Teatarska kritika MESS-a: Pjesma ljudi i djece

0
Radiosarajevo.ba
Teatarska kritika MESS-a: Pjesma ljudi i djece
Foto: A. K. / Radiosarajevo.ba / Opera Djeca u Narodnom pozorištu

U sklopu 63. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, u Narodnom pozorištu Sarajevu, izvedena je opera Djeca, nastala prema stihovima iz istoimenog romana Milene Marković.

U nastavku pročitajte teatarsku kritiku ove predstave koju potpisuje Mirza Skenderagić.

Pjesma ljudi i djece

Deca

Tužne vijesti: Preminuo legendarni trener, karijeru počeo u KK Bosna

Tužne vijesti: Preminuo legendarni trener, karijeru počeo u KK Bosna

Piše: Mirza Skenderagić

"Ako imate nešto da kažete, jednostavno recite! Ko pjeva?", rekli bi mrzitelji opere i ne baš pretjerano osjećajni ljudi. Bez uvrede. Ali šta ako postoje misli koje je nemoguće reći naglas, ne samo uputiti drugome, nego uopšte izustiti zbog težine njihove istine. Šta ako se radi o djeci. Pokvarenoj, uplakanoj, drhtavoj, skakutavoj, omamljenoj… strašnoj djeci. Kako izgovoriti istinu o strašnoj djeci. I kako da to urade slabi ljudi. Da u teatru nekad ne postoje riječi izvan pjesme, dokazuje predstava Deca Narodnog pozorišta u Beogradu, zasnovana na stihovima istoimenog romana Milene Marković, a u režiji i na muziku Irene Popović. U ovoj modernoj operi pjevaju svi, djeca koja nisu ljudi i ljudi koji više nisu djeca, a žele opet postati, u pjesmi od sedamnaest dijelova u koju stane cijeli život jedne "dobre djevojčice", od rođenja do majčinstva, u kojoj će svako prepoznati barem jedno drugo dijete, onu Milenu ili neku drugu Milenu, oslobođenu od ličnih projekcija idealnih slika, u kojoj će se konačno sjediniti "veliki" i "mali" i pogledati se u oči bez direktnog gledanja.

Sarajevo uživalo u sjajnim predstavama u sklopu MESS-a: Djeca u Pozorištu i Projekt Handke u SARTR-u

Sarajevo uživalo u sjajnim predstavama u sklopu MESS-a: Djeca u Pozorištu i Projekt Handke u SARTR-u

Predstavu otvara izlazak na scenu dječijeg hora, sa jednom pokrivenom djevojkom kao važnim primjerom njegove vjerske, a možda i nacionalne raznolikosti (ova ideja će na koncu nesvjesno biti poništena kada čitav hor bude pjevao o groblju i krstu) koji će poput onoga antičkog zauzeti svoje stalno mjesto na lijevoj strani proscenija, da bi potom jedna djevojčica izašla na sredinu scene i okrenula se prema spuštenoj zavjesi, čije dizanje otkriva "odrasli" hor raspoređen u liniju, dok iza njih proviruje spreman orkestar izvan standardne orkestarske rupe. Njihovo suočavanje će funkcionisati na principu podjele na dvije strane, onu na kojoj se izvodi i onu sa koje se gleda, a ako malena djevojčica pristane na prepuštanje pjesmi koja dolazi, onda valjda može i publika. Krenut će ritmično brujanje, a uskoro i kompozicija sa stihovima. "Cvjetovi drhte, kiša se sprema…", i sve će zadrhtati bez kiše i bez vanjskog potresa. Već tada će postati jasno da je to "sve" što gledatelj može očekivati do kraja predstave, da će se u njoj čvrsto držati forme opere i da nije riječ o songovima koji su zajedno sa mikrofonima postali simbol površnog postmodernog teatra u regionu. Čista, punokrvna opera, sa libretom koji je na osnovu stihova sastavio dramaturg predstave Dimitrije Kokanov, izvlačeći najvažnije tematske odjelke i zadržavajući hronološki tok priče o djevojčici Mileni, i na taj način dramatizujući roman a ne mijenjajući ni njegovu unutrašnju strukturu, ni smisao, ni ideju. Naravno, roman/poema se mogao dramatizovati i na radikalniji način, recimo raspisivanjem stihova u dijalog ili monolog, ali tada bi se samo dobile one neizgovorene misli, prazne riječi, emocionalne ljušture. Osim centralnog sižejnog toka u kojem se kroz pojedinačne, žanrovski raznolike, a suštinski iste numere sklapa i rasklapa jedan život, uporedo se ruše temelji idealizirane slike savršenog djeteta, onakvog kakvog ga "slijepi" roditelji vide pokušavajući popraviti sebe u ogledalu njegovog lica. "Eto, ja nisam, mama", pjevati će glumci u ime Milenine junakinje koja nije lijepa kao što je bila njena majka, niti umije dobro da pliva, ali koja, eto baš u inat, voli da pjeva i piše, što će se s vremenom izdvojiti kao karakterna konstanta lika umjetnice. Zaista, velika je rijetkost u dramskom, a tek u muzičkom teatru dobiti jedan lik koji je sagledan iz ovoliko uglova, njih sedamnaest, koliko je na sceni glumaca i pjevača, koliko je i pjesama koje izvode. Osim kreiranja centralnog lika, svako od glumaca učestvuje u stvaranju pojedinačnih pojava, majke, oca, djece, žene, ljubavnika, rediteljice Irene, koje zaokružuju sliku porodice, grada, države, društva… Milenina i Irenina djevojka je politički nekorektna Antigona koja je zalutala u Novi Beograd i sve čini suprotno očekivanjima i sve samo zbog sebe, čime u izokrenutom, ali iskrenijem i životnijem postupku oslobađa svoju bol i ljepotu opiljivog postojanja, umjesto tragičnosti i uzvišenosti lažne vječnosti.

Iako se u poemi Milene Marković u najvećoj mjeri osjeća realnost svakodnevnice, odrastanje, zabavljanje i posrtanje, uporedo se otvara jedan portal u vječnost djeteta s kojim sve počinje i s kojim će sve završiti, i to zalazeći u paralelni, nadrealni, fantastični svijet životinja, jahačica divljih konja, strašne djece. Ovdje se dolazi do druge linije ovoga centralnog trougla rediteljskog koncepta, jer, ako njegovi temelji počivaju na Kokanovom libretu, a ako  muzička kompozicija sa sedamnaest promjena i motiva predstavlja drugu liniju koja ide do vrha, onda je koreografija ta koja spaja i sve drži na okupu. Ideja Igora Koruge počiva na minimalizmu i jednostavnosti, sa tek nekoliko velikih kreativnih skokova, ali sa stalnim kretanjem glumaca na sceni, od onog kranje usporenog, sa znakovnim pokretima i mimikom bolnih i apsurdnih grčeva, koje je opet usložnjeno unutrašnjim pojedinačnim strukturama i zasebnim dramaturški razvojem, kao što je blok na samom početku u kojem glumci prstom crtaju krug oko lica, zatim stavljaju stisnute šake na oči asocirajući na plač, da bi na koncu postali grabežljivci sa rukama koje se pretvaraju u šape, preko čestih zbijanja redova u krug hora, do imitiranja stanja robotizacije, zombizacije ili seksualizacije.

Svi ovi odvojedni i raznoliki segmenti će zaista povezivati "igru" između muzike i poezije, ali i između dvaju horova koji će se najčešće odmjeravati ili ogledati jedni u drugima, da bi se u konačnici sjedinili i postali roditelji i djeca, a sve uz posebnu pomoć svjetla koje će vjerno pratiti promjene na sceni te koje će i scenografski otvarati i zatvarati mizanscenski prostor, "spuštati" likove na zemlju, "dizati" ih u drugi svijet mističnog. Na koji način su u ovoj predstavi sjedinjeni opera i stvarnost, muzika i život, skriveno upućuju kostimi Selene Orb, koji su u horu "odaslih" samo prividno posuđeni iz realizma, a zapravo su u svojoj ekstravaganciji mnogo bliži svijetu začudnosti, teatra, opere, dok recimo kostimografski izgled dječijeg hora želi sugerisati da su djeca ili upravo prešla iz gledališta ili dolaze iz druge školske smjene.

Irena Popović je teatarski Zoran Simjanović svoga vremena. Njena muzika u ovoj predstavi je nostalgična, tužna i bolna, tragična na vrhuncima, ali i lijepa, čista, bajna u isto vrijeme. Njen ritam djeluje rasut, a tempo nedosljednan, ali su takvi namjerno, u kompoziciji koja simbolizira, ali koja i jeste dijete, zajedno sa svim njegovim neočekivanim promjenama raspoloženja i periodima njegovog odrastanja, zatim njegovu vrckavost, utučenost, snagu i nemoć, njegov plač, njegov smijeh, njegov strah i njegove želje. Kompozicija koja najbolje odgovara vrištavoj ljudskoj djeci, sa dinamičnim žanrovskim skokovima, od klasičnog do savremenog i sintetičkog, od imitacije životinjskih zvukova do neugodne svemirske tišine. Ovakvu kompoziciju prati kamerni orkestar od deset članova koji savršeno sarađuju sa glumcima i pjevačima, kao na nekom punk koncertu na kojem je nemoguće uočiti grešku, jer sve izgleda namjerno i sve zvuči spontano. Naravno, u podjeli su morali biti izabrani oni "boljih" pjevačkih sposobnosti, raznolikih vokalnih boja i tekstura, od ženskog soprana do muškog basa, pa su glumački ansambl upotpunule dvije operske pjevačice, Tamara Mitrović i Iskra Sretović te pjevač Marko Kostić. Međutim, oni su do te mjere integrisani u autorski konecpt u kojem ne postoji izolovano soliranje, pa s vremenom njihovi glasovi postanu glasovi svih, sjedinjeni u jednom zajedničkom neuzaustavljivom i osvajajućem vrisku.

Ova predstava nije samo trenutno rediteljsko osvježenje na regionalnoj sceni, jer njena autorska istrajnost i produkcijska upornost pokazuju da ovdašnji teatar i dalje samo žudi za istinom koja se izgubulia negdje u postmodernom tezgarenju lažnog spektakla i da će se njoj morati vratiti. Ako Deca stvaraju osjećaj nezaustavljivog protoka vremena, prolaznosti svega, pa i ljudi i života, kako u životu "jure dani kao ludi, jure dani strašni…", isto tako ona definiše teatar kao mjesto zaleđeno u vječnosti, uvijek isto i uvijek jednostavno, u kojem nisu potrebni dekori vatre niti kreveti ludila, već "samo" jedna strašna pjesma i jedan strašan glas. Koji pjeva o strašnoj djeci i njihovoj potrazi za srećom. I njihovom usputnom izrugivanju svega i svačega, pa i svog vlastitog postojanja.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Komentari

Prikaži komentare (0)

/ Povezano

/ Najnovije