Tri godine bez Marka Vešovića: Veliki pjesnik koji je ostavio dubok trag u Sarajevu i BiH

Danas se navršava treća godišnjica smrti velikog bosanskohercegovačkog književnika Marka Vešovića, koji je preminuo 17. augusta 2023. godine, u 78. godini života. Posljednji ispraćaj velikog stvaraoca održan je 21. augusta na groblju Sveti Josip u Sarajevu.

Šeki Radončić je, poštujući Markovu želju da se ne drže govori, izrazio zahvalnost za sve što je Marko učinio i zahvalio svima koji su došli da ga isprate.

Marko Vešović rođen je 1945. godine u mjestu Pape u Crnoj Gori, a književno stvaralaštvo i akademsku karijeru proveo je u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, gdje je penzionisan kao profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Radio je na Odsjeku za komparativnu književnost. Desetak godina bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a zatim je niz godina radio kao urednik u Izdavačkoj kući "Veselin Masleša". Na Filozofski fakultet vratio se 1992. godine.

Trending

Problemi s vodom sve ozbiljniji diljem BiH: Redukcije i u Ilijašu, i to od 18 do 6 sati

Podsjetimo, Marko Vešović objavio je više od 30 knjiga poezije i proze, pjesničkih prevoda, esejistike i polemika.

Pored Poljske konjice, Vešović se izdvaja i po djelima Nedjelja, Osmatračnica, Rodonačelnik, Četvrti genije, Smrt je majstor iz Srbije i Kralj i olupina.

O Vešoviću i njegovom stvaralaštvu svojevremeno je govorio i istaknuti profesor Muhamed Dželilović, prisjećajući se njihovog susreta iz studentskih dana:

"Kao svi izuzetni ljudi i stvaraoci, i on nam je omogućio da svako od nas ima SVOGA Marka. Tako i ja imam svog. Upoznao sam ga još sredinom pradavnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kao student, kojem je, na Odsjek tek pristigli asistent davao upute kako uopće pristupiti stihu, kako ulaziti u tajne poetike lirskog teksta, kako ga pisati, kako ga tumačiti i, konačno, kako ga vrednovati", priča Dželilović.

Također dodaje da je Vešović iz pjesme iscijedio ono "nemoguće".

"Već na prvom času se toliko posvađao s jednim studentom oko vrijednosti neke pjesme da je u trenutku otvorio vrata učionice i pozvao ga vani da se potuku. Smirilo se to nekako, a onda je krenula "prava bitka", bitka za Marka s pjesmom u formi takvog tumačenja nakon kojeg smo svi naprosto zanijemili.

Zanijemili od čuđenja, jer nam se činilo da je iz pjesme iscijedio toliko značenja da od nje nije ostalo ništa. Zanijemili još više od nevjerice da uopće postoji neko s takvim pristupom književnosti. Jedna riječ je tada izbila u prvi plan moga doživljaja tog čovjeka i ostala dominantna sve do njegove smrti, mimo svega što smo zajedno prošli tokom pet decenija, a ta riječ je STRAST", prisjetio se profesor Dželilović.

Nakon rata Vešović je također djelovao u Sarajevu, gdje je pisao kolumne za brojne medije.

U čast Marka Vešovića, portal Radiosarajevo.ba donosi jednu od njegovih pjesama, kao podsjećanje na izniman književni opus i stvaralaštvo velikog bosanskohercegovačkog pjesnika. 

Krv Paščeća 

Uf, što vi Crnogorci umijete prokleti!
Imao sam komšiju, laka mu zemlja, bio je čovjek –
koliko možeš viknuti! Otkud ga znam – vazda
svakome na raspolaganju, taman k’o vazduh! Vi Crnogorci,
zbilja, ni u zlu ni u dobru, ne umijete
a da ne pretjerate!

Padaju granate. Svi mi što nas je u podrumu –
psujemo i kunemo. Nekad je milina čuti.
Umije to naš svijet. Nekad se sjetim i tebe:
što nije Markan ovdje, da ovo blago zapiše!
Jer, dok si dolje, čini ti se da ćeš sve upamtiti.

A kad stanu granate, i ti iz onog mraka
na božji dan iziđeš, gotovo sve ti se izbriše.
Evo ti najbolje psovke koju sam u ratu čuo
na račun bjesnika s Durmitora: Jeb’o on svoga
babe svatove, pa ovariso na mladu!

Svi mi psujemo i kunemo, a moj komšija – jok.
Ma šta ih imaš kleti? Što ih više kunemo,
od toga njima, prijatelju, kika sve više raste!
Znam ti ja njih odlično. Ćer’o sam ja to,
prijatelju, čak do Zidanog mosta. Ako mu ide,
to digne glavu, preniska mu nebesa, a čim
dobije po kokardi, skljoka se u nužnik.

Dobro znam te delije s mrtvačkom glavom
na barjaku. Kičmu im treba slomiti.
Mani kletve i psovke.
A počeo je, i on, da kune i da psuje kad je granata –
sigurno pamtim još – onu djecu s Bistrika iskasapila.

Pa kad smo čuli da je jedan od onih očeva svoju
curicu – to što je od nje ostalo – poznao jedino po
šakama, e tad je i moj komšija otčepio:
Radovane, veli, jebem ti krv paščeću! Radovane,
veli, dabogda se raspadao od živih rana,
I probo od svačega što god je na svijetu,
a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti, ni tvoje
praunuče, veli.

E jest’ ga vi Crnogorci kunete dabogsačuva.

Kad vi stanete nekome proklinjati i žive i mrtve
i nerođene, insanu ništa ne preostaje
do da se sav naježi. Od miline!

Marko Vešović