Sportistkinja iz BiH prošla 25 dana agonije zbog COVID-a: Ima poruku za sve nas

Radiosarajevo.ba
Sportistkinja iz BiH prošla 25 dana agonije zbog COVID-a: Ima poruku za sve nas
Foto: Privatni album / Za našu sugovornicu, svestranu sportašicu, borba protiv COVID-a bila je kao najteža ekspedicija

U Bosni i Hercegovini, jučer do 13 sati, registrirano je ukupno 9.115 oboljelih od infekcije COVID-19. Prvi slučaj imali smo 5. marta ove godine, a, do danas, 268 naših sugrađana nije preživjelo borbu s opakom bolešću koju uzrokuje novi soj koronavirusa SARS-CoV-2.

Sve do nedavno, za većinu ljudi u našoj zemlji, oboljeli i umrli od COVID-19 bili su brojke, statistika. 

Danas, tragično, sve više tih brojki ima imena i lica. Sve više ljudi poznaje i one koji su oboljeli i one koji nikad više nećemo vidjeti zbog COVID-a...

Ono što je porazno jeste da obolijeva sve više mladih, zdravih ljudi, sportista, koji nemaju "i druge komorbiditete", kako smo često prije slušali kada je riješ o teškim COVID bolesnicima.

Jedna od takvih, koja je, kako tvrdi, preživjela 25 dana borbe s bolešću,  jeste i dugogodišnja i svestrana sportkiskinja, poznata bh. planinarka i članica GSS-a (identitet poznat redakciji portala Radiosarajevo.ba) koja se jedva izborila s ovom bolešću.

Jedan od njenih glavnih savjeta svima nama jeste: 

"Reagujte na vrijeme, ne stidite se, ne krivite i ne plašite ukoliko i dođe do sumnje na zarazu ili nekih simptoma. Izolujte se i obavjestite sve oko sebe, odmah! Zaštite sebe i druge. Teško će se i vama pomoći ako svi oko vas ubrzo budu bolesni ili u izolaciji.. Molim vas! Olakšat ćete sebi, a nekome već bolesnom i iznemoglom vjerovatno spasiti život ako ga ne zarazite! Nemojte da vas plaše Izolatorijima i lošim uslovima! Jedino tamo nam mogu pomoći ukoliko dođe do komplikacije. Ne nasjedajte na razne priče, normalno da to nije hotel, niti spa centar..."

Prvi test

A, njena COVID priča počela je prije 28 dana, kada je osjetila prve simptome - povišena temperatura i opća slabost: "I tako, totalno nespremna, započela start na najtežem i najdužem 'maratonu' u svom životu..."

Prvi test koji je uradila bio je onaj serološki, i bio je negativan.

"Bez obzira na taj prvi negativan test, zbog svih ljudi kojima sam okružena, slušala sam i neki unutarnji glas. Trebala sam taj dan krenuti kući da pripazim majku. Nisam otišla. Sama sam se izolirala, otvorila bolovanje i tražila da mi uzmu i drugu vrstu testa - PCR (koji je i pouzdaniji).

Uglavnom, svi smo mislili da je to prehlada od klime (počele su me boljeti oči prilikom pokreta) i niko nije pomišljao da je moguće da sam ja, koja toliko pazi, zaražena. Niti sam znala da je iko oko mene to bio, ali čekajući rezultat i tog drugog testa nastavila sam izolaciju, ispoštovala potrebnu proceduru i sama se vozila i završavala što je trebalo.. 
Ipak, bila sam iznenađena kada su mi, četvrti dan čekanja na rezultate PCR, javili da sam pozitivna. Prva pomisao, bila je - ma greška, pa nemoguće...", prisjeća se ona.

Inače, više o vrstama testova i njihovoj pouzdanosti čitajte OVDJE.

Naša sagovornica otkriva da je prvih par dana bila relativno dobro i, osim blago povišene temperature, slabosti i bolnih očiju, nije bilo simptoma.

"Nikad me nije boljelo grlo, niti sam kašljala (kihala jesam!) i imala sam čulo okusa i mirisa sve vrijeme. Ponadala sam se da će ostati na tome kao i u većine zaraženih (mnogo ih je bez ikakvih simptoma, neki čak budu negativni, ali zaraze ukućane...u sve ove slučajeve sam se uvjerila). Međutim, ubrzo za par dana dolazi do naglih skokova u vrijednostima temperature, uz iscrpljujuće dijareje, gubitak apetita te konstantnu i progresivnu bol u leđima i stomaku...

"Bila sam izolovana u stanu i nikome nisam dozvolila dalje od ulaznih vrata pored kojih su ostavljali sve što mi treba. Niti sam vrata otvarala dok se ne uvjerim da su otišli. Naravno, uz sve to, grizlo me da li sam i ja nekoga zarazila i kako će biti moja porodica, prijatelji, kolege... ali svi su, hvala dragom Bogu bili i ostali dobro i bez simptoma."

Nakon osam dana zbog vidnog pogoršanja i boli, odlazak u COVID – 19 Centar po drugi put na pregled (jedino u ovim Centrima pacijenti poput nas mogu ući i biti pregledani, tu se vrše i PCR testiranja). Tada mi prvi put 'slikaju' pluća i konstatuje se da je tu sve uredno a to je najvažnije", nastavlja ona.

Ambulanta

Dan i noć smjenjivali su joj se kao "copy-paste" u borbi s temperaturom i dijarejama (obaranje temperature, predah do novog skoka pa sve opet). 

"Razgovori s rodbinom i prijateljima koji su medicinske struke su mi mnogo pomogli i olakšali savjetima i preporukama jer je bilo teško tih dana i telefonom doći do ljekara koji su radili u Ambulanti... 

Naime, nakon mnogo bezuspješnih poziva u Ambulantu gdje sam se javila (ili je zauzeto ili se ne javljaju) ako se i uspostavi veza, spoje vas sa nekom od 'slobodnih doktorica' pa se onda ni ona ne javlja...tako iscrpljen i bolestan tražiš i pokušavaš da javiš svoju krvnu sliku po nalazima iz COVID-19 Centra (koju doktori u Ambulanti ne mogu vidjeti jer je osoblje iz COVID – 19 Centara nisu mogle unijeti u 'sistem') ... desilo se i to da se, nakon minuta i minuta čekanja uz neku uspavljujuću muziku, javi doktorica javi sa pitanjem „čiji ste pacijent“ i bez mogućnosti daljeg saslušanja mi se samo kaže: „jutros ste trebali zvati, vaš ljekar je bio jutarnja smjena“ i spusti slušalicu! (Ta neka „moja“ doktorica je bila na bolovanju...kako objasniti.. ). A taj isti kada sam zvala za očitanje nalaza i eventualnu terapiju rečeno mi je da zovem poslijepodne, za nekih sat vremena dolazi druga smjena pa će mi očitati, ona sad zaista nema vremena...", opisuje ona slavni "put pacijenta" u Kantonu.

Njen je dojam da su u velikoj gužvi, da su poprilično neuvezani, nespremni su i dati neku konkretnu informaciju po pitanju eventualnog obraćanja i zbrinjavanja COVID-19 pacijenata u noći, svaki put druga uputa: "Shvatala sam jedino da ja tu uglavnom nisam ničiji pacijent i da tonem sve dublje i dublje kako dani prolaze."

Ističe da nije paničar, niti neko koga je lako zastrašiti. 

"Tješilo me da su mi pluća ok i to je najvažnije... Da će sve brzo krenuti na bolje i proći. Jedanaestu noć te agonije, kontaktirala sam u neko gluho doba i Hitnu pomoć, kada su se temperature vrtile oko 39 i kada sam osjetila stezanje pri udahu i bol u prsima.. pričala sam s ljubaznim doktorom koji je shvatao da sam s razlogom zabrinuta.. obzirom na to da mi je rečeno da je RTG pluća uredan i da ne kašljem, to može biti i psihološki, normalno je da sve to osjetim s takvom kliničkom slikom... savjetovao da pratim i da ako se dalje pogoršavalo slobodno zovem, pa da me pregledaju i eventualno upute u bolnicu, ne može biti siguran i pričati nešto konkretno bez pregleda."

Treći put se odvozi sama do COVID-19 Centra, gdje joj rade ponovo RTG pluća: "Molila sam da mi se kaže šta je s plućima, da li je iko očitao snimak da mogu prenijeti u Ambulantu, dežurna doktorica se ogradila da nije pulmolog, ali je pogledala i rekla da mi je RTG i bolji nego prethodni, prije 5 dana. Ništa mi nije bilo jasno... Nekako sam se vratila iz Covid-19 Centra u stan. Nisam se osjećala nimalo dobro. Moj toplomjer je izmjerio temperaturu 39,6", opisuje ona, pa dodaje:

"Isti taj dan poslijepodne, Hitna pomoć me dovezla u Izolatorij Podrhrastovi, a gledajući te iste snimke pluća što su uradili u COVID-19 Centru iz sistema, doktor koji je bio na prijemnom i koji me pregledao, konstatovao je obostranu upala pluća uz vidnu regresiju u odnosu na snimak od prije četiri dana... Bolnica. Prva u životu, pa Izolatorij Podhrastovi. Teške su okolnosti, mnogo bolesnih, uglavnom srednje i teže kliničke slike... Nema mnogo mirnih sati, niti spavanja, smrt je svakodnevna i gotovo opipljiva.

Bolnica je bila spas

Bez obzira na sve, osim dragog Boga, ta bolnica je moje drugo utočište i spas! Sve osoblje (od čistačica, medicinskih tehničara i doktora), svi ti ljudi doslovno ginu već mjesecima da s malo kapaciteta koje imamo, pomognu i spase živote. Novi pacijenti danonoćno pristižu i rastrzani su između pacijenata na prijemu i nas što ležimo. Za par dana srela/upoznala sam i većinu pacijenata sa mog sprata, (tri su sprata koliko sam mogla povezati jer sam poslije vježbala i hodala stepenicama i bilo nas je 38 ukupno kada sam primljena a preko 55 na odlasku, ne znam koliko je tačno ljudi umrlo, ali skoro svaki dan bar jedan, dva nekada i više...) Ima i starijih i mlađih ljudi od mene, neki od njih su u lakšem, a neki u težem stanju. Pomažemo koliko-toliko jedni druge i bodrimo... svi smo priča za sebe, i malo ko je imao iste simptome i probleme u početku. Neki su kašljali i imali grlobolju, a neki samo gubili čulo okusa i mirisa, nisu imali niti temperaturu, već neurološke napade, nekad su sumnjali da je moždani udar..."

Naglašava da već nakon drugog dana bolničke terapije osjeća poboljšanje. Vratio se apetit, a temperatura i proliv su napokon pod kontrolom i popušta bol u prsima. 

"Iako sam i dalje imala nove komplikacije u vidu alergija i urtikarija nakon terapija, visokih otkucaja i nespavanja već danima, oporavljala sam se brzo i već šesti dan boravka počeli su me retestirati (uslov za prvi retest je bar 48 sati bez temperature i bez anipiretika). Ubrzo, negativna na COVID-19 i s nalazima u regresiji, puštena sam na kućni oporavak! Osim antibiotika, intravenozno u bolnici sam primala duple doze infuzije (ujutro i u noći), C vitamin, D vitamin, probiotike... i naravno jačala se kontrolisanom i pojačanom ishranom, raznim čajevima i pripravcima od meda.

Konstantan je strah po izlasku da se nešto ne pogorša i teško je povjerovati da je najgore iza mene ali, hvala Bogu, super se osjećam i nemam nikakvih smetnji. Ne ponovilo se nikad i nikome. Čuvajte se koliko možete i preventivno jačajte imunitet. Vjerovatno nećete ni imati simptome, ali čuvajte druge", poručila je za kraj. 

Zahvalna je prije svega, svim ljudima koji su, bilo telefonom privatno ili dirketno bili uz nju i kako navodi „bili moj „kisik“ i „kompas“ kojeg sam gubila i bez kojih ni ne znam kako bi sve bilo... "Hvala svima koji ste brinuli za mene, na izuzetnoj brižnosti, potpori i spemnosti na ispunjavanju svake želje! Mnogo mi je žao zbog svih koji su izgubili tu borbu i nisu se vratili svojim najmilijim" istaknula je naša sugovornica. 

"Svi koji još uvijek sumnjaju da virus postoji, neka odu da volontiraju u Izolatorijima pa pomognu u njima svim tim ljudima što se tamo danonoćno bore. Za svoje i tuđe živote. Neka obuku ona svemirsko-najlonska odijela na ovim vrućinama, stave rukavice i maske, naočale, vizire... pa izdrže da se u tom okruženju šetkaju makar sat – dva, bez da pacijente pregledaju, reanimiraju, daju terapije, uzimaju uzorke kroz zamagljene naočale, dijele hranu i vodu dok ih pacijenti potežu pa traže i moguće i nemoguće... i sve drugo što ti Ljudi tamo rade. Dan i noć. Mjesecima. Neka se samo šetaju tamo i upute pokoju lijepu riječ pacijentima, dodaju vode, zalogaj hrane ili ih pridignu ako padnu... sat –dva samo, pa onda neka si izmjere pritisak i otkucaje srca. Tada neka komentarišitu i nešto tvrde da nema Corone i da se od nje ne umire..." njena je poruka.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije