Izložba: Turistička arhitektura Borisa Magaša, Ante Rožića i Branka Žnidareca

Na vrhuncu modernizacije i urbanizacije Jugoslavije 1960-ih godina, jadranska obala polazi kroz temeljitu preobrazbu bitno pokretanu ekonomijom i socijalnim dinamikama masovnog turizma.

Jugoslavenska arhitektonska kultura na svojem je vrhuncu, a, neočekivano, upravo komodificirana i visoko normirana tipologija hotela postaje jedan od glavnih poligona arhitektonskih istraživanja. U svega desetak godina odvija se brza evolucija koncepata i estetika, od visokog modernizma do brutalizma, od regionalizma do strukturalizma.

Svim tim istraživanjima zajedničko je nastojanje da se kod «projektiranja za najveće brojeve» uspostavi balans između naizgled proturječnih zahtjeva: između individualnog i kolektivnog, između lokalnog i internacionalnog, između prirode i artificijelnog pejzaža, između «popularne» i «visoke» kulture, između instrumentalnih ciljeva i humanističkih vrijednosti…

Radeći u osjetljivim ambijentima obilježenima bogatom urbanom i graditeljskom tradicijom, niz arhitekata koristi upravo turističku arhitekturu za izgradnju novog urbano-kulturnog sloja u kojem pokušavaju definirati odrednice «naše arhitekture» koja je moderna, a odgovara na lokalne topografske i klimatske datosti, koja ima jasnu ekonomsku ulogu, no pri tome doprinosi i boljitku lokalnih zajednica, koja korespondira s internacionalnim kretanjima, ali pri tome nastoji kultivirati vlastitu autentičnost.

Turizam tako pokreće izgradnju «sunčane strane» Hrvatske i Jugoslavije, a hoteli i prateća infrastruktura postaju optimistični ambijenti u kojima su pouke mediteranske kulture kritički prenesene u specifične oblike privremenog habitata i socijalnih praksi dokolice. Arhitekti Boris Magaš, Ante Rožić i Branko Žnidarec, pripadnici generacije hrvatskih arhitekata stasalih upravo na valu optimističnih 1960-ih, na seriji turističkih projekata prikazanih na izložbi, pokazuju i homogenost i visoku razinu
lokalne arhitektonske kulture, ali i različitost pojedinačnih pristupa i poetika koji logično reagiraju na lokalne uvjete.

Tipološki inovativan, formalno elegantan i tektonički discipliniran projekt Muzeja revolucije u Sarajevu, danas Muzeja historije BiH, Borisa Magaša, Ede Šmidihena i Branka Horvata, jedna je od ishodišnih točaka  istraživanja hrvatskih arhitekata 1960-ih i utoliko ga se treba čitati kao integralni dio izložbe. Kao i brojne turističke gradnje i modernističko naslijeđe naše bliske povijesti, i Muzej historije tek očekuje svoju obnovu. No, jednako važno kao i sama fizička restitucija, jest i razumijevanje progresivne uloge arhitekture u izgradnji «sunčane strane» društva.

Ako danas i nije moguća doslovna obnova takve pozicije arhitekture, ključno je kritičko razumijevanje i afirmacije društvenih i kulturnih vrijednosti modernizacije druge polovice 20. stoljeća. Ako se taj optimizam i te vrijednosti ne očuvaju, obnovljeni arhitektonski artefakti ostat će samo neživi spomenici sve teže razumljive prošlosti.