Mirze Delibašića se, osim porodice, danas sjetio i ugledni advokat, nekadašnji novinar i analitičar Senad Pećanin.
Njegovu objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti, uz dozvolu autora:
"Već 20 godina je 8. decembar jedan od meni najtužnijih datuma. Tog dana 2001. godine smo se rastali od Mirze. Vrijeme prolazi, a on mi sve više nedostaje. Cijeli svijet zna kakav je on košarkaški virtuoz bio, ali samo njegovi prijatelji su se mogli uvjeriti da je to ništa u odnosu na to kakav je on bio plemić ljudskog duha. Pamtim dobro dan kad smo se upoznali.
Rat, opsada Sarajeva je tek počela i ja sam došao u “Monik” kod našeg prijatelja Mirse. Bilo je puno raje, u jednom separeu sam vidio divnog Uglješu Uzelca, pozdravio sam ga, ali nisam prišao njegovom stolu. Razlog: vidio sam da sa njim sjedi Kindže i noge su mi se odsjekle od mogućnosti da ja tek tako priđem stolu za kojim sjedi jedan od idola mog odrastanja. No, nemalo zatim, prilazi Kindže, sjeda nasmijan i pruža mi ruku:”Da se upoznamo, ja sam Mirza!” Joj, majko mila!
Od tog trenutka započelo je prijateljstvo kojeg ću se kroz smijeh i suze sjećati dok sam živ. Ubrzo smo počeli živjeti zajedno u Moniku, zajedno sa njegovom Slavicom, malim Dankom, Montenom i njegovim starim Nonom, te Mirsom. Jedno predveče su me zvali Vlado i Belmin koji su vodili nocni program na radiju “99”, da budem gost. Ubijedili su me, iako sam, zbog policijskog sata, morao ostati da spavam sa njima u hodniku radija. Prije polaska iz Monika, popio sam, hm, nekoliko pića sa Mirzom. Kad sam pošao rekao mi je:”Slusaću te, pa me nazovite ( u Moniku je, osim pića, bio i telefon, jedan od rijetkih u Sarajevu koji je radio, naravno, samo za lokalne pozive), hoću da kažem nešto u program!” Mislio sam da se zeza, pa sam mu odgovorio:”Bježi, bolan, šta ćeš ti pričati?!” Medjutim, bio je uporan i morao sam obećati da ćemo ga nazvati.
A za đavola, to večer je cijelo Sarajevo užasno granatirano, sa svih strana, sa okolnih brda, iz “dobro poznatih četničkih uporišta”. Već smo bili naučili da razlikujemo minobacače od haubica, tenkove od zastrašujućih višecjevnih bacača raketa… To večer su satima neprekidno dejstvovala sva oruđa, nema gdje četnici nisu gađali: bolnice, zgrade, kuće, izbjeglička prihvatilišta, ambulante, domove zdravlja… Struje, vode i plina već odavno nije bilo. Ko je u Sarajevu imao baterija slušao je noćni program radija “99”; zgrada u kojoj se nalazio radio se tresla od granata koje su padale u blizini, a Vlado, Belmin i ja smo kao tješili i hrabrili sugrađane.
A onda smo stvarno nazvali Mirzu, bilo je oko 23h. Nije čekao pitanja, već je krenuo u monolog, koji mi, srećom, nismo prekidali:
“Drage sugrađanke i sugrađani, i vi čujete detonacije i osjećate podrhtavanje tla, vaših kuća i stanova od granata kojima nas ovi gađaju. ( A onda nastaje pauza, desetak sekundi, kao da dobro vaga svaku riječ, sporo govoreći). Ali, nemojte se bojati! (pauza)
Mi (pauza) sigurno pobjeđujemo u ovom ratu. (pauza)
A znate li zašto ćemo mi sigurno pobijediti u ovom ratu? ( pauza)
Zato što mi ( pauza) volimo, a oni( pauza) mrze.
Mi( pauza) koji smo ostali u gradu (pauza) volimo naše Srbe! (pauza)
Mi (pauza) volimo i naše Hrvate! ( pauza)
Mi ( pauza) volimo (pauza) čak i naše Bošnjake! Zato ćemo mi,sigurno, pobijediti u ovom ratu!”
Eto, i takav je bio moj Mirza.
A ni u Madridu nisu zaboravili Kindžeta. Možda je u Realu igralo i boljih od Mirze, ali plemenitijeg čovjeka i košarkaša teško da je bilo. Njegovi prijatelji, poštovaoci i suigrači, na čelu sa divnim Juanom Antoniom Corbalanom, povodom dvadesetogodišnjice smrti, organizuju 13. decembra sjećanje na svog Kindžeta: biće prikazan dokumentarni film “Shooting for Mirza”, a govoriće i Corbalan, autor knjige “Razgovori sa Mirzom”.
Ma (pauza) bježi Mirza!", napisao je Senad Pećanin.
