ni da počinjem ni da ću živjeti od toga, a još manje da ću se tako ozbiljno uputiti u istraživanje prostora pozorišta koje je beskrajno.
 

Radiosarajevo.ba: Kako je izgledao Kamerni teatar 55, ima li razlike u odnosu na danas? 

Sokolović: Tadašnje malo pozorište je upravo bilo to. Mislim da je to bilo prvo malo pozorište na prostoru bivše Jugoslavije.To je bio intimni mali prostor gdje su gledaoci bili okolo i mislim da ta je čitava generacija glumaca koji su iznikli u tom prostoru davala posebnu dimenziju prostoru, glumačke igre, dimenziju pozorišta gdje je gledalac pola metra od tebe. Repertoar koji smo imali tih godina u tom pozorištu je bio svjetski repertoar. Igrali smo sve što se trenutno igralo u svijetu i bili smo centar pozorišta, centar tog intelektualnog odnosa, razumijevanja svijeta preko forme pozorišta. Imalo je svoju romantičnost koje sada nema, vrijeme sada sapire tu vrstu romantičnosti, civilizacija sada na grozan način uništava te neke ostatke zanesenosti i iluzije i romantizma koje smo onda imali. Tada je bilo intimno lijepo.
 

Radiosarajevo.ba: Ima li smisla pitati koja Vam je najdraža uloga?

Sokolović: Najdraža uloga je kada sam se odlučio baviti pozorištem... Ono što nekako i stoji u mojoj radionici "Lijevo, desno, glumac" i "Industrija javnih uloga" je taj osjećaj koji me i zbunio tih prvih godina kada sam igrao ispočetka – da nije potrebno da ja igram nešto zbog sebe i da ja imam neki osjećaj koji treba da pokažem gledaocima... To me je i zbunjivalo dugi niz godina dok nisam napravio tu predstavu te upravo ta uloga da imam ulogu, da budem sredstvo za neku misao ili emociju koju gledaoci trebaju da prepoznaju u liku koji bih ja trebao da igram, da glumim, i tu se moj čitav svijet preokrenuo na drugu stranu – gdje sam ja postao sredstvo da bi ljudi, gledaoci nešto razumjeli. Mislim da me to još uvijek drži, ta uloga je najljepša uloga, a svaki put je drugačija u načinu istraživanja.
 

Radiosarajevo.ba: Šta je najvrjednije što ste naučili, dobili i iskusili tokom dugogodišnje karijere?

Sokolović: Kad čovjek stane i razmišlja o 50 godina, to je nevjerovatno, ogromno vrijeme, a kada pogledam šta se sve doživjelo za tih godina, ne mogu da vjerujem da je moglo da stane u 50, treba ipak nekih od 70 do 100 godina za to! Što je najinteresantnije za mene poslije predstave "Glumac je...glumac je...glumac" je da odem u svijet i postanem slobodan čovjek koji se bavi glumom ili istražujem pozorište – ta vrsta slobode, koja opet ima neko svoje ropstvo jer svaka promjena nosi svoje zakonitosti, taj osjećaj da sam se želio mijenjati kroz pozorište... Znači da sam se od poznavanja novih uloga, novih predstava, novih tekstova, novih režisera, novih mogućnosti igranja, odnosno zbira glumačkih sredstava – ja mijenjao. I jesam se promijenio, čega sam svjestan i što ne želim da zaboravim, kroz način igranja i kroz putovanja, mijenjao sam svoj karakter jer sam se posvetio pozorištu. Ljudi, pojedinačno kroz umjetnost, mogu da dobiju neku ljepšu nijansu pogleda na svijet...
 

Radiosarajevo.ba: Imate preko 5.000 izvođenja monodrama, predstava, samo u spomenutoj "Glumac je...glumac je...glumac" glumili ste preko 1.600 puta, dosadi li Vam ikada novo izvođenje iste predstave?

Sokolović: Zvuči neobično kada se spomene koliko je tu bilo ponavljanja. Nikad je nisam ponovio u istom vremenu, uvijek sam bio stariji, svaki put je bio drugi prostor, samim tim i ja sam bio drugačiji...