Akademik Dževad Karahasan: Raja, ne bojte se; Bosna je neuništiva

Raja, nemojte se, molim vas, bojati, poručuje u intervjuu za portal Radiosarajevo.ba akademik Dževad Karahasan, književnik, dramski pisac, esejist, romansijer, “jedan od najsnažnijih i najdojmljivijih bosanskih prozaika“ i nesumnjivo jedan od najznačajnijih evropskih pisaca današnjice koji je poslije teškog iskustva bolesti i pandemije ovih dana  ponovo u svome Sarajevu i svojoj Bosni.

Razgovarao: Faruk Vele

Čovjek koji je dobitnik brojnih međunarodnih nagrada i priznanja, među kojima su i Počasna nagrada „Heinrich Heine“, Geteova nagrada, Nagrada Bruno Krajski, Herderova nagrada…, koji je iznimno čitan i uvažavan na njemačkom govornom području (vjerovatno više nego ovdje), čija djela se prevode i na, recimo, kineski jezik, u milionskim tiražima, otvoreno govori o iskustvu bolesti, pandemije, novom romanu i povratku u Sarajevo, sreći i slobodi, o Ukrajini i licemjerju svijeta, te poručuje ono što danas svi prešućuju – da se moramo prestati bojati i da kažemo „Ne“ svijetu projiciranih strahova. Jer strah je “temeljni ljudski grijeh”.

Trending

Hrvati trojkama zasuli koš BiH: Zmajevi izgubili prvi od dva ključna meča za odlazak na Eurobasket

Radiosarajevo.ba: Profesore Karahasan, kako ste prošli kroz iskustvo bolesti? Koliko je ona utjecaja na Vaš rad i djelo?

Karahasan: Meni je to prvo iskustvo bolesti. Ja sam liječniku koji me je operirao govorio: „Čujte, donedavno sam ja bio nepristojno zdrav.“ Jer ja vjerujem da ljudski karakter na neki način određuje i bolest koju će dotični čovjek bolovati, patiti. U mojim godinama biti besprijekorno zdrav bilo bi pomalo beskarakterno. Sam tok je bio dramatičan, zaista. Srećom, to se riješilo jako dobro.

Iskustvo bolesti je jako zanimljivo, uzbudljivo, iz više razloga. Prvi, što na posve drugi način počnete doživljavati vlastito tijelo.  Bol, nesigurnost tijela, osjećanje da se s njim nekako mimoilazite... Dok ste zdravi, vi ste lijepo podudarni. Usklađeni ste, tijelo i duh. Bolest narušava taj sklad.

Drugo iskustvo, blizina smrti. Počinjete se pitati u kojoj mjeri ste se s tim pomirili. Ja imam dojam da sam od samog rođenja sa svojom smrću na „ti“, s njom nemam nikakvih problema, nemam straha. Ja ozbiljno mislim da su ove biologističke teorije poput Darvinove i njegovih učenika o tome kako je naš temeljni strah, strah od smrti, netačne. Čisto logički, kako bih se ja mogao bojati svoje smrti?! Ona je u meni kako sam ja na svijetu. Rastao ja, rasla ona.

U neko doba ja prestao rasti, ona nastavila. Ko se od nas boji svojeg bubrega, želuca? Tako je i ona, smrt, možda još dublje prisutna u nama. Svako od nas ima specifičan odnos prema smrti, prema činjenici vlastitog umiranja. Taj odnos počne se preispitivati kada bolujete. Konkretno u mom slučaju je dodatno stvari zakomplicirala činjenica da  me bolest pogodila u trenutku kada sam sjajno radio na novom romanu.

Pazite, prve epizode tog romana napisane su 1998. godine. I prekinuo sam jer sam osjetio da to nije zrelo. Onda sam se dva-tri puta vraćao i svaki put prekidao. Nije htjelo. Likovi govore mojim glasom, ne svojim glasovima. Odnosi među tim likovima nisu dovršeni, prekidao sam. Negdje u novembru 2020. otvori se i krene. U pola posla me pogodi bolest, prekine. Vraćam se iz narkoze nakon operacije i čini mi se da sve u meni plače, jer mislim da je gotovo i da nema šanse da nakon ovog prekida nastavim rad na romanu. I mnogo mi žao. Jer mi je strašno stalo da ga uradim. Emotivno mi je užasno važan.

I dobro to ide. Nakon operacije slijede kemoterapije, sve se to odvija svojim putem. Ja zapanjujuće dobro podnosim te kemoterapije. U julu prošle godine, pasja vrućina, ja ležim, čitam. U jednom trenutku zatvorim knjigu, ustanem, sjednem za stol i nastavim pisati kao da nije bilo jedne sekunde prekida. U tom trenutku sam zaključio da je krenulo prema dobru.

Zar je sramota biti bolestan, siromašan, debeo, spor…

Radiosarajevo.ba: Negdje na početku pandemije kazali ste mi da se osjećate loše otkako je država počela da brine o Vašem zdravlju! Šta smo, po Vama, naučili iz ovog iskustva pandemije?

Karahasan: Ideologija zdravlja koja se nama nameće četrdesetak godina potpuno je poremetila naše poimanje bolesti. Ovi ideolozi zdravlja, proroci zdravlja, koji hoće da uvedu diktaturu zdravlja, odlučili su da ljudima zabrane pušiti. Tjeraju ljude da trče. Ne daju im da budu debeli. Pita me jedna novinarka kako to danas izgleda kao musliman živjeti na Zapadu? To je bilo 2005/2006. godine, kada je trajala bijesna kampanja puna mržnje protiv islama, muslimana…

Ja joj kažem da bude problema. Srećom, u mom iskustvu sitnih, bude nesporazuma. Često se osjećam glupo jer moram objašnjavati stvari koje podrazumijevam. Ali kad vidim kako je pušačima, ja se osjećam privilegirano! Ovaj progon pušača u zapadnim društvima je već fašistoidan. Nakon pušaća na red će doći debeli, nakon debelih doći će oni koji ne vole tračati, koji vole polahko hodati…

Nakon njih… Odjednom ste dovedeni u situaciju da se država, kao što rekoh, brine za moje zdravlje. Hajte molim vas dozvolite mi da budem bolestan. Imate sjajnu teoriju Thomasa Manna s početka dvadesetog stoljeća da je umjetnost neraskidivo vezana za bolest. U naše vrijeme je postalo sramota biti bolestan, siromašan, spor… Čovječe, nije, bolest je normalno ljudsko stanje.

Povratak u Sarajevo

Radiosarajevo.ba: Uprkos tim iskušenjima, uspjeli ste završiti novi roman „Uvod u lebdenje“ koji ste netom spomenuli i na kojem ste s prekidima radili skoro četvrt stoljeća. Prema informacijama kojem imam ovim djelom vraćate se Sarajevu kroz iskustvo stranca i njegovog prevoditelja. O kakvom iskustvu je, također, riječ?

Karahasan: Bogu hvala, završio sam ga. Nadam se da će tokom ove godine izići i na našem jeziku. A priča je, dobro ste rekli, svojevrsno iskustvo bolesti, sebe samoga. Na početku opsade Sarajeva, kratko pred početak opsade, predstavili su knjigu jednog uglednog pjesnika, humaniste, kulturnog antropologa. I on sada ide sa svojim prevodiocem na Autobusnu stanicu Sarajevo kako bi se vratio kući.

Na Autobusnoj stanici Sarajevo doživljava jedno čudno, zanimljivo iskustvo. Jedna žena se buni jer joj vozač ne da da u autobus stavi dva kofera, a nekom čovjeku je to dozvolio. Ovaj čovjek kojem je stavio dva kofera iziđe i izvadi oba. I kaže toj ženi: „Je li vam sad bolje?!“ Mog junaka impresionira ta spremnost na odricanje. Njega je zbunilo kako se brzo, bez problema, ljudi oslobađaju svega suvišnog.

Pitao je svog prevodioca bi li mogao ostati kod njega. Hoteli su ispražnjeni. U vrijeme opsade samo je Holiday (u kojem razgovaramo) radio, u ostalim hotelima su izbjeglice. Ovaj mu dozvoli… Roman je, dakle, njihovo putovanje po sarajevskom svijetu za vrijeme opsade. On hoće da istražuje sebe. Da ide u svoju dubinu. Govori: „A gdje se može otkriti vlastita dubina ako ne u dubokom gradu kao što je Sarajevo.“ Naravno, ono što otkriva u svojoj dubini je nekad sjajno, nekad strašno. Na kraju zaključuje da bi, vala, volio da nije otkrio sebe dokraja.

Budala ne može biti slobodna

Radiosarajevo.ba: I u novom romanu i svojim najnovijim pitanjima bavite se i pitanjima ljudske egzistencije, slobode, sreće… Šta znači danas biti sretan i biti slobodan?

Karahasan: Tu sam ja prilično pesimističan. Mislim da je već u racionalizmu u našoj kulturi počelo preseljavanje temeljnih vrijednosti i samog pojma istine iz čovjeka u vanjskih svijet. Od Renatusa Cartesiusa počeli su se pojavljivati zahtjevi da se jezik kojim govorimo prilagodi aritmetici. Da bi bio proziran, jasan, precizan, jednoznačan… Jer su zagovornici takvih poduhvata tvrdo vjerovali da jezik služi sporazumijevanju. To je, naravno, strašna besmislica. Jezik je usput sredstvo sporazumijevanja. Mi se možemo sporazumjeti bez ijedne jedine riječi. Jezik je prije svega medij koji za nas ljude oblikuje svijet, stvarnost.  

Pojam stvarnosti je nezamisliv ako nije posredovan jezikom. Veliki mislilac Wilhelm von Humboldt kaže: „Mi razumijemo ljude onako kako nam jezik predstavlja.“ Tada se javlja i uvjerenje da istine nema u čovjeku, ona je u činjenicama. Ti mudraci su zaboravili da činjenica sama po sebi nema ni smisla ni značenja. Ona dobije smisao i značenje kada je tumači čovjek. Onda su zaključili, je li, da sve na svijetu mora biti nešto jednoznačno, jasno, precizno… A čovjeku i u stvarnom životu ništa nije jednoznačno.

Dok ste živi, vi ste u vezi sa svim. Sve što je živo u vezi je sa svim. Primijetili ste da danas u Europskom parlamentu (EP) poslanici izgovaraju stvari koje se ni jedan najmračniji diktator i zločinac ne bi usudio priznati da to želi - transparentnog građanina! Tobejarabi. Ljude dovesti do toga da budu prozirni. Ljude bez tajne. Svijet bez tajne. Užasno! Nijedna diktatura, nijedan totalitarizam nije sebi postavljao za cilj ono što se danas već ostvarilo. To nas sve više udaljava od samog pojma čovjeka.

Uvjerenje da činjenice nose istinu. Ja vjerujem da pet-šest policija zna o meni više činjenica nego moja žena i ja zajedno. A kunem se da me moja žena poznaje bolje nego bilo koja policija. Oni uopće ne pristaju računati s čovjekom, bićem koje je proturječno, užasno složeno, samo sebi nejasno. Ne. Ne pristaju uzeti u obzir patetički dio našeg bića. Emotivni.

Ne pristaju uzeti u obzir naše nedoumice, zbunjenost. Robe Božji.

Kod Goethea imate opis djeteta koje se uvuče u špajz i ukrade poslasticu. Ono doživljava jedinstvenu kombinaciju straha i sreće.

Bez straha ne bi bilo ove sreće. Bila bi sasvim drugačija. Zahvaljujući ovoj sreći, i strah mu je nekako drugačiji, strah da će ga uloviti. Nijedna naša emocija nije čista.

Sjećam se kako sam jednom njemačkom intelektualcu odgovorio. On je govorio kako ne vjeruje u bosansku idilu, da su u Bosni zajedno živjeli katolici, muslimani, pravoslavni, Židovi. Ja mu govorim: „Gospodine, samo kič ljudi poput Vas misle da je u stvarnom životu moguća idila. Ljudi koji svijet razumijevaju u kič sličicama.“

Robe Božji, ko mi ide na nerve kao žena koju volim. S kim se svađam koliko s pravim prijateljima. A nama se uporno nameće jedan kič, jednoznačni svijet gdje smo svi zdravi, svi zadovoljni. Svi se volimo. To jest, „mi“ se volimo, a „oni“, „njih“ mrzimo. To je kič svijet jeftinih ideoloških shema. U tom svijetu nema prave sreće. A o slobodi nećemo uopće govoriti.

Vi danas recite bilo kome na Zapadu, počnite s njim razgovor o slobodi, recite mu da sumnjate u legendu u kojoj je to „slobodni svijet“, on će vam reći: "Kako ne, ja mogu putovati kud hoću!" E, velim, dobre ti slobode...

Sigurno ste čuli i čitali o šokantnim iskustvima slobode koja su doživjeli ljudi u zatvoru. Prisjetite se koliko ste zbunjujućih formi slobode vi upoznali ovdje za vrijeme opsade. Prisjetite se koliko vam je u životu značila čežnja za nečim što povezujete sa iskustvima sreće. U životu bez čežnje, želje nema zadovoljstva i sreće.

U svijetu bez tajne, nema slobode. Sloboda je u nama. To je čista podvala da nama slobodu daje država, politička stranka, vojska...

A sreća je uvijek proturječna, neraskidivo povezana s emocijama koje su na prvi pogled protivne sreći, kao što su želja, čežnja, žudnja, neispunjeni san. Kao što je sloboda neraskidivo povezana s našim unutrašnjim bićem. Budala ne može biti slobodna, jer sloboda je duh. Vi morate u određenoj mjeri biti razvijeni i kultivirani da biste bili sposobni za iskustvo slobode.

Ne može biti, bolan, sloboda kretanje u prostoru. Možete li zamisliti koliko je slobodan vlak?! Putuje gdje ga volja, a zapravo gdje ga mašinovođa upravi... Koliko je slobodan avion?! A kunem vam se da ni vlak ni avion nisu slobodni.

„Otkako se ne boji Boga, čovjek se boji svega“

Radiosarajevo.ba: Ovih dana čuo sam podatak relevantnih istraživanja da se čak 40 posto građana Bosne i Hercegovine u ovom trenutku ozbiljno plaši obnavljanja rata. A Vi ljudima poručujete da se ne boje, da je „strah temeljni ljudski grijeh“. To je posebno interesantno danas kada gotovo niko ljudima ne govori da se ne boje. Naprotiv. Svi govore da se plaše. Plašimo se zato svega, od nestanka brašna i toalet-papira, nestanka goriva, opadanja vrijednosti novca, do atomske bombe…

Karahasan: Hajde da se malo našalimo. Jednom sam rekao: "Otkako se ne boji Boga, čovjek se boji svega". Jeste li nekad gledali dijete koje otac baca uvis, a onda ga hvata? Jeste li vidjeli koliko je radosti i sreće u očima tog djeteta, koliko se ono smije toj igri koja je, pošteno govoreći, opasna po život. Zašto? Zato što dijete ima beskrajno povjerenje u svog oca. Mi smo, nažalost, izgubili povjerenje u sebe. Mi smo izgubili povjerenje u Boga jer ga naučnici nisu mogli snimiti ni mikroskopom ni teleskopom, a bogami ni kompjuterom.

Mi smo izgubili povjerenje u druge ljude jer nam policije koje nas kontroliraju objašnjavaju da je svaki čovjek potencijalni zločinac! Mi smo izgubili povjerenje u sve. Primijetili ste da od početka nesretnog dvadeset prvog stoljeća na sve strane sistemski proizvode strahove.

Prvi u tom nizu je bio strah od terorista i terorizma. Pritom niko nije objasnio šta je terorizam i šta su teroristi. Šta je jedan terorist.Jer, ako definirate, vi ste ograničili krug sumnjivih.  Ako ne definirate, svima ste prišapnuli da je potencijalni terorist. Uostalom, sjetite se da je sve vrijeme uz tu priču o terorizmu i teroristima išla i priča o tzv. spavačima. Taj „spavač“ je možda vaš komšija. Spavač je čovjek koji se pravi da je potpuno normalan, kao ti i ja, a on samo čeka dogovoreni znak da eksplodira i povuče i tebe sa sobom u smrt. To je stvorilo uvjete u kojima je svaki posljednji idiot mogao postati predsjednik, sekretar, ovo-ono, samo ako je obećao sigurnost.

Na to je došao strah od ekonomske propasti. Sjećate se velike ekonomske krize, kad se bankovni sektor raspao i onda su države upumpavale stravične milijarde eura i dolara u privatne banke, a nikog nisu pitale. To je bio naš novac, vaš, moj novac. To su objasnili da moraju učiniti da ne dođe do ekonomskog sloma. Što niste ostavili barem dvije banke u državnom vlasništvu, pa da one štite finansijski sistem. Naše mile države nas izručuju bogatim gadovima koji i tako ne znaju šta imaju. Nakon toga je došao strah od izbjeglica. Mogli bi ugroziti naš kulturni identitet! S kulturnim identitetom jedne zajednice od 500 miliona ljudi u EU. Ako ga može ugroziti tri miliona izbjeglica, s tim kulturnim identitetom nešto nije uredu, tako mi Boga! Čisto statistički. Toliki broj izbjeglica je zanemariv u toj masi.

Uplašen čovjek nije sposoban za slobodu

Radiosarajevo.ba: Kako vidite ovo stanje psihoze? Gomilanja brašna, ulja, goriva, kupuju i jod…

Karahasan: Ovo Vam nabrajam upravo da shvatite kako se sistematski u nama proizvode strahovi koji potpuno jedu naše duhovno biće. Mi potpuno zabravljamo da je živ čovjek izložen svakoj zamislivoj opasnosti.

Samo mrtvi ljudi su izvan opasnosti. Imao sam čast 2012. primiti Počasnu medalju „Heinrich Heine” i moj govor je nosio naslov „Emigrirati u život“. Mi smo, kažu monoteističke religije, protjerani iz Raja. Oni koji u to ne vjeruju znaju da smo protjerani iz materice. Od tog trenutka do smrti mi smo izloženi svakoj zamislivoj opasnosti.

Komšijin sin možda uči vožnju da bi mene pregazio. Komšinica gaji cvijeće na balkonu da bi me saksija ubila. Ali to nije razlog da prestanemo vidjeti koliko je ljepote oko nas. Koliko je dobro živjeti. Umjesto da se bojite svoje smrti koju izbjeći ne možete, hajde počnite se radovati životu, bolan.

Radi se o tome da čovjek koji nema straha jeste zaista slobodan ili je barem sposoban za slobodu. Uplašen čovjek nije sposoban za slobodu. Uplašen čovjek umjesto povjerenja u život, u svijet, u postojanje, u Boga, u druge ljude ima samo ovisnost.

Uplašen čovjek prepoznaje isključivo svoje ovisnosti. Jadan bio, kako ću na posao ako ne funkcionira gradski prijevoz? A šta ću ako nestane struje, a vidi ovo… Slobodan čovjek ima povjerenja. Zato ja govorim: Ljudi, nemojte se, molim vas, bojati. Radujte se.  Nama je nametnut osjećaj da je sramota biti prevaren. Ne, bolan! Blago tebi ako možeš biti prevaren…

Radiosarajevo.ba: Valjda onda ti nisi prevarant…

Karahasan: …znači, nisi nečastan. Teško onom kome treba da te prevari. Nametnuti su nam potpuno obrnuti sistemi vrijednosti.

Radiosarajevo.ba: Čovjek se, izgleda, danas stidi ako se trudi biti normalan?

Karahasan: Da. Stidi se ako te je neko prevario! Zašto bih se ja stidio? Nek se on stidi! Ja se radujem. Stidite se ako pokazujete emocije. Tobejarabi, zašto bih se stidio?! Radujem se što imam emociju. Bogu hvala da mogu voljeti, bjesnjeti, radovati se...

Sramota je pokazati emociju jer te emocija čini ranjivim. Ne, buraz, mene život čini ranjivim. Čim umrem, ja ću, ako Bog da, biti potpuno siguran i potpuno neranjiv.

U Europi je gore nego 1939.

Radiosarajevo.ba: Vi kažete “ako izgubite povjerenje u Boga, u život, u druge ljude, ostaje vam jedino povjerenje u oružje”. Agresija Rusije na Ukrajinu iz temelja potresa svijet. Nedavno sam pričao s uvaženim piscem Filipom Davidom, on veli da ga Europa danas podsjeća na iskustvo 1939. godine. Na ulicama gradova Europe ponovo su izbjeglice, a ne tako davno smo kazali u Bosni „Nikad više“.

Karahasan: Ja se bojim da bih se morao složiti sa svojim dragim kolegom Filipom Davidom. S tim da ja mislim da je atmosfera u svijetu danas malo gora nego što je bila 1939. godine. Jer 1939. ste ipak imali razloge za nekakvu nadu. Bilo je dijelova svijeta koji nisu potpuno ideološki pokriveni. Mi živimo u svijetu u kojem nije prisutno etičko mišljenje.

U svijetu u kojem je strašno malo ljudi sposobno za etičko mišljenje. Živimo u ambijentu u kojem postoji samo ideološko mišljenje. Pokušat ću kratko ilustrirati razliku između etičkog i ideološkog mišljenja. Recimo, na tome kako se ljudi ponašaju ili govore u ratu i o ratu. Vi se sjećate „Ilijade“. Homer nigdje ne krije da je Helen, Ahejac. „Ilijada“ pripovijeda kako Ahejci, Heleni, opsjedaju Troju i bore se protiv nje.

A najbolji, najplemenitiji, najuzvišeniji junak je Trojanac Hektor. Najljepša, najemotivnija epizoda u tom čitavom spjevu je oproštaj Hektora i Andromede. Homer, „Ilijada“, misli etički.

Ljudski postupci, događaji, imaju vrijednost sami po sebi. Mi ne smijemo postupke cijeniti prema onome ko ih izvršava, već ono što jesu. Mi postupke trebamo cijeniti prema tome što oni jesu. Ideološko mišljene, obrnuto, sve cijeni po tome ko je to učinio!

Kad mi sa Zapada okupiramo neku zemlju, mi smo je ustvari oslobodili. Kad „mi“ ubijamo, to je čin ljubavi! Sjećate se šta je Brana Crnčević laprdao negdje 1990: „Srbin ubija iz ljubavi!“ Ma, mašala!

„Mi“ ne činimo zlo. „Mi“ smo: dobro, lijepo, istinito… „Oni“ su samo zlo. I onda kada čine dobro, „oni“ ustvari čine zlo. Jer „oni“ su laž, rugoba, zlo, nevolja. U tom ambijentu nema nade za bilo šta dobro. Tu se mora nešto promijeniti. Zapad već jako dugo nije sposoban prihvatiti bilo koga drugog kao subjekta.

Postojim „ja“. To se u filozofiji zove radikalni solipsizam. Sve što „ja“ činim je dobro, istina i lijepo je. Sjećate se Descartesa: „Mislim, dakle jesam“. Znači da je svijet dokaz mog postojanja!

Ma, ne može, bolan. Haj' popusti malo, reko bi Mujo Bosanac. U tom ambijentu ja ne vidim nade za nešto dobro. Mi moramo sebe osposobiti za razgovor. A razgovor je moguć samo između dva subjekta. Niko osim duševnih bolesnika ne razgovara s objektima. Ili ljudi u stanju blagog pijanstva. Da vi uzmete i razgovarate sa svojom stolicom.

A da biste razgovarali s nekim morate mu priznati da je subjekt. Mi to nemamo.

Radiosarajevo.ba: Na ulicama gradova Europe ponovo vidimo izbjeglice poput nas Bosanaca devedesetih…

Karahasan: Strašno je ovo što se događa u Ukrajini. O tome nemamo razloga razgovarati. Strašno je, i tačka. Mene istovremeno užasava žalosno stanje naših društava. Jer ljudi su se strašno uzbudili zbog ljudi koje ubijaju u Ukrajini. Uopće se nisu uzbuđivali zbog ljudi koje ubijaju u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Jemenu…

Jer u Jemenu ne umiru djeca. Oklen djeca u Jemenu?! Oklen gradovi u Iraku? Ono što je urađeno u gradu koji se zove Faludža (Al-Fallujah) je da Bog sačuva, zločin nad zločinima. E, ne! Ne, ne, ne… To je bilo oslobođenje.

Kaže prvi put od 1945. godine u Europi se vodi rat! Znači u Bosni nije bilo rata? Ne želim tim ljudima pripisati zlu namjeru ili reći nešto loše. Ja nas upozoravam samo na katastrofalno stanje u našim društvima. Na činjenicu da čitava naša kultura funkcionira kao industrija zaborava.

Oni su zaboravili da je bio rat u Bosni! Oni su zaboravili šta je bilo prekjučer, jer ih je tehnologija u kojoj su podređeni zakucala za njihovo „sad“ i „ovdje“. Ljudi koji su izgubili sposobnost da doživljavaju vrijeme, da žive u vremenu, naravno, ne mogu pamtiti šta je bilo prije 40 godina. Hajde, bogati.

On ne pamti šta je bilo. Ali vas to boli jer ste u tom ratu ponešto izgubili, ponešto doživjeli... Čovjek vas sada poziva na solidarnost i hvala mu što me poziva. Govorim ozbiljno. Ne daj Bože da izgubim sposobno za solidarnost sa žrtvama rata. Ali on je potpuno zaboravio da sam ja jučer bio žrtva. To jako otežava komunikaciju. Zato vam govorim da je moj dragi kolega i prijatelj Filip David pomalo optimist kad uspoređuje ovo stanje sa 1939. godinom. Nije, buraz, ovo je gore.

Ali da ne bude samo Filip David optimist, da i ja pokušam ponuditi neki razlog za optimizam…

Ja mislim da je ova diktatura tehnologije, diktatura aritmičkog, policijskog načina mišljenja diktatura principa „ili“-„ili“, negdje pri kraju. Sve više ljudi osjeća potrebu da oslobodi svoje emocije, da osjeća da svijet života nije utemeljen na principu „ili“-„ili,“ već na principu „i“-„i“, sve više ljudi zaista jako treba etički doživljaj svijeta. 

Neprijatelj je neprijatelj, ali je čovjek! Sve dotle dok onoga koji ne misli kao mi, ko ne živi kao mi doživljavamo kao čudovište, mi mislimo ideološki. U ratu niko od boraca nije onoga na koga je pucao doživljavao kao čudovište. Ako mogu, ja ću ga ubiti ili barem raniti, i on će mene, ali on je čovjek kao ja…

Jer gubici moga neprijatelja mene me mogu tješiti, mene bole moji gubici. Taj tip mišljenja nama treba ko zrak i voda. Ja vjerujem da u ljudima zaista oživljava potreba za obnovom tog tipa mišljenja. To su razlozi za optimizam. Daj Bože da budem u pravu.

Bosnu je nemoguće uništiti

Radiosarajevo.ba: Prije skoro deset godina kazali ste mi da je Bosna kultura, a kultura je vraški žilava. Danas se Bosna ponovo s raznih strana dovodi u pitanje. Kako vidite njezin položaj?

Karahasan: Ja često putujem i haman svugdje gdje dođem vidim dvoje-troje naših ljudi koji žive vani. I haman svaki put tu bude neko iz Sarajeva koji me obavijesti da „Sarajevo nije ono što je bilo, promijenilo se“.

Ja ako sam loše raspoložen kažem: Je, sve se promijenilo, samo ste vi ostali isti. Sarajevo živi, naravno da se promijenilo, tobejarabi. Sve što je živo mijenja se svake sekunde. Ovo govorim da bih se narugao samome sebi, jer vam hoću reći da ja danas mislim sve ono što sam mislio 2013. godine.

Činjenica je da nije bilo vojske koja je htjela stvoriti Bosnu. Nije bilo političkog pokret koji je htio Bosnu. Bosnu je stvorila kultura. Jedan način života na rubu velikih multinacionalnih imperija. U tim uvjetima nužno se razvio jedan specifičan način života. Svaka od tih imperija se pravila da favorizira jednu od religijskih grupa. Osmanska imperija da, aman jarabi, voli muslimane, a da su joj ostali nevažni. Važni su, plaćaju porez (smijeh), ali da nije poreza bili bi joj nevažni. Vi ste kao musliman u Bosni morali saznati tijelom da vam je komšija katolik, pravoslavni… malo bliži od Porte u Istanbulu.

Onda je došla Austro-Ugarska, koja se pravila da favorizira katolike. Nema ona ništa protiv drugih, al' što su joj katolici na srcu, aman jarabi. I opet su katolici i svi ostali shvaćali da im je komšija bliži od vlade u Beču.

U Bosni se razvijao specifičan način života. Nastao je kult komšiluka koji vam ne dozvoljava da svoj život preselite u pojmove. Današnja politička filozofija operira pojmovima „nacija“, uopće ne stvarima života, činjenicama stvarnosti. Komšiluk je stvaran. Komšija je uvijek konkretni čovjek i, naravno, živjeti u komšiluku je naporno, komplicirano. Naravno da vam komšija često ide na nerve, često ga ne možete smisliti jer anamoon ništa ne zaboravlja, pamti kad ste se napili, pravili budalu od sebe, pravili nešto glupo… Boravak u naciji je udoban jer nacije nema. Nacija ja konstrukt. U naciji se može boraviti u prostoru i osjećati se kobajagi udobno.

Zato je nemoguće Bosnu uništiti! Potpuno je logično da će ambiciozni političari oko nas Bosnu poricati. Glupi ljudi je moraju spominjati jer ih ona zbunjuje.

Ja pamtim jednog političara koji je, zaista, glup bio. Umro je. Srećom. Ekstremno glup. Koji je ko sumanut ponavljao mantru da je Bosna mala Jugoslavija.

Taj čovjek uopće nije primijetio razliku između Bosne i Jugoslavije, jer u Bosni nikada nije bio, o Bosni ništa nije znao, a suviše je glup da bi razumio to čudesno fino tkanje bosanskog čilima. Jugoslavija je bila jedan politički projekt.

Ako mene  pitate – sjajan projekt. Duša me moja boli što se nije ostvario. Ja priznajem da sam neizlječivi Jugoslaven!

Kažem, Jugoslavija je bila sjajan politički projekt. Koji, nažalost, nije postao stvarnost. Zašto nije postao? Jer nije iz sfere političkog projekta ušao u sferu kulturne stvarnosti. Između Slovenije i Makedonije, ili između Kosova i Vojvodine nisu nastale one veze koje mogu nastati samo međusobnim poznavanjem.

Jugoslavija, nažalost, nije postala kulturna stvarnost. Bosna nije bila politički projekt. Zato je Jugoslaviju bilo moguće uništiti u jednoj godini. Bosna je bila četiri godine izložena stravičnoj agresiji. I nije uništena. Vi možete Bosnu kao državu zanijekati - evo sad. Oni koji su nam navukli luđačku košulju Dejtonskog sporazuma mogu sad doći, raspustiti Parlament, poslati kući članove Predsjedništva… Ne znam šta još ima od države. I reći, nema Bosne države.

Nikakvih problema. Ostaje društvo. Ostaje bosansko društvo. Ostaje vaše iskustvo katoličanstva, pravoslavlja, judaizma, islama, ostaju vaši prijatelji katolici, pravoslavci, Židovi, ateisti, agnostici, scijentisti… A društvo ne možete uništiti. Kultura oblikuje vrijeme i čuva ga. Kultura je ambijent dugih vremenskih jedinica. Vi biste morali Bosnu hibernirati barem dvjesto-tristo godina da biste je mogli uništiti.

Banja Luka Dragana Bursaća

Radiosarajevo.ba: A mržnja? Antagonizmi koji se stvaraju, čak i sistematično?

Karahasan: Ma ne, nemojte to ozbiljno shvatiti! U ovoj ideološkoj sferi ljudi koji profitiraju od skoba, naši pseudopolitičari, trude se da proizvode nacionalne sukobe, mržnju, ovo, ono… Jer to do ozbiljnih ljudi uopće ne dolazi. Jer, ko njima vjeruje? Pa lijepo vas molim, možete li povjerovati čovjeku koji je bio petnaest-dvadeset godina strastveni Amerikanac, govorio o Bosni kao svojoj domovini, sada ljuti Rus i mrzi Bosnu?! Možete li vjerovati čovjeku koji je u zimu 1990. bio ultra, turbo, deluxe Jugoslaven, i onda 1995. postao ultra, turbo, deluxe Hrvat?! Da li mu vjerujete? Naravno da ne! Nemojte nikada zaboraviti da na ljudsko mišljenje mnogo snažnije utječu neposredna životna iskustva nego ideološke matrice.

Ja, koliko god se nastojalo utjecati na mene da o Banjoj Luci počnem loše misliti, samo pomislim na to da tamo živi Dragan Bursać, i ja počnem o Banjoj Luci  dobro misliti! Razumijete… Životna iskustva konkretna uvijek razvaljuju ideološke matrice, jer mi znamo da je ideologija, kako nas je učio drug Marx – lažno mišljenje. Niko ozbiljan ne vjeruje ideološkim floskulama.

Strah porobljava

Radiosarajevo.ba: Hvala Vam za ovu nadu. Ipak, ovo su teška vremena. Vaša poruka Bosancima, građanima Bosne i Hercegovine, na kraju?

Karahasan: Raja, nemojte se, molim vas, bojati. Nama je umrijeti. Sve dotle dok znamo da nam našu lijepu smrt niko ne može oduzeti, dok to znamo, možemo znati i to da naš život pripada samo nama.

Strah je grijeh. Temeljni ljudski grijeh. Isus je u svojoj važnoj propovijedi na Maslinskoj gori dao dva strašno jaka, neporeciva razloga da se ne bojimo.

Prvi: Rekao je: „Pogledajte ljiljane u polju, pogledajte ptice nebeske… ne siju i ne žanju, a imaju sve što im treba.“ Dakle, nemojte se bojati za hljeb. Dragi Bog je rasporedio nafaku pravedno i svima.

Drugi: Rekao je: „Smrti nema. Ako je ima, ona oslobađa.“ Dakle, nema ni jedan jedini razlog da se bojim. Strah izjeda naše unutrašnje biće. Strah porobljava. Strah nam oduzima sposobnost da mislimo, da se radujemo, oduzima nam povjerenje, u nas same, u druge ljude. Uplašeni ljudi ne čine ljudsko društvo, uplašeni ljudi su gomila? A ko bi od nas pristao da bude gomila. Hajde da se ne bojimo. Kaže se da „đavo nije crn k'o što se čini“. Pojma nemam o đavlu, ali nemojte nikad zaboraviti da pored đavla ima Bog, imaju anđeli. Okrenimo se njima. Oni ne šire strah. Oni nas vole...