Senad Pećanin se prisjetio Mirze Delibašića i opisao anegdotu iz ratnog Sarajeva

Mirza Delibašić Kinđe, najbolji sportista svih vremena Bosne i Hercegovine, umro je na današnji dan prije 19 godina.

Kinđe je kao igrač predvodio KK Bosnu do naslova prvaka Europe 1979. godine.

Igrao je za veliki Real iz Madrida gdje se i danas rado sjećaju njegovog imena.

Kao selektor reprezentacije BiH u Njemačkoj 1993. godine ostvario je do sada najveći uspjeh bh. košarke na europskim prvenstvima, osvojivši osmo mjesto.

Mirze Delibašića se, osim porodice, danas sjetio i ugledni advokat, nekadašnji novinar i analitičar Senad Pećanin.

Njegovu objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti, uz dozvolu autora:

"8. decembar, 29. januar i 13. avgust su mi jedni od najtužnijih dana u godini. Prije 25 godina je ubijen Karim, na današnji dan prije 19 je umro Mirza, a prije dvije godine Profesor Doktor. Ne znam kome tačno dugujem, ali već to što sam za prijatelje imao Karima Zaimovića, Mirzu Delibašića i Zdravka Grebu čini me zahvalnim životu. Njihova otmjenost i plemenitost je bila endemske vrste, a posebno u današnjem svijetu.

Na ovoj fotografiji sam sa Mirzom i njegovim Slavicom i Dankom (hvala, Strašni!). Snimljena je 1993. godine, u sarajevskom Monicu, gdje smo kod velikodušnog Mirsada Delimustafića živjeli tokom dobrog dijela ratne opsade Sarajeva, zajedno sa Kemom Montenom i njegovim Nonom.

Strahote svakodnevnih zločina nad Sarajlijama lakše smo preživljavali zivjeći kao velika porodica. Nije bilo vode, struje i grijanja, hrane i pića smo manje - više imali, ali sjajnog društva nikad nije falilo. Duge zimske noći sam često provodio u svojoj sobi, ležeći i u kaputu pod jorganom, jer je temperatura u sobi stalno bila ispod nule. Pored glave bih imao po dvije “lojanice”- čašice sa uljem i plutanim čepom kroz koji bi provukli djelić pertle i zapalili- oskudna, ali svjetlost dovoljna za čitanje.

Uzajamno smo se bodrili, ne dozvoljavajući da neko klone duhom. Ipak, meni se to uvijek događalo onog trenutka kada nakon dva, tri, četiri mjeseca iznanada - “dođe struja”. Naime, scenario je tokom čitavog rata bio uvijek isti: “ničim izazvane”, odjednom se upale sijalice!

Našoj sreći tada ne bi bilo kraja. Ja bih odmah napuštao društvo i odlazio u svoju sobu, između Mirzine i Kemine, i čitao - hej! - pod svjetlom sijalice. Kakav je to fantastičan užitak bio! Međutim, ti trenuci nirvane nikad nisu trajali duže od pola sata. Onako kako je došla, struje bi nestalo i svaki put bih ja doživio pravi nervni slom: vrišteći bih psovao četnike i Unprofor, proklinjao struju i “međunarodnu zajednicu”.

Mislim da je bio decembar ‘92., jako je hladno, mrak je odavno pao, četničke granate gruhaju po Sarajevu, pod svijećama, promrzli i snuždeni, sjedimo Mirza, Monteno, ja i još nekoliko prijatelja. Odjednom, upališe se sijalice, “bi svjetlost”. Odmah nastade euforično raspoloženje i ja ustadoh i odoh u sobu da čitam uz “elektriku”. Čitao sam već desetak minuta uživajući tako i toliko da se to ne da opisati.

No, sijalice se ugasiše i moji živci su započeli svoju predstavu: bacio sam knjigu, iz sveg glasa psovao, vrištao “dabogda nikad ne došla”... I odjednom, čujem nekakve čudne zvukove iz hodnika, ispred vrata moje sobe. Bijesno priđem, otvorim i imam šta vidjeti: Mirza i Kemo, prisluškujući me, pali od smijeha ispred vrata moje sobe!

U meni bijes ustupa mjesto zbunjenosti, ništa ne kontam... malo kasnije otkrivam u čemu je stvar: oni dogovorili sa našim prijateljem Munibom da isključi osigurač za struju od moje sobe kad oni stanu ispred vrata!

Eto, i takav je bio moj Mirza...