Kerim Iković: Dani poslije (sjećanja)

Bila sam kćerka, bila sam sestra, a sada više nisam ni jedno ni drugo, sada sam majka, sada ja imam kćerku i ta moja sjećanja na sve dane prije i na sve dane poslije tog dana, kada više nisam bila ni sestra ni kćerka, a da to nisam sama htjela.

Piše: Kerim Iković, za portal Radiosarajevo.ba

Čini mi se da je sada došlo i to vrijeme kada su mi godine krenule navirati brže od tih mojih sjećanja, potisnutih i sakrivenih. To je za mene valjda vrijeme istine, vrijeme kada se suočavam sa samom sobom, sa time da sam danas možda mogla biti i sestra i kćerka i majka, ali nisam. Voljela bih da sam nekako mogla znati da će ovo vrijeme doći, manje bih se brinula za ovaj plod moje utrobe i mislim da bi mi i dani sporije prolazili. Sada mi se čini da je sve to došlo nekako brzo, i da trebam da joj kažem, da joj kažem ko sam ja bila sve dane prije i sve dane poslije tog dana kada sam ostala sama. Da nisam oduvijek bila samo njena mama.

Trending

Dubravko Barbarić za Radiosarajevo.ba: Želja nam je da se vratimo u Skenderiju, ali...

U trenutku, valjda zbog svega što čovjek preživi i spakuje u sebe, vjerujem da je vrijeme da joj otvorim dušu ili bar dio nje, dio srca ako već ne cijelo, te da sva ta sjećanja uredno pospremim, kao što mi je moja mati, dok sam joj bila kćerka, spremala ormar i ladice. Ja opet iskreno vjerujem da neke mogu još ljepše presložiti i uredno ih spakovati, da su mi sva vidljiva i da mi tako budu na dohvat, kada mi zatrebaju i da ih onda opet proživim kao da su nova i nikad do tada proživljena. Da otvorim ladicu i da joj pokažem kada sam bila sestra, da joj pokažem svog lijepog brata koji me je uvijek hranio dok su majka i babo bili u polju. Ove druge moram odvojiti za bacanje, jer trunu u meni, jer me polako guše, čine me bolesnom i sad izgledaju sva poderana i ružna i ne smiju se pokloniti nikome već samo odbaciti da bih mogla napraviti prostor za neka nova, moja i njena.

I opet se bojim. I šta onda? Šta kad to sve posložim i pospremim, šta onda? Jednostavna istina je ta da bih voljela da mogu da se izmirim sa sobom, sa svojom tugom i da se nekako pozdravim sa babom, majkom i mojim bratom jedinim, a koji su otišli iz moga života prije nekih, čini mi se kao milion godina, a da se nisam ni pozdravila, jer nisam znala da trebam, nisam znala da više neću biti ni kćerka ni sestra, a tek sada znam da sam trebala.

A ja opet onako mala nisam znala drugačije, nisam znala da to sve prođe, sve osim mojih sjećanja, ali šta ako i ona prođu, a ja zaboravim da njoj, mojoj jedinoj, prenesem.

Sve do sada mi se činilo nemogućim, ali ja znam da je prošlo tih milion godina jer kako bih drugačije sebi objasnila činjenicu da zaboraviš nečiji glas. Lica, ta njihova lijepa lica, su uvijek bila tu, ali kad zaboraviš glas postaje jasno da oni već dugo nisu tu jer da te nazovu telefonom ne bih ni znala ko je.

Kad si mali, valjda glas prvi ode, to nekako prvo nestane, zatim lice i na kraju ostane samo miris. On najduže traje, jer kad ti ponovo, nakon tih nebrojenih godina, uđe u nozdrve, emocija ti postane nekako poznata, ali više ne znaš ni zašto, zbog čega, ni gdje, niti sa kim bi je povezala. U želji da to sve sebi objasnim, sumanuto i bez kontrole počinjem gledat’ tih osam slika što mi je mati u haljinu sašila, da ih nađem ako preživim.

A svog albuma nemam, i ne znam kako bi on ni izgledao, a ne znam ni kako će izgledati album, a koji ću možda jednog dana upakovati i pokloniti svom djetetu. Sada, dan poslije sjećanja, teško mi je prihvatiti činjenicu da mojih osam fotografija nastalih puno prije tog dana kada sam ostala sama, nemaju mirise i da nekako blijede, kao i ta moja sjećanja dok valjda potpuno ne iščeznu i ne ostane bijeli papir sa obrisima mojih i njihovih života.

Ali, eto, meni opet miriše, mirišu mi ta moja sjećanja, miriše mi mati, babo i najviše brat, i danas i sutra i mirisat će sve dok ne odlučim da joj ipak moram reći, i da mora znati da imaju i dani poslije sjećanja…i da ih ne zaboravi i kad slike u potpunosti izblijede.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba