Teatarska kritika MESS-a: Otelo i pozorište po Koršunovasu

Na 63. teatarskom festivalu MESS izvedena je predstava Othello koju je postavio jedan od najboljih evropskih, ali i svjetskih reditelja, Litvanac Oskaras Koršunovas.

U nastavku pročitajte teatarsku kritiku ove predstave koju potpisuje Emina Kovačević.

Postaviti Šekspira uvijek je izazov, kako rediteljski, tako i glumački. Zadatosti renesansne tragedije, u dobroj mjeri uvjetovane su bile društvenim kontekstom u kojem je pisac stvarao. Šekspir je, prije svega, bio vrsni dramaturg koji je dobro razumio svoju publiku, i koji je svoje predstave pisao sa dominirajućim senzibilitetima, ali i trenutnim društvenim i političkim tekovinama, na umu.

Trending

Heroji.ba: Online mapa i registar šehida i poginulih branitelja dostupni javnosti

Piše: Emina Kovačević

Inspiraciju je crpio iz raznovrsne literature koja mu je bila dostupna, i poznato je da je historijske podatke do kojih je dolazio nerijetko preoblikovao i mijenjao kako bi više odgovarale njegovoj primarnoj ideji i odabranom sižeu. S toga se može reći intervencije na njegovim djelima u duhu približavanja materije široj publici, uvijek dobrodošle, ako ne i poželjne, te su čak i "kanonski" opravdane. Neki postupci i koncepti su uspješniji, neki manje uspješni, ali svi svjedoče bezvremenskoj kvaliteti Šekspirovog dramskog pisma.

Sinoć je sarajevska publika tokom treće večeri 63. MESS festivala imala priliku pogledati interpretaciju Šekspirovog Otela, pod rediteljskom palicom Oskarasa Koršunovasa, jednog od najnagrađivanijih savremenih pozorišnih reditelja u Evropi i svijetu.

02.10.23. 22:08

"Živimo šekspirovsko vrijeme": Na MESS-u izvedena Koršunovasova predstava "Othello"

Konceptualni limbo

Koršunovasov Otelo predstava je u konceptualnom limbu kojeg je teško definisati. Prostorno radnja tragedije ostavljena je od Venecije do Kipra. Vremenski je određena napadom Turaka, ali i mobitelima i komentarima na homofobiju. Četvrti zid se u apartu ruški na momente u skladu sa zadatostima šekspirijanske tragedije, da bi potom aparte postalo iskakanje i direktnu interakciju s publikom u maniru stand up nastupa. Muzika je čas ambijentalna, profesionalno izmiksana i nedijegetička, čas izvedena uživo na sceni, sa šumom pojačala. Kostimi su također nekonzistentni – od realističnih fudbalskih dresova, savremenih kostima, preko halja dostojnih grčke tragedije, i maske iz komedije dell’arte (Zanni ili Il Capitano, nosi je lik Jaga, uglavnom u trenucima uživanja u uspjehu svojih manipulacija, ili se prikaže na projekciji u pozadini).

Scenografija se sastoji od desetak kotura različitih veličina na kojima akrobatski balansira glumački ansambl, manifestirajući smjene u odnosima moći kroz pokret, i vješte koreografije. Pod koturima moći likovi stradaju, na njih se penju, i sa njih padaju. Kola se okreću i stvaraju i rastvaraju mizanscen u kojem su iskristalisani i jasno prikazani odnosi među karakterima. Međutim, upotreba uglavnom drvenih kotura za kablove, sa serijskim brojevima utisnutim na neke od površina, doima se kao proizvoljan izbor, iako su itekako razigrani i nedvojbeno je da se njima na sceni stvaraju kompleksne i intrigantne slike, i određuje se ritam predstave.

Glumačku postavu čine glumci i glumice koji su mlađi od karaktera koji tumače. Lik Otela tumači tamnoputa žena, igrajući ga dosljedno u muškom rodu. Glumci se koriste različitim izražajnim sredstvima i igraju u različitim stilovima – od tragedije, preko biomehanike, do klovnovskih gegova.  Ipak, glumačka igra, disciplina ansambla i zrelost sa kojom glumci i glumice ostvaruju svoje karaktere i pojave, je najimpozantniji aspekt ove predstave. Likovi Jaga i Otela kapitalni su glumački poduhvati koje se strepe poduzeti i daleko iskusniji glumci od Sauliusa Ambrozaitisa i Oneide Kunsunga-Vildžiūnienė, ali im oni pružaju dostojna i kvalitetna otjelovljenja na sceni. Na glumačkoj podjeli počiva i o njoj ovisi magija ove predstave. Ostali elementi predstave arbitrarni su instrumenti koji efektno stvaraju prostor za otvaranje njihovih umjetničkih kreacija, ostvarivanje slobode za glumačku igru, kroz koju se nastoji doprijeti do dubine Šekspirove tragedije, i dosegnuti njena bezvremenost.

Dramaturške zamke

Idejno, Koršunovas je zapečatio trijumf manipulacije i zla intervencijom na kraju predstave – umjesto javnog razotkrivanja i kažnjavanja Jaga, on pobjeđuje, pobivši sve koji su mu se našli na putu. Ovaj apsolutni trijumf zla ukazuje na to da danas, čak ni u pozorištu, ni kod Šekspira, manipulacija ne biva razotkrivena i kažnjena, već je efektan način postizanja i utvrđivanja pozicija moći. Međutim, ova dramaturška intervencija daleko je uspjelija od ostalih. Prije pauze, u prvom dijelu predstave, dominiraju komički elementi. Nakon pauze na sceni primat preuzima tragedija, i osjetna je drastična promjena u tempu i ritmu. Umjesto komičkog olakšanja pred klimaks, dolazi do rasipanja fokusa, te se dodatnim razigravanjem tragičkih etida u sporom tempu oduzima na njihovoj tragičkoj potenciji.

Primjer ovoga može se pronaći u sceni u kojoj Jago ubija Kasija i ostale. Iako je zbog predstojeće scene Dezdemoninog ubistva potreban neki vid komičke relaksacije kako bi se taj prizor osnažio i pojačao,  promjena iz tragičkog u komičko i nazad je isuviše nagla, i remeti kako tok zbivanja, tako i recepciju i percepciju oba prizora.

Istina, pojedine etide i igre sa improvizacijom na sceni su šarmantne i zabavne same po sebi. Ipak, one su poput dramaturških zamki iz kojih se jako teško izvući. U konačnici, zbog osjetnog disbalansa među tragičnim i komičnim scenama, dramaturgija predstave u cjelini ispašta, što je dodatno podcrtano samim trajanjem predstave.

Kontrolisano ludilo i magija teatra

Doima se kao da se kroz ranije pomenute rediteljske izbore i postupke Koršunovas odriče neoformalističkog pristupa konceptualizaciji, koji je često usko vezan za autorsko, rediteljsko pozorište, a kojem je jedan od najpoznatijih predstavnika u teatru danas. Na sceni ipak nastaje strogo kontrolisano ludilo, koje je po Mileru, definicija pozorišta.  U magiji Koršunovasovog pozorišta, esencija Šekspirove tragedije opstaje u tolikoj mjeri da je iz svega proizašao intrigantan spoj tragičkog, društveno angažiranog i komičkog, u svrsi proživljavanja ključnih tema – ljubomore i manipulacije. Na taj način, unatoč svim izazovima i kompleksnostima, ova predstava pruža jedinstveno iskustvo koje odražava moderno shvaćanje klasične tragedije, ali i pozorišne umjetnosti općenito.

Zaključno, Otelo u režiji Oskarasa Koršunovasa je fascinantna, ali konceptualno izazovna predstava, koja ipak uspješno rezonuje sa publikom zahvaljujući rediteljskom insistiranju na intuitivnom pristupu ostvarivanja pozorišne magije na sceni, i kvalitetnim glumačkim izvedbama.