Vodite ljubav, nemojte (s)rat!

Kada bi se novinari ovih dana zaputili u ekspedicije u razna skijališta po Austriji, Švicarskoj i druga elitne zimovališta Europe tamo bi, gle čuda, daleko od neustavnih proslava, patnje majoriziranih dužnosnika, borbe za „našu stvar“ i drugih ovdašnjih sranja, pronašli mlade i nešto starije „heroje tranzicije“, razne političare, tajkune, babine i mamine sinove, naše prvaše i našu diku, spokojne u bratstvu i jedinstvu visokog staleža, kako prave „džemate“ i organiziraju sijela, sve zabrinuti u pauzama između skijanja i uživanja „zimskim čarolijama“.

Piše: Faruk Vele

Dražesno, rekao bi zagrebački kolega Drago Pilsel.

No, ovdje imamo posla s ozbiljnom hipokrizijom. Jer, sve bi to bilo uredu da to nisu mahom oni isti, ili makar njihovi ideolozi, koji će ovdje, među nama, ispaljivati retoričke rafale, loviti ustaše i četnike, u inat balijama slaviti neustavni 9. januar, podržavati one što će na Badnju večer pjevati četničke pjesme u Srebrenici pod pendžerom posljednjim nanama koje su preživjele genocid ili, poput malog fašiste iz Mostara Tomislava Zelenike, dokazivati kako su "Bošnjaci genetski predodređeni za izdaju“, jer „što očekivati od ljudi čiji su preci izdali vjeru"!

Koga briga za hipokriziju...

Za to vrijeme u općinama Livanjskog kantona, zametena u snijegu Milka Parojčić čekala je Milorada Dodika i njegove delije da je u te svečarske dane pitaju „treba li joj 'leba“, baš kao i Boru i Milenu koji, onako bolesni jedva sastavljaju kraj s krajem, čekajući - kako rekoše reporterima Federalne TV - onog čovjeka koji će im „naravno za pare, a ne džabe“, donijeti hranu.

Nije, naravno, niko pitao ni za Ćamila Durakovića i one srebreničke majke koji su proveli protekle dane u „srpskoj Srebrenici uoči još jednog velikog sprskog praznika“.

Nekako u isto vrijeme na Trgu slobode u Tuzli u međuvremenu je počelo potpisivanje peticije "Djecu treba liječiti iz budžeta, a političare plaćati SMS porukama pa ko uplati-uplati".

Ma kako nekima bila uzaludna, ova akcija je u fokus javnosti vratila prava pitanja. Među njima je i ono, zašto je sve više apela za pomoć djeci na Facebooku, a naše zdravstvo je jadnije? Zašto imamo sve više ubilježenih „uspjeha našeg zdravstva“, a sve manje ljekara i živih?

Pucamo li po šavovima? Da! To je slika nas danas.

No, naravno, niko neće dati odgovorne na ta pitanja, dok velikosrpska klika iz Beograda, uz podršku Srpske pravoslavne crkve, cijelom regionu poručuje da uopšte nismo plašljivi“ i „da u svaku bitku ulazimo“, iako se i sami valjaju u jadu i čemeru. Ili, pak, dok god Zagreb pod zastavom EU i NATO-a podržava želje Dragana Čovića da stvara tzv. Herceg-Bosnu u kojoj su zatvarana, mučena i ubijana djeca, dok ne pita zašto lider HDZ-a BiH ovih dana od Aleksandra Vučića dobio srdačan prijem, a general Damir Krstičević, recimo, prijavu za zločine.

I to u istim danima kada je jedan dželat hrvatskog naroda, general Lisica, uz Čovićev i del Vechijev aplauz, dobio posthumno odlikovanje.

Ali, ima svakojakog licemjerja i u Sarajevu. Ako je taj Dodik notorni neprijatelj države BiH, a jeste, što mu vodeća bošnjačka partija pokloni one glasove na osnovu kojih je dobio važne mandate u Domu naroda? Da bi ovu državu mogao dodatno terorizirati?! Kako to da Dodik baš od najvažnijih kod Bošnjaka „ispod stola“ dobi i biračka mjesta da bi, u inat Davoru Dragičeviću i 40.000 onih koji se tih dana oktobra okupiše na Trgu Krajine, mogao da štima što bolji izborni rezultat? A da ne govorimo o
zajedničkom interesu u podjelama novca.

Ako su već igre velokodržavnih projekata oko našeg jorgana, a jesu, što se delegacije ne šalju put Washingtona, Brisela i Berlina i pali zvono za uzbunu? Ili je to opet ona čuvena vojnika Kaletovića „oni, kao, hoće da se odcijepe, a mi im, kao, ne damo“?

Kako bi rekao profesor Dževad Karahasan, svi znaju odgovore, samo niko ne postavlja pitanja...

Ako je već tako, nemojte lagati i trovati narod koji je pobjegao ispod noža, ljude umorne od ovog „boljeg sutra“, nemojte tjerati mladost ove zemlje da zbog očaja odlazi s kartom u jednom pravcu, a kukati nad njihovom i našom sudbinom.

Znam da vam se može. Ali onda makar budite pošteni.
Ako je to tako. Vodite ljubav, nemojte (s)rat!