S ove strane Drine | Dragan Banjac: Gibanica, koze i jarčevi

Muški, brijete li se redovno? Jeste li i koliko puta zabraditili? Lično, tek nekoliko puta i nikad nije potrajalo. Prvi put u ranoj mladosti, kada sam se zagledao u jednu predivnu mlađanu djevojku koja je jagodicama prstiju rado prelazila preko dlačica časnog mi obraza... Ubrzo sam to skinuo. Dok sam ulazio u najbližu bakalnicu simpatični starina Bogdan K. sa čudnim nadimkom Šešum, koji je tu gustirao žestinu na čašicu, glasno me je najavio: Evo popa Jandrije, ako nekome treba kalendar...!) Koliko se u kući držalo do toga nisam znao da je, valjda brat deda Jove, dok nije došao učeni bradonja, priučio za sveštenika... Po tom Jandriji dugo su familiji kačili rezervno prezime Popovići, najviše oni koji nikad i u ništa nisu vjerovali, pogotovo kasnije kada su, osim popovskih, naglo privoljeli i one druge brade koje su nas pravoslavce drugi /treći, četvrti?) put stavile na stub srama. Svjestan obmane još u mladosti prezreo sam (zamrzeo) ne-vjernike masnih brada odjevenih u duge crne "haljine". 

Piše: Dragan Banjac, za portal Radiosarajevo.ba

POGREŠNO IME: Četnici se najčešće dovode u vezu sa odmetnicima, paravojnim formacijama, s njima povezanim pojedincima i političkim organizaciama ekstremnog srpskog nacionalizma.

Trending

Novo obavještenje iz ViK-a: Prekidi snabdijevanja vodom u ovim dijelovima Sarajeva

Naki zapisi navode da su se prvi put pojavili krajem 19. i početkom 20. vijeka kada su kao gerila bili aktivni na terenima Otomanskog carstva, zarad pripajanja tih krajeva Srbiji. Nisu, dakle, od juče!  Tokom balkanskih ratova i Velikog rata (1914-1918) i kasnije bili su neregularne formacije srpske vojske i režimski odmjetnici Kraljevine Jugoslavije.

Tokom II svjetskog rata četnicima se nazivalo nekoliko paravojnih formacija od kojih je najpoznatija Jugoslovenska vojska u otadžbini. Oni su za vrhovnog komandanta priznavali poznatog koljača Dragoljuba Dražu Mihailovića (Ivanjica, 1893 – Beograd 1946), a nakon oslobođenja Jugoslavije (Titovi partizani) četničke organizacije su djelovale u inostranstvu, pretežno u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i SAD. Osim navedenog Mihailovića najpoznatiji bradati banditi koji su klali i ubijali i "svoj" narod bili su pop Momčilo Đujić, Mane Rokvić, Nikola Kalabić, Kosta Pećanac, Ljuba Novaković, Sekula Drljević, Pavle Đurišić...

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Oko imena četnik dosta je sporenja. Najmanje je vjerovatno da su to bili komanditri četa. Spominju se u Bugarskoj, Grčkoj (Solun), bilo ih je čak i na dalmatinskim ostrvima.

Bilo bi pogrešno nazivati ih hajducima, komitama takođe, Prije su to bradate neuredne kukavice koje lako posežu za kamom, naročito ako su u prednosti. U dobrom dijelu Srbije simpatizeri partizanskog pokreta zovu ih gibaničarima. O tome nešto kasnije.

ČETNICI, POPOVI I BIVŠI KOMUNISTI: Raspadom Jugoslavije ove tri grupacije su se povampirile. Rat za teritorije osmišljen u Beogradu, u četvorouglu – politička vrhuška (čitaj Slobodan Milošević), Srpska pravoslavna crkva (SPC), Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) i Armija koju su svi stvarali, ali se stavila na jednu, srpsku stranu. Pod lažnom parolom da svi Srbi treba da žive u jednoj državi Milošević i klika (i 85 odsto pučana) nisu se borili za opstanak Jugoslavije, koju su ras-komadali, nego za obnovu "Dušanovog cartstva", stvaranje "velike Srbije".  

Srbi iz Hrvatske na nagovor Beograda odbijaju da prihvate "državu u državi" (Plan Z4), Srbi u Bosni i Hercegovini organizuju referendum... Preporuku Zapada o mirnom razlazu "hajzajin sa Dedinja"(kako ga je pprozvao vladika Atanasije) je odbio, misleći da je kadar da to polupa tenkovima, kako je uvjeravao Džejmsa Bejkera, izaslanika američkog predsjednika Bila Klintona.

Miloševićeve sluge, političari drugog ešalona i predstavnici JNA naoružavaju Srbe, drže mitinge na kojima im serviraju "opasnost" od Bošnjaka, Hrvata, kasnije će to primjeniti i na Srbe sa Kosova, bogami i na Srbe iz Crne Gore. Obavezan folklor na tim skupovima su i mantijaši koji pozivaju na odbranu "svetih srpskih zemalja i grobova".

Srbi izvan Srbije obnavljaju ćirilično pismo. Tada sam dopisnik Borbe sa dosta velikog rejona, od Neuma do Sutorine i od Jadrana do Tjentišta... Nekolicini Hercegovaca, za koje sam, istina u šali, do tada bio gedža, cigan i čergaš, u jednom kafiću sam pokazivao neka zagonetna im pisma. Nisu im išla pisana slova, veliko i malo Ć i Đ. Kasnije su oni postali veliki Srbi, a svog učitelja jedan od njih je preveo u ustašu. Svi su do juče bili vatreni komunisti, ali su to brzo zaboravili i naprasno krenuli u crkvu, postali vjerujući.

Bilo je i tragikomičnih scena. U jednoj hercegovačkoj varoši (uz izvinjenje prijatelju Bogdanu Tanjeviću što mi prsti nisu kadri da je istipkaju) nakon trijumfa stranke Radovana Karadžića – SDS, jedna ugledna profesorka lupala je šakama na vratima Komiteta. Nadrealna scena, kao crtani film. Pitao sam stolara Gudelja koji je mirno stajao, šta joj to treba, a on kroz osmijeh kaže: Kandiduje se Primorka.

NI LJOTIĆEVCI NISU ZAOSTAJALI: Novine, radio i televizija su okupirani. Za vrijeme "balkanskog kasapina" (Miloševića) neposlušni su gašeni. Svi su upregli u ratna kola i svirali u iste nacioinal-šovinističke diple.

Poprilično je iznenadila jedna novina čije je geslo bilo – od sedam do 107 godina, Politikin zabavnik. Iako je srbijansko javno mnjenje odavno barica koju je upila letnja suša, javnost se uskomešala početkom 2019. godine. Bura se podigla oko teksta Dugo putovanje Henrika Lautnera, sa anterfileom/boksom Ko su bili ljotićevci, kojim je ovaj satirični časopis otvorio broj na četvrtoj, petoj, šestoj i sedmoj strani, sa čisto političkom tematikom.

Napis je bio posvećen Milošu Vojinoviću koji je na svet došao kao Henrik Lautner. Ovog fašistu (sin Nijemca i Slovenke), tokom rata i Ljotićev oficir, sudbina je dovela još 1938. godine na Zlatibor. U kraju je bio kao domaći, a u njega se zagledala Nada Marković, kćerka užičkog kulaka i opštinskog šerifa Andrije Markovića. Prije svadbe kršten je novim imenom (po junaku iz pjesme Ženidba Dušanova), a nešto slično ponovilo se krajem XX veka kada se jedan Bošnjak pokrstio u hercegnovskoj crkvi na Savini. Vojinovićev Četvrti dobrovoljački bataljon bio uzdanica Nemcima u užičkom kraju, naročito po slomu Užičke republike, i u Kosjeriću gde su ljotićevci mnoge kuće zavili u crno.

Glavni i odgovorni urednik Politikinog zabavnika Zaferino Grasi najpre je izjavio da spornim/sramnim tekstom redakcija nije imala namjeru da "ni na koji način da relativizuje ulogu jedinice Zbor i Dimitrija Ljotića" i da u idućem broju slijedi pojašnjenje spornog teksta. O kukovu lJetu!

Ljotićevci su se, što zvuči nevjerovatno, "rodili" (1935) u Ljubljani, osnivanjem Jugoslovenskog narodnog pokreta "Zbor" na čelu sa smederevskim advokatom Dimitrijem Ljotićem, bivšim ministrom pravde u vladi đenerala Petra Živkovića. Ideologija ovog pokreta satkana je u nacionalizmu, monarhizmu, zalaganju za staleški sistem uređenja države sa seljaštvom kao najdragocjenijim dijelom društva. Prednost je davana vjeri, protivljenju demokratiji i višepartijskom sistemu...

Iz tog vremena ostala je izjava profesora FDU Nenada Prokića: "Zabrinjavajuća nesposobnost srpskog društva da se elementarno koncipira, našla je svoj prostor i u Politikinom zabavniku. Već trideset veoma neuspešnih godina srpsko društvo tumara musavim sokacima od nemila do nedraga. I sada je stiglo do Ljotića, ne bi li tamo pronašlo svetionik u tamnim vodama sopstvene korumpiranosti i zaostalosti. Tokom rata Ljotićev list Novo vreme je glorifikovalo ideje Trećeg rajha, propagiralo vladu Ljotićevog rođaka (Milana) Nediča i bila kolaborant Hitlerove Nemačke."

Oni koji su rasli uz Zabavnik današnji bi doživjeli kao očerupanog pijetla. Tu su i dalje "Verovali ili ne", Jeste li čuli da...", ali osim Paje Patka i Mikija Mausa nema ni Asteriksa, Betmena, Fleš Gordona, Taličnog Toma, Modesti Blejz, Popaja, Princa Valijanta, Supermena, Garfilda...

Još malo o Ljotiću. Kažu da je zlatom platio Nijemcima da ne ubiju Krcunovu (Slobodana Penezića - p.D.B.) sestru, da njegov grob u Novoj Gorici neki Slovenci i danas održavaju, jer je on doveo Slovence u Srbiju da ih spase. Ironija sudbine je da je baš u Sloveniji u saobraćajki izgubio život.

Nije lako razumijeti ovu zemlju. Prije dvije godine na jednoj tribini u Loznici iako nezvan primoran sam da prozborim koju o ulozi Borbe i Naše Borbe o srbijanskom otriježnjenju od nacionalizma. Jedan naš čitalac, krajnje pristojan gospodin, rekao mi je da su oni "slabi četnici", ali da mnogi preferiraju Ljotića.

POP VLADO ZEČEVIĆ: Uredbom Ministarstva unutrašnjih poslova Federativne narodne republike Jugoslavije broj 243/46 "zabranjuje se, na period od šest mjeseci spravljanje gibanice i držanje koza, na period od pet godina".

U obrazloženju stoji: Primenjeno je da se u nekim selima pojačano spravlja gibanica, kao vid otpora novom poretku, koji predvodi KPJ. Gibanica je, kao što je poznato, simbol četničkog pokreta i mnogi građani, spravljajući ovu namirnicu, evociraju uspomenu na stari poredak i četnički pokret. Koze, a posebno jarci, zbog svoje brade nose simboliku četničkog pokreta, ali i sveštenika SPC, a poznato je da su i pripadnici JvuO (Jugoslovenske vojske u otadžbini) i sveštenstvo reakcionarni elementi. Smrt fašizmu – sloboda narodu!  

U Beogradu, 13. jula 1946. godine, slijedi štambilj ministra Vlade Zečevića. (To je onaj pop koji je, kako je Tito govorio na televiziji, prelazeći u partizanske redove četnicima krao gibanicu i donosio partizanima!)

Pozdravljam Uredbu popa/ministra Zečevića i sanjam uredbu kojom bi se Srbima trajno zabranila – narodna muzika koja kod njih izaziva agresiju.

I brijte se redovno!

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.