AJB DOC: Tantura i generacijsko pitanje masakra koje nikada nije postavljeno

Na sedmom AJB DOC Film Festivalu, u subotu, 14. septembra u Sarajevu, prikazan je dokumentarni film "Tantura", koji otkriva zašto je Al-Nakba i dalje tabu u izraelskom društvu, ali preispituje i donosi svjedočenja o masakru počinjenom u ovom naselju.

Često opisan kao "jedina demokratija Bliskog istoka", Izrael kao država nije "normalna" demokratija. 

Država napravljena u zemlji koja počiva u religijskim pričama kao mjesto početka abrahamovskog monoteizma je urbano društvo, a njegov unutrašnji konflikt traje više od 50 godina. Arapi i Izraelćani, koje ako pitamo kako gledaju na 1948. godinu, reći će dvije verzije.

Trending

Građani Mostara policiji prijavili sumnjivu trojicu: MUP ih locirao, u stanu našli automatske puške

U izraelskom društvu, rat za nezavisnost je prst sudbine koji je doveo do osnivanja prve moderne jevrejske države kao historijske pravde prema doseljenicima koji su nakon Holokausta i stradanja, najviše iz Europe, migrirali u tadašnju Palestinu.

No, u arapskom društvu, postoji termin u koji su sažeti progomi, stradanja i historijska nepravda prema Palestincima - Al-Nakba (katastrofa, bos.). Al-Nakba nije uništila samo ljudske živote, kulturu, politička i ljudska prava ili nacionalne aspiracije. Ona danas tiho, kakva i jeste, bar u jednom dijelu izraelskog društva, uništava temelje istog u konceptu istine koja se ne želi čuti.

Izraelska historija o ratu za nezavisnost je pod utjecajem tada rastućeg etnonacionalnog narativa, od svojih samih početaka strogo kontrolirana i o njenim manama ne treba se pričati, barem glasno.

Alon Schwartz je odlučio da ne šapuće stidljivo o temi masakra u Tanturi. On je svijetu gromoglasno predstavio činjenice, svjedočenja, priče aktera koji su učestovali u masakru, ali i onih koji se trude da izraelsko društvo sazna (ili ne), pravu istinu o 1948. godini.

Pitanje koje je trebalo biti davno postavljeno 

Mali je dio izraelskog društva koje to zanima, a još više da je zainteresirano za revidiranje historije kakvu je danas poznaju. Pitanja o dešavanjima u ratu za nezavisnost prije i poslije osnivanja modernog Izraela su ona koje su generacije u Izraelu zaboravile postaviti.

Tome je, kako se u dokumentarnom filmu navodi, doprinio i propagandni film Metro-Goldwyn-Meyer produkcije koji prikazuje nasmijane Palestince, djecu i starce, kako odlaze svojom voljom iz svojih kuća u izbjeglištvo.

Tantura je rezultat šutnje koja je trajala 74 godine, do početka prikazivanja dokumentarca. Žrtve o njoj nisu mogle pričati, ali ostala su svjedočenja koja su odjeknula i oživjela njihove sudbine.

Film je ono što društva koja se ne suočavaju sa konfliktnom prošlosti ne žele čuti. Riječ je o ultimativnoj ljudskoj, historijskoj, tranzicijskoj pravdi priznavanja svih žrtava i sudbina preživjelih bez kojega moderno i demokratsko društvo ne može počivati.

Pa ni moderni Izrael.

U Tanturi svaki dio filma je zasebno svjedočenje o događajima, iz različitih perspektiva izraelskog društva koje varira između dvije istine - one dokazane i one naučene kroz mitove herojskog otpora pod pravednosti i istinom cionističke ideologije koja je tada bila jedino utočište izbjeglicama. Centralna ličnost je Theodor Katz, imenjak Theodora Herzla, osnivača modernog cionizma koji danas u Izraelu utjelovljuje figuru nacionalnog heroja.

Katz nije običan akademski istraživač. 1990-ih godina, odlučuje zagrebati površinu duboko zakopane teme u Izraelu - masakra u Tanturi. Intervjuisao je borce Aleksandroni brigade, koja se 1948. godine iz cionističke paramilitarne formacije pod vodstvom Haganahe, transformisala u rod Izraelskih odbrambenih snaga (IDF).

Svoju tezu je bazirao na njihovim svjedočenjima koja su sadržala eksplicitne opise masakra ispričane na donekle jezivo šaljiv način, što vidimo u dokumentarcu decenijama kasnije.

Teza je pohvaljena i odbranjena na Univerzitetu u Haifi, a Katz je uživao u stabilnoj akademskoj karijeri, sve dok 2000. godine, izraelska medijska kuća Maariv, nije napravila reportažu o njegovoj tezi. Od tada, Katz doživljava sopstvenu "Al-nakbu", bivajući optužen za laži i klevete, insuinacije koje nemaju svoje uporište u dokazima koje historija države ima, što ga tjera da učini jedini korak koji može - da se oficijalno izvini. Nakon toga, pada u zaborav izraelskog društva, zajedno sa svojom akademskom tezom o istini.

Sve dok ga Schwartz nije kontaktirao i krenuo u reazlizaciju govora o glasovima koje je Katz držao u čuvanim audio zapisima.

Ne zaboraviti ono što drugi nisu znali

Kroz dokumentarni film, dozvoljeno nam je da čujemo sve verzije - od glasova Izraela koji želi biti tretiran kao pravedan i priznati svoje greške, Izraela koji nije sagledao sve činjenice, utjelovljen u intervjuu sutkinje koja dokaze u sudu nije slušala, a da jeste kaže - bila bi na strani Katza. I onog Izraela koji se ipak odlučuje ćutati, živjeti sa unutrašnjim podjelama i krojeći sopstvenu istinu koju će prezentovati pod izlikom da se moralo tako desiti.

Napor Schwartza je rezultirao da se tvrdnje o parkingu pored plaže Dor, u današnjem Nasholimu, ispitaju u kontekstu pronalaska masovne grobnice.

Godine 2023, godinu dana nakon premijere Tanture, urađena su geološka i satelitska ispitivanja, te 3D modeling koji je potvrdio sumnje - ispod parkinga gdje turisti dolaze da bi otišli na obližnju plažu ili stanovnici obližnjeg kibbutza (zadruga, bos.) - postoji krvava mrlja modernog Izraela, a to su ostaci tijela ubijenih Palestinaca.

Palestinci nisu zaboravili katastrofu koju je 1948. godina donijela, kada su izgubili kulturni identitet, politička prava i državni identitet. Generacije Izraelćana nisu ni znale, a i dalje ne znaju da se na mjestima svakodnevnog sastajanja, smijeha i uživanja, nalaze suze i patnja naroda koji je do tada živio baš tu.

Na način da tragediju i jačinu misli, kroz vizuale i priču, prezentuje gledaocima, Schwarz daje i mogućnost da je čujemo od samih počinitelja. Ovo nije samo svjedočenje preživjelih, ovo je svjedočenje o masakru od počinitelja.

Kada slušamo priče vojnika o ratu, suosjećamo se sa agonijom koju su prošli u borbama.

Kada slušamo svjedočenja vojnika Aleksandroni brigade, koji kroz smijeh opisuju da su "to morali", jedino osjećamo jezu koja prolazi i ostavlja neizbrisiv trag na nama.

Vjera, život i istina

Dokumentarac je svjedočenje o istini koja čak i kada se prezentuje kao laž u društvu, nađe svoj put da dokaže postojanost i da o njoj ne svjedoče samo preživjeli, već da mi kao gledaoci svjedočimo u ime onih koji su zaboravljeni.

Emet - hebrejska riječ za istinu koja nije samo značenje istine. Ona je utjelovljenje božijeg potpisa da svako živo biće mora biti vođeno istinom.

Na hebrejskom, ona se piše kao prvo slovo - alef i završava sa slovom - tav.

Nije obična riječ, ona predstavlja život istine, koja postoji od početka do kraja.

"L'chaim", povik "Za život" koji stavlja važnost na dobar život. 

A da bi nastavilo živjeti, izraelsko društvo mora izvaditi korijene narativa države o historiji nastanka i zasijati sjeme istine koja će niknuti i pružiti priliku da se stvori vjera (Emunah) u bolje sutra, u društvo koje će dostojanstveno prihvatiti i ne zaboraviti da cijena koju Palestinci plaćaju više od 70 godina, nije vrijedna dugotrajne štete zaboravljenih grijeha prošlosti, koja i upravo sada ponavlja svoj krvavi ples na bliskoistočnom tlu.

Dokumentarac završava sa hebrejskom pjesmom Hen Efshar koju je prepjevala i Ofra Haza, a u stihovi kažu "moguće je, moguće je, da će se to dogoditi sutra".

I jeste, ako pogledamo istini u oči.