Adema i Edin Krehić: Simfonijska poema Fatima je opomena čovječanstvu

Na memorijalnom mezarju Kovači, večeras u 21,00 će biti upriličen specijalni koncert Sarajevske filharmonije kojim se obilježava 25 godina od Srebreničkog genocida. Pod ravnanjem dirigentice Samre Gulamović, i u režiji Dine Mustafića, ovo će biti prilika za praizvedbu novog muzičkog djela iz naše zemlje.

Riječ je o simfonijskoj poemi Fatima, kompozitora Dine Zonića, koja je nastala na tekst  Edina Krehića, a kao solistica izvest će je Adema Pljevljak Krehić. 

Fatima je posvećena najmlađoj žrtvi srebreničkog genocida, bebi koja se rodila u noći kad je i ubijena, a ime je dobila tek nakon što su je identifikovali 2012. godine. Duboka tragična dimenzija ovog umjetničkog djela i njegova praizvedba, povod su za razgovor s dijelom autorskog tima. Uoči generalne probe za događaj, autora teksta pitali smo kako je saznao za tragičnu priču malene Fatime i kako je činjenice pretočio u umjetničku poemu?

Krehić: Priča o Srebrenici, genocidu, ljudima kojih više nema i onima što su preživjeli i broje sate, dane, mjesece i godine sjećanjem na najmilije, davno je izašla iz okvira tog grada, Bosne i Hercegovine; ona pripada svijetu; njena bol je univerzalna. Svaki čovjek ponaosob u Srebrenici, u cijeloj BiH, nosi svoju priču, i svaka je pouka.

A, Srebrenica je poput Holokausta, opomena čovječanstvu. Ovdje možemo računati vrijeme prije i poslije rata, prije i poslije Srebrenice. Brutalnost rata, a to je preblaga riječ za ovaj što smo ga osjetili na svojoj koži, pogađa svakoga, a posebno djecu.

'Fatima' je priča o svakom djetetu, o svim našim fatimama, o svakom čovjeku, o svim stradalima, bilo kada i bilo gdje. A, ovo naše podneblje nam kroz historiju nudi građu za kulturu sjećanja. I veoma je bitan način kako se sjećamo. Ako to činimo gradeći boljim sebe, svoju porodicu i okolinu, to onda ima smisla i možemo se nadati dobru u budućnosti, kad god ona došla na ove naše prostore.

Zato mi svaki put znači puno kada me, na primjer, Nihad Kreševljaković pozove da budem dio programa Modula memorije, koji se decenijama bavi kulturom sjećanja, upravo na takav način u kojem čovjek ostaje uspravan i ispravan. Naposlijetku, mnoge tragedije iz prošlosti bi bile zaboravljene, da nije umjetnosti i ljudi koji su to predočili kroz priče, romane, drame, muzička djela.

Radiosarajevo.ba:  Jesmo li u pravu ako konstatiramo da je vaš cjelokupni književni opus posvećen nevinim žrtvama? Šta je razlog za to? 

Krehić:  Sjećam se, jednom, odmah iza rata, pravio sam novinsku priču sa majkama Srebrenice. Dok sam zapisivao šta govore, jedna žena me sve vrijeme netremice gledala. I to je trajalo. Onda mi je rekla: „Ne mogu da se nagledam, tako ličiš na mog sina.“ Kojeg više nema, ubijen je u Srebrenici. Tada sam imao možda 23 ili 24 godine. Sin te žene je bio malo mlađi. Tu rečenicu, taj pogled stalno nosim u sebi. Slično sam i naslovio roman „Nisam te se nagledao“ koji govori o Srebrenici.
Svi mi nosimo lične ožiljke i koliko god da odem u prošlost, uvijek nađem svoj ožiljak. Zamislite, moja dva pradjeda su mobilisana u vojsku Austrougarske. Pisao sam o tome dijelom u romanu „Jednog dana doći ću, oče“. Jedan je poginuo na zapadnom frontu, drugi je umro u zarobljeništvu u Rusiji. Salko Ekinović i Munib Hrustić. Dali su živote za carstvo kojeg više nema. Iza njih su ostala siročad, djeca, moji nana i dedo, Nura i Kasim, koji u odrastanju nisu osjetili očevu ljubav, njihovo milovanje po kosi, njihovu zaštitu naposlijetku. Ima detalj u romanu “Nisam te se nagledao” kada glavni junak Srebren Pozder, kojeg svi zovu Srebreni, učitelj u Srebrenici, usred rata organizuje školu, a dok šeta kroz razred, svako malo pomiluje neku djecu, uvijek istu, a narednog dana, tu istu uz dodatak nekih drugih. Njegov sin Ismar primjećuje da su upravo to djeca koja su ostala bez oba ili jednog roditelja. On govori ocu nakon nastave: „Mene nikada nemoj pomilovati po kosi!“

Radiosarajevo.ba: Kako se odvijala suradnja s kompozitorom Dinom Zonićem i dirigenticom Samrom Gulamović u razvoju poeme?

Krehić: Ideja o obilježavanju 25. godišnjice najvećeg zločina nakon holokausta na tlu Evrope upravo je potekla od maestre Samre Gulamović, a odmah ju je prihvatio direktor Sarajevske filharmonije Samir Lokvančić. Na prvom susretu smo se sve dogovorili u nekoliko rečenica. Kada sam završio prvu verziju teksta „Fatima“, Dino Zonić je u Americi počeo komponovati. Sve se nekako posložilo, mada je, naravno, bilo posla i puno detalja koje je trebalo uklopiti. U takvim stvarima dolazi do izražaja profesionalnost, ali i ljudskost. Samra, Dino, Adema... i kompletna Sarajevska filharmonija su to pokazali u najboljem izdanju. U vrijeme korone smo intenzivirali rad i svi su unijeli sebe, puno elana i posvećenosti. Svima je izuzetno stalo, a kada je tako, pandemija i udaljenost jednostavno nisu prepreka. Onda su počele probe uživo, a sinoć je bila i generalna u Memorijalnom centru Kovači, koji sam po sebi nosi puno simbolike. Raditi sa takvim profesionalcima i ljudima, prije svega je zadovoljstvo, ali svakako i iskustvo. Sve režira Dino Mustafić."

Solističku dionicu u simfonijskoj poemi Fatima izvodi naša proslavljena operna prvakinja Ademu Pljevljak Krehić, koja je u ovom projektu vezana i porodično, kao Edinova supruga. U užurbanosti je pronašla nekoliko trenutaka za razgovor, apitali smo je s kakvim emocijama je pristupila ovom djelu, ne samo kao vrhunska umjetnica, već i kao majka. 

Adema Pljevljak Krehić: Samo majka zna kakvu ljubav nosi prema svojoj djeci. Kada su ovakve priče u pitanju, treba smoći snage i ostati profesionalan. Porodično živimo sa ovim djelom otkako je u nastajanju. Vrijeme pomogne kako nas emocije ne bi potpuno savladale na sceni. Već godinama sam uz Edina uključena u sva njegova istraživanja o Srebrenici, kako o samom gradu, tako i o genocidu, tokom kojih je napisao roman, dramu i pripovijetku, a sada i pjesmu 'Fatima'.

Krehić: Naučili smo zajedno prolaziti kroz sve. Adema prva čita sve što pišem, ona je taj prvi filter. Ko je iole poznaje, zna koliko sebe unosi u spremanje uloga ili koncerata, a takva je i kada čita ono što pišem. Naravno njene pripreme za nastupe u Operi traju i kući, od učenja libreta pa sve do odlaska na nastup. Sada smo prvi put radili zajedno. Adema je vrlo emotivna i tu emociju donosi i u simfonijskoj poemi 'Fatima', koju je upravo prva pročitala. Istovremeno, trudimo se, uz posao, još više naučiti, pročitati, vidjeti...zajedno sa našom djecom. I uvijek se sjetimo djece otrgnute od svojih roditelja u Srebrenici, svim našim i svjetskim srebrenicama. A, nikada se ne zna ko je na redu da bude progonjen. Adema i ja, skupa sa svim ostalima upravo dijelimo tu istu bojazan i naše vječno pitanje: Ima li kraja i gdje? Upravo to pitanje postavlja 'Fatima'.