Savez kolumnista | Hadžikadunić: Može li BiH povratiti svoju diplomatsku težinu?

U teoriji i praksi diplomatije, paradiplomatija označava međunarodne aktivnosti subdržavnih aktera, regija, entiteta ili kantona, koje se odvijaju paralelno s klasičnom državnom diplomatijom. Sama po sebi, paradiplomatija nije ni anomalija ni prijetnja.

Piše: Prof. dr. Emir Hadžikadunić, za portal Radiosarajevo.ba

Problem nastaje onda kada ona preraste u supstitut državne vanjske politike ili, još gore, kada djeluje protivno njenim zvanično usaglašenim ciljevima. Upravo takvu praksu, u njenom najagresivnijem i najvidljivijem obliku, posljednjih dana gledamo kroz aktivnosti entiteta Republika Srpska.

Trending

Sarajevo: Jedna osoba povrijeđena u obrušavanju fasade kod pijace Markale

Dodikova paradiplomatska ofanziva

U tom kontekstu treba posmatrati i paradiplomatsku ofanzivu Milorada Dodika i delegacije pod njegovim političkim nadzorom u proteklih nekoliko dana. U izuzetno kratkom vremenskom periodu, pravosnažno optužena osoba koja trenutno ne obnaša nijednu formalnu funkciju u entitetu Republika Srpska održala je sastanke sa šefovima država i vlada čak tri zemlje, Izraela, Republike Srbije i Republike Mađarske, činjenica koja sama po sebi nosi dovoljnu težinu i dramatičnost.

U Izraelu se Dodik sastao s predsjednikom države Isaacom Herzogom, premijerom Benjaminom Netanyahuom, predsjednikom Kneseta Amirom Ohanom i ministrom inostranih poslova Gideonom Saarom. Državna diplomatija Bosne i Hercegovine ne pamti da je ijedan njen zvaničnik ikada imao sadržajniji prijem na četiri ključne adrese u Tel Avivu, što u kontekstu paradiplomatije predstavlja ozbiljan vanjkopolitički problem, a ne puki apsurd.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba

U Mađarskoj je razgovarao s premijerom Viktorom Orbánom, u Srbiji s predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Kulminacija njegove paradiplomatske ofanzive najavljuje se u Sjedinjenim Američkim Državama, na molitvenom doručku, uz diskretne, ali politički precizno plasirane insinuacije o mogućem susretu, i fotografiji, s Donaldom Trumpom.

Istovremeno, članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željka Cvijanović, boravi u Sjedinjenim Američkim Državama i sastaje se s američkim državnim sekretarom za trgovinu, Howardom Lutnickom.

U normalnim diplomatskim okolnostima, takav sastanak ne bi se mogao svrstati u paradiplomatske aktivnosti, pod uslovom da su o njemu bili obaviješteni i da su mu prisustvovali ambasador BiH u Washingtonu, Sven Alkalaj, te američki diplomata ili desk oficir zadužen za BiH, koji bi, u skladu s elementarnom diplomatskom praksom, trebali pratiti posjetu šefa države u zemlji prijema.

Međutim, ukoliko ambasador Bosne i Hercegovine o toj posjeti nije bio obaviješten, a po svemu sudeći nije, i ukoliko je ona organizirana mimo uobičajenih diplomatskih kanala, tada se i ova aktivnost mora posmatrati kroz prizmu paradiplomatije. A to neminovno otvara ključno pitanje: ko je ovu posjetu zapravo pripremao i koordinirao?

22.11.25. 10:30

Savez kolumnista | Hadžikadunić: Od Dejtona do danas - 30 godina vanjske politike BiH

Infrastruktura paradiplomatije RS-a

Odgovor, nažalost, nije nepoznat. Paradiplomatske strukture entiteta RS u Sjedinjenim Američkim Državama već godinama djeluju sistematično i organizirano, jednako kao i predstavništva RS-a u Rusiji, Srbiji, Grčkoj, Austriji, Njemačkoj i Izraelu. Riječ je o mreži s jasno artikuliranom političkom i vanjskopolitičkom agendom, koja često djeluje izvan, a ponekad i direktno suprotno, zvanično usaglašenim ciljevima vanjske politike Bosne i Hercegovine.

U teoriji i praksi diplomatije nije neuobičajeno da subdržavne jedinice otvaraju predstavništva u inostranstvu, što primjerice čine federalne jedinice Belgije (Wallonia), Njemačke (Bavaria) ili Kanade (Quebec). Međutim, za razliku od Wallonije, Bavarske ili Quebeca, čije međunarodno djelovanje ostaje strogo unutar okvira državnih vanjskopolitičkih ciljeva, aktivnosti predstavništava entiteta RS često se kreću u suprotnom pravcu. Posljednjih mjeseci situacija postaje posebno alarmantna, jer akteri entiteta RS otvoreno i nedvosmisleno govore o Bosni i Hercegovini kao o "neprijatelju".

Na subnacionalnom nivou, Dejtonski ustav dopušta entitetima u Bosni i Hercegovini održavanje specijalnih odnosa sa Srbijom i Hrvatskom, pod uslovom da ti odnosi budu u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom države (član III/2 Ustava). U praksi, implementacija ove odredbe pokazuje se kao problematična i asimetrična. Srbija i entitet Republika Srpska su postigli sporazum o specijalnim vezama, ali isti nikada nije ratificiran na državnom nivou. S druge strane, Hrvatska je još 1999. godine odustala od posebnih odnosa s Federacijom BiH, što dodatno naglašava neravnomjernu primjenu ove ustavne norme.

Lobiranje protiv vlastite države

Tome treba dodati i materijalno sve izdašnije lobističke aktivnosti entiteta RS u inostranstvu, uključujući angažman lobističkih firmi u Sjedinjenim Američkim Državama s ciljem uticaja na američku vanjsku politiku. Samo po sebi, ni lobiranje subnacionalnih aktera ne bi bilo sporno da su njegovi ciljevi ekonomske naravi ili da ne odstupaju od zvanične vanjske politike Bosne i Hercegovine. Paradoks leži u tome što država, koja je po Ustavu jedina nadležna za vođenje vanjske politike, uopće ne lobira za vlastite interese, dok to istovremeno čine niži nivoi vlasti, i to upravo tamo gdje je to najvažnije: u Washingtonu.

Na tom tragu treba posmatrati i jednu znakovitu pojavu: neuobičajenu diplomatsku praksu u kojoj američki državni sekretar za trgovovinu prima šefa države BiH u službenim prostorijama bez prisustva ambasadora BiH. Najlakše bi bilo to objasniti novom "diplomatskom kulturom" administracije Donalda Trumpa, u kojoj je diplomatija svedena na lične odnose, dok je američki State Department, prema priznanju samih američkih karijernih diplomata, institucionalno marginaliziran. Međutim, mnogo je ozbiljnije za Bosnu i Hercegovinu kada paradiplomatija de facto potvrđuje da je, u komunikaciji s američkom administracijom, postala jača i vidljivija od državne diplomatije.

Alarm, ne drama

Ne treba previše dramatizirati, ali činjenica ostaje: u posljednjih nekoliko dana paradiplomatija subnacionalnih aktera u Bosni i Hercegovini bila je snažnija i vidljivija od državne diplomatije. To nije samo diplomatski, već i politički alarm. Posebno je indikativan Dodikov zaokret, od Moskve prema Washingtonu. Taj pomak može biti potencijalno opasniji po Bosnu i Hercegovinu od njegovog otvorenog oslanjanja na Vladimira Putina. Dodik to razumije: zato je finansijska sredstva uložio u lobiranje na Zapadu, a emocije zadržao na Istoku.

S druge strane, zabrinjava odnos aktera bosanskohercegovačke vanjske politike. S jedne strane, svjedočimo sve izraženijoj diplomatskoj tišini na međunarodnoj sceni, a s druge političkoj predizbornoj galami i lokalnim prepucavanjima. Ta politička i nacionalna kakofonija poprimila je takve razmjere da se pojedini ambasadori Bosne i Hercegovine neposredno uključuju u nju, demonstrirajući servilnost pojedincima, a ne državi, što predstavlja potpunu negaciju njihovog časnog poziva. Indolentnost s kojom dio aktera bh. vanjske politike posmatra ove paradiplomatske procese govori o dubokom i sistemskom institucionalnom deficitu.

Značajna uloga Svena Alkalaja

Još gore, ni službena diplomatija Bosne i Hercegovine, koja nominalno ili deklarativno štiti državne interese, često ne funkcioniše kao sistem. Nerijetko djeluje improvizirano, individualno, a u najboljem slučaju kabinetski, pa se njeni visoki vanjskopolitički predstavnici izgube na Capitol Hillu ili ih na ulazu u Kongres tretiraju kao putnike na aerodromskom sigurnosnom skeneru, anegdota u kojoj će se neki prepoznati. Pouzdano znam da se ambasador Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama, Sven Alkalaj, jedan od najiskusnijih koje imamo, ponekad zaobilazi, da bi potom bio pozivan da "spašava" situaciju.

Diplomatija to ne trpi. Ona je institucionalni i protokolarni posao, zasnovan na jasno uspostavljenoj vertikali, od kolektivnog šefa države, preko Ministarstva vanjskih poslova, do DKP mreže.

Na kraju, zabrinjava i nivo komunikacije koji praktikuju vanjskopolitički akteri Bosne i Hercegovine na najvišem nivou. U teoriji i praksi diplomatije, šef države razgovara sa svojim institucionalnim pandanom, a tek kurtuazno s ministrom vanjskih poslova. Kada je riječ o velikim silama, Sjedinjenim Američkim Državama, Kini ili Rusiji, ili o ključnim partnerima poput Njemačke, Turske ili Ujedinjenog Kraljevstva, toleriraju se susreti sa zamjenikom ministra ili specijalnim izaslanikom.

Sve ispod tog nivoa nije stvar fleksibilnosti, nego poniženje države, odnosno njenog šefa u očima hijerarhijski nerelevantnog sagovornika. Razgovori s četvrtim ili petim nivoom u ministarstvima povjeravaju se savjetnicima i šefovima kabineta, a ne nosiocima najviših državnih funkcija. To nije pitanje ličnih preferencija, stila ili karaktera; to je elementarna abeceda diplomatske prakse.

Nije velika tragedija ako akteri bh. diplomatije danas ne mogu dosegnuti do američkog državnog sekretara Marka Rubia, do kojeg je, čini se, jedini došao naš ambasador Sven Alkalaj, često zaobilazan u ključnim trenucima, a da ne spominjemo iluzije o mogućem susretu s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.

Prava tragedija je ignorirati svoje objektivne i subjektivne slabosti, nastupati samostalno, solo, i živjeti u iluziji vlastite veličine. Tek kada postanemo svjesni tih slabosti, možemo razmišljati o tome kako i gdje povećati geopolitičku vrijednost Bosne i Hercegovine, kako popraviti diplomatsku vidljivost i ojačati njen utjecaj na međunarodnoj sceni.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

O autoru

Prof. dr. Emir Hadžikadunić je doktorirao u oblasti međunarodnih odnosa, magistrirao Ljudska prava i demokratiju u okviru regionalnog interdisciplinarnog programa Univerziteta u Sarajevu/ Univerziteta u Bolonji, a diplomirao je Komunikologiju na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru. Napisao knjige Od Dejtona do Brisela (2005) i Zašto Iran (2013). Obnašao dužnost ambasadora BiH u Iranu i Maleziji. Angažiran je na SSST-u.