S ove strane Drine | Dragan Banjac: Presuda Natpopu

Mantijaši su se davno već - oteli. Dvoumio sam se između oteli i otrgnuli, ali kako se ova dva izraza skoro podudaraju, ne mogu da ne pobrojim nekoliko kratkih pojašnjenja pojma oteti iz Rječnika sh književnog jezika Matice srpske: silom uzeti, silom prisvojiti tuđe, ugrabiti, osvojiti, zauzeti, istrgnuti se početi prezdravljati, ojačati, osnažiti (u materijalnom pogledu), prestati biti poslušan, otpaditi se, izmaći se (pogledu, pažnji)...

Šta je bilo sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) i koji joj od navedenih izraza najbolje paše? Da li prestati biti poslušan ili otpaditi se?  

Piše: Dragan Banjac, za portal Radiosarajevo.ba

Trending

S ove strane Drine | Dragan Banjac: Presuda Natpopu

Za zemana decenija "komunizma", zapravo njegove historijske inkarnacije poznate kao "ruski komunizam" i među ozbiljnim istraživačima (Mirko Đorđević, Ratni krst srpske Crkve, Republika 273) bilo je malo onih koji su sumnjali u to da će njegovim nestankom doći do "duhovne obnove" i nekog vida društvene restauracije u koju je, također, malo ko sumnjao.

Povod za ovaj zapis je riplijevska presuda Ljubljanskog Okružnog suda kanoniku SPC, patrijarhu Porfiriju (Prvoslav Perić, 1961), ali govoriti o šefu svih srpskih popova teško je bez osvrta na Crkvu na čijem čelu je, isključivo zaslugom političke vrhuške kojoj predano služi.

Sprega trona i oltara

Kada se nazovi komunizam urušio u planetarnim razmjerama, kada se govorilo ne samo o kraju ideologija nego i o kraju historije, ono što je uslijedilo zbunilo je i ljude u Crkvi i analitičare koji su (zbunjeni) stajali po strani,

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Nije došlo ni do kakve duhovne obnove u hrišćanskom smislu te riječi nego se Crkva na društvenoj sceni pojavila u vidu ideološke snage koja sebi traži mjesto u tranzicijskim strukturama a u nekim slučajevima i kao snaga koja postaje dio vlasti.

Lako se mogao raspoznati model sprege između trona i oltara za koji se vjerovalo da je konačno otišao u historiju Crkve i društva. Crkve su, posebno na pravoslavnom istoku, svoju univerzalnu misiju širenja jevanđelja zamijenile ulogom faktora koji stremi klerikalizaciji, što je nespojivo sa učenjem jevanđelja i očekivanom "obnovom" već je predstavljalo i znak retorgradnog procesa koji traje i danas.

29.06.26. 08:14

S ove strane Drine | Dragan Banjac: Beograd – naprednjački svinjac

Ništa od toga nije zaobišlo ni SPC koja se, za razliku od drugih crkava, našla u vrtlogu ratnih sukoba na Balkanu. A našla se u središtu ratnih zbivanja i kao institucija u društvu odigrala sramnu ulogu u procesu raspada države.

Crkva je zaigrala na kartu "restauracije" nekih arhaičnih vidova vizantijskog svijeta (Laurence Beauvisage, La croix et la faucillela religion a l’epreuve du postsovietisme) i nakon komunizma se počela ponovo vezivati za autoritarni sistem vlasti. Opredijelila se za političku ulogu a na širem planu i kao "generator nacionalne ideje", što je nespojivo sa njenim proklamovanim učenjem i bilo kakvim oblikom nacionalizma. Vezu između pravoslavlja i nacionalizma ona vidi kao predmet posebne pažnje u perspektivi svake političke sociologije pravoslavlja u našem vremenu.  Ako se u Rusiji, recimo, zagovara stvaranje saveza sa Srbijom i Crnom Gorom u smislu stvaranja pravoslavnog bloka zemalja, pravoslavlju se time određuje čisto politička uloga.

Srpski narod razumije samo Bog

Među teolozima se posebno mjesto daje Radovanu Karadžiću, čiji su stavovi bil zbilja zbunjujući. On je smatrao da je rat u Bosni takav "kakav historija svijeta i ratovanja ne poznaje i to je nešto novo – "Clauzewitz ne zna za ovakve ratove" i za viteštvo ispoljeno u njemu, "treba druga nauka i neki drugi Clauzewitz", jer sve do sada, tvrdio je Mirko Đorđević, nije mogao da shvati šta to hoće srpski narod. Za sada njega, izgleda, razumije samo Bog.

Floskule o "svetom ratu", "svetim ratnicima", "ratu na nebu" iz kojeg se izvodi i nužnost rata na zemlji prosto je u službi jedne politike i otud su razumljive "misli" – "Bolje rat nego mir koji nas odvaja od Boga". Vladika Atanasije je u kontekstu ratnih zbivanja oko Dobrovnika (Milošević, Crnogorci, istočni Hercegovci i Bokelji u tragovima) objašnjavao "historijsku grešku" cara Dušana – što je prepustio Konavle, dubrovačko primorje, Pelješac i donji tok Neretve, a otišao dolje na jug da izbije na Egejsko more.

Bog hoće nešto veliko od ovog naroda, govorio je crnogorski mitropolit Amfilohije (Radović) u crnogorskoj javnosti znan i kao Risto Sotona. Njegov zemljak, velikosrbin Matija Bećković pjevao je: Jedino ovde, Carice Nebesa/Na mom jeziku se moli bez zastanka/I ne laže ništa, i ne jede mesa/I osam vekova moli bez prestanka.

Sprega mantijaša masnih brada sa vlašću nikad nije jenjavala. Kada je Milošević dobio befel da u Dejtonu zastupa sve Srbe sa čime su se saglasile sve institucije i SPC, to je izazvalo buru i sukobe, vladike su se pobunile protiv patrijarha  i osam ih je tražilo smjenu patrijarha Pavla. Jer je – zelenim mastilom – obezbijedio legitimitet Miloševiću, javio je tada njemački radio.

U Udruženju književnika Srbije slavile su se godišnjice "oslobađanja Vukovara", šutjelo se o ubijanju Sarajeva i komadanju Bosne i Hercegovine. Ipak, neki "inženjeri" su pakovali kofere za Hag, gde je – da je pravde – nekoliko stolica trebalo da čega i ratnohuškače iz SPC.

Presuda u Ljubljani

Kako je čovjek Crkve koji je koliko jučer slušao Janis Joplin, Boba Dylana, Jethro Tull... Azru, Leb i sol... tako brzo postao Puppet on a String Prepodobnog Josifa, kako je glasila i jedna davnašnja pobjednička pjesma na Euroviziji. U narodu se to, da prostite, češće naziva podguzna muha. Nema šta, Prle je imao ekspresnu transformaciju od crkvenog vunderkinda do sluge najgoreg srbijanskog vladara ikad.

Okružni sud u Ljubljani donio je nedavno presudu kojom je patrijarhu Porfiriju i Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini ljubljanskoj izrečena uslovna kazna od četiri mjeseca na godinu dana i, također, uslovna novčana kazna od deset hiljada eura na godinu dana zbog zlostavljanja na radu u slučaju sveštenika Željka Lubarde, koji je raščinjen.

Crkva ovaj proces tumači besmislenim, da su presude donijete u skraćenom postupku, i da Porfirije i njegov punomoćnik prethodno nisu bili obaviješteni da je sudski postupak uopšte pokrenut. Raščinjeni Lubarda je u pisanoj izjavi za TV N1 rekao prije četiri dana da mu presuda još nije uručena, ali da su dokazi jasni i dovoljni za osuđujuću presudu.

Višegodišnji sukob je počeo kada je Lubarda, kao zakonski zastupnik Crkvene opštine Ljubljana, učestvovao u podnošenju krivične prijave protiv tadašnjeg paroha Perana Boškovića, zbog finansijskih nepravilnosti u crkvenoj blagajni, zbog kojih je Bošković kasnije pravosnažno osuđen. Lubarda tvrdi da je bio izložen mobingu i odmazdi jer nije želeo da povuče prijavu niti promijeni iskaz u Boškovićevu korist.

Horske odbrane "žrtve"

Pogađate, prvi se oglasio Prepodobni Josif, onaj koji sve komentariše, od (ne)pražnjenja dva kontejnera u okolini Prokuplja do izlijevanja kanalizacije u beogradskom prigradskom naselju Sremčica.

"Tako vam to izgleda kada neko hoće da goni i progoni Srbe i najbolje srpske predstavnike... Patrijarhu srpskom ovo može samo da donese oreol i žrtve i mučenika i još veću snagu da mu da od njegovog naroda kojem vjerno služi", izjavio je srbijanski predsjednik.

Vjerski analitičar Draško Đonović slučaj vidi drukčije. Niti je ovo udar na SPC, niti na Srbe u Sloveniji, već presuda pojedincu. "A to što je možda crkva, ili vrh crkve navikao da je nekako ušuškan je jedna stvar. Druga stvar jeste da u Sloveniji SPC nije ušuškana, već je jednostavno obično pravno lice koje je odgovorna za svoje postupke", kaže Đonović za N1.

Lažna idolatrija

Srbijanci i Crnogorci su slabi, neiskreni vjernici i nikad to neće postati kao narodi nekih katoličkih zemalja, poput Poljske recimo. Kurcio Malaparte (Kaputt) bilježi: Znate li ko se krije iza leđa svakog Poljaka? Po jedan poljski sveštenik, odgovorih. Ne, reče Frank, krije se papa. Sveti otac glavom.

Tragikomično je bilo u početku gledati dojučerašnje navodno zaklete komuniste kako skrušeno stoje u prvim redovima bogomolja na Uskrs ili Božić. Kasnije se narod i na to svikao. Milošević je prezirao Crkvu i njenu svitu, ali ih je koristio kao vlažne maarmice. Tokom sastanka s rukovodstvom RS i predstavnicima izvana u Bijeljini ili je to bilo u Brčkom (Vance-Owenov plan), dok je svita ulazila u salu zlikovac Radovan Karadžić je pritrčao patrijarhu Pavlu i poljubio mu ruku. Milošević ga je ukorio zbog toga a njegove riječi će izostati jer sam greškom izbrisao snimak sa kasetofona.

Crnogorski premijer Zdravko Krivokapić koji je vladu predvodio od 4. decembra 2020. – 28. aprila 2022. priredio je svojevrstan performans nad odrom Vladike Amfilohija. Ovaj prodesor mašinstva nekoliko puta se pred kamerama nadnosio nad mrtvim Radovićem, krstio se, saginjao se, ustajao...

Devetog januara 2018. godine u Banjoj Luci prethodnik Porfirijev, patrijarh Irinej izjavio je: Srbi da zahvale Bogu što im je podario Vučića. Vladika banatski Nikanor (1. april 2020) održao je propovjed na kome je otvoreno pozvao vjernike da prekrše sve mjere Vlade Srbije jer "sveta pričest je najbolji lijek, crkva je najbolja bolnica. (Večernje novosti).

Vladika Nikolaj Velimirović (1935, Kolarčev narodni univerzitet) veličao je Hitlera. "Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem njemačkom vođi koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija. I evo u XX vijeku on je došao na ideju sv. Save... Na jednom antirežimskom skupu ruralna pjesnikinja Ljiljana Bralović (Pranjani kod Gornjeg Milanovca) iz sveg glasa je veličala pomenutog vladiku. Osim što je cijenio Hitlera ovaj popa je (Ne kupajte se braćo Srbi, to je đavolja i čivutska rabota!) smatrao da tijelo može da se "opere" samo, baz vode.

Gombrović i Mustafa Kemal Ataturk

Priređivač Dnevnika poljskog pisca Vitolda Gombroviča koji je dvadeset i četiri godine proveo u Argentini navodi: Po ubjeđenju Gombrovič je bio ateista, ali ne u nekom vulgarnom smislu, već prosto zato što u njegovom osjećanju svijeta nije bilo mjesta za Boga.

Otac moderne Turske Mustafa Kemal Ataturk govorio je: Ja nisam vjernik. Ponekad poželim da su sve religije potonule na dno mora! Svaki vladar koji u svom radu traži pomoć vjere običan je slabić koji svoje ljude hvata u zamku.

Crkvu treba odvojiti od države. Sjetite se bezbroj dolazaka u Beograd Zadribatine iz Laktaša gdje se obavezno slikao sa domaćinom i Natpopom kao da je član vlade. Porfiriju predlažem da se povuče. Ako je već prvi osuđeni patrijarh neka bude i prvi koji je odstupio. Znam da neće jer njima su najvažnije tri stvari: pečenje, tuđe žene i pare.

Usput bi mogao i da kaže zašto već nekoliko godina bivšoj premijerki Ani Brnabić ne pominje lezbejstvo. To i još mnogo toga saznat ćemo kada ta informacija bude dovedena recimo u ravan sa Titovih tuce žena.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.