Kerim Iković: Poremećen ili lud

Doktore, molim Vas pomozite mi, mislim da me je neko poremetio, i da sam sada poremećen, mada ovi moji vjeruju da sam ja lud, ali šta oni znaju. Ja sam Vam kao čovjek uvijek bio veseo, ma vala Doktore i u ratu mi se osmjeh znao razvući licem. Znate ono kad dođe struja, svi u halu ili pale TV a ja prvo zavirim u hladnjak, ko biva dok nije bilo svjetla možda mi je šta, ne daj Bože, promaklo od hrane. Stari je poslije izvrnuo sijalicu, jer ga je nerviralo što stalno zavirujem u već odavno prazan hladnjak koji se u to ratno vrijeme zvao frižider. Eto, takav sam Vam bio ja Doktore.

Piše: Kerim Iković za Radiosarajevo.ba


Mislim, vi ste priznati psihijatar, mada sam članovima uže familije rekao da idem kod terapeuta jer mi se činilo da tako izgledam manje poremećen, ili lud po njihovom, ali šta oni znaju. Oni doduše, zbog pretraživanja po internetu, misle da ja imam neki bipolarni poremećaj, jer se naizmjenično smijem i plačem ali osim povremenih napada straha i panike, kad vrištim po nekih desetak minuta, i pri tome ne kontrolišem malu i veliku nuždu, da Vam iskreno kažem, ja ne mislim da imam neki poseban problem i da sam poremećen, ali eto na vama je da to procijenite. Vidite, ja sasvim dobro spavam i uvijek sanjam neke lijepe snove. U stvari, ja sam Vam u snovima najsretniji, ali je problem kad se probudim i onda nešto čujem ili ugledam i tada počinjem da vrištim. Doktore, po nekom mom sudu, meni izgleda da samo imam te neke dnevne more, a ne da sam poremećen ili lud, kako to ovi moji misle.

Jedna ploča u Ferhadiji kao jedan poslanik, a sve ostane isto

Šta me muči? Mislite, zbog čega vrištim? Pa eto, na primjer, probudim se i obuzme me panika da će opet početi sa opravkom ulice Ferhadije. Kad to kažem mislim na zamjenu onih sivih ploča i to uvijek u novoj nijansi sive. Doktore, uvjeren sam da je neko iz općine odgovoran za obnovu, prethodno pročitao Pedeset nijansi sive, pa onda Pedeset nijansi mračnije, ali onu zadnju sa oslobađanjem nije, jer umjesto nekog svog, oni nas, i to s leđa. Pa ko ne bi vrištao. Vjerujem Vam kad kažete da se i Vama tada vrišti. Eto vidite da nisam poremećen, ili ne daj Bože lud, kako to ovi moji misle. Oni su vam Doktore kod zamjene ploča redovni skoro kao Festival, samo počinju malo ranije i prikazuju uvijek isti film, ali eto mi ga svi bez pogovora gledamo. Možda sam ja poremećen, ali meni je to Doktore isto kao da se zamjeni vlast, jedna ploča u Ferhadiji kao jedan poslanik, a sve ostane isto. Doduše kako svaki put stave neku novu nijansu sive one se čine tvrđim i jačim, ali nakon dvije hefte puknu i onda se klackaju čas na jednu čas na drugu stanu. Doktore, da i ne spominjem kad zapnete na neku od tih ploča. Zadnji put mi komšija zapeo na neku od ploča i slomio ključnu kost, a on se jadan nasekirao, jer je prilikom pada slomio najmanje četiri ploče i da dodam svaka je bila u drugoj nijansi. Da Doktore, nijansi sive. Možda sam ja poremećen Doktore, ali oni misle da sam ja daltonista, pa da ne vidim te promjene boja.

Vidite Doktore, mene zanima jesam li ja poremećen, ili lud kako to ovi moji misle, ako stalno imam taj lijepi san u kojem će se vratiti Walter, i konačno nekom j..at mater? Oprostite, otelo mi se. Problem Doktore nastupa kad se probudim i nakon što prestanem sa vrištanjem shvatim da godinama prizivam već davno usnulog Waltera, a on nikako da se pojavi u bilo kakvoj formi, obliku ili stavu. Razmišljam, možda je i dolazio ali je shvatio da je najvjerovatnije i on poremećen, nakon čega je i on odlučio da odustane i time se upiše u “otpisane”, da ne bi kojim slučajem bio zapisan na nekim protestima. Zna on Doktore da su svi protesti do sada bili u samom startu otpisani, a zatim i zapisani, od strane nadležnih.
Ako mogu da nastavim. Hvala. Pokušao sam doktore i sa alternativnom medicinom, samo da ne vrištim, pa su mi čak predlagali da na prazan želudac popijem jedno 10 litara one ”TORABI” vode, neko valjda od komšiluka uštekao, ali ja sam se odlučio da sačekam da počnu sa ”TORABI” mlijekom, kontam kako je obustavljen ovaj izvoz u EU, sad će ga biti u izobilju, još mlijeko, još ljekovito.

Izvinite, ja baš odlutah. Kad je sve počelo? Mislite od kada mi se pojavio osjećaj poremećenosti? Nisam siguran Doktore, možda prvi put u ratu, ali me onda popustilo, da bi mi prošle sedmice umro komšija, vrata do vrata. Da, da baš onaj što je slomio ključnu kost kad je zapeo od ploče u Ferhadiji. Mlad čovjek Doktore a niko ne zna zbog čega, mada ja lično sumnjam da ga je neko dobro poremetio. Kakve to veze ima sa mnom? E vidite, taj dan kad je on umro ovi iz pogrebnog došli, ali iz nekog razloga pogriješili stan i ušli u moj. Ja sam baš tada malo usnio, valjda od stresa, znate kako je kad neko umre. I tako otvorim oči, a u sobi dva čovjeka sa nosilima pitaju moju ženu: „Je l’ ovaj za nosit’…“, na šta sam ja opet vrištao pola sata Doktore, i kroz plač im govorio: „Ako je zbog zakona o radu, nemojte ljudi molim vas,  još sam živ… eno u stanu do mog, komšija, on vam više nije radno sposoban...“. Doktore, mislio da je sve gotovo, da više nikad neću sa babom na izbore i da više nikad neću potpisati kolektivni ugovor o radu. Da mi žena nije opalila dva šamara, ja još ne bih sebi došao. Hvala Bogu nisu se više vraćali, i mislim da je to zbog toga što su sada usvojili zakon o radu.  Nekako od tada Doktore, ja vjerujem da sam postao ponovo poremećen.

Kad sam posljednji put vrištao? Ne znam, čini mi se da je to bilo onda kada sam vidio da i ovi nesretnici iz Sirije što prođoše Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku nastaviše dalje a da nisu došli kod nas Doktore, iako imamo dovoljno vjerskih objekta i to za svakog. Valjda neće ljudi iz vrelog rata u hladni rat, pa da se poremete još više od nagle promjene temperature. Ubilo bi ih kao nas promaha, jer nisu navikli.

Zašto su mi uvijek govorili da su mrtav i kokuz jedno te isto!

Doktore, sjećate li se vi granata i snajpera? Dobro, i ja! Da Vam ja samo objasnim kakav je to osjećaj kad misliš da si poremećen. To vam je Doktore isto kao da te neko nanišani snajperom, a oni iz zaklona ti govore da se ne treba sekirati i ono tipa bit će to sve u redu, a znate da vas lažu generale, pardon Doktore. Zato bih ja da se nekako izliječim, pa da mi ne dobacuju iz zaklona. Znate kako je, što da me snajper ukine za sva vremena, ako nije moj dan za umiranje. Tih ratnih dana, moj Doktore, negdje u dubinama naših duša, znali smo da je za nas svaki dan, dan za umiranje, jer se rulet nikad nije prestajao okretati i čipovi označeni preostalim vremenom do smrti su uvijek bili na stolu, a ispadaš kad ostaneš kokuz. I onda mi, moj Doktore, sine zašto su mi uvijek govorili da su mrtav i kokuz jedno te isto!

Za kraj, moj Doktore, pošto mi ništa ne reče, a vidim da si i ti hvala Bogu poprilično poremećen ili lud kako to ovi moji misle, ja samo znam da neću više da budem na nišanu, i ne želim da se danas sa nama neko kocka, jer ovo više nije rulet i mi nismo žetoni, jer ovo je naš život nasušni, kokuzni i poremećeni. Hvala Doktore, ja sad odoh a Vi stvarno nemate više potrebe da toliko vrištite, završio sam!

Kerim Iković: Meni mrtvom to ništa ne znači 

Tekstovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba.