Kako znamo da ljudi umiru baš od korone, a ne od starosti i bolesti?

U jeku pandemije mnogi se iz različitih razloga pitaju koliko od prijavljenih žrtava koronavirusa stvarno umire od infekcije COVID-19, a ne od starosti i podliježućih bolesti.

Konačno, vrijeme je sezonske gripe i prehlade, a u svijetu ionako svaki dan umire oko 150.000 ljudi, od čega oko dvije trećine od uzroka povezanih s godinama.

Piše: Nenad Jarić Dauenhauer za Index.hr

Pitanje iz naslova osobito je zanimljivo jer sva dosadašnja istraživanja pokazuju da starost i loše zdravstveno stanje jako povećavaju rizik za smrtnost od COVID-19. Važno je istaknuti da to ne vrijedi nužno za sve zarazne bolesti.

Većina epidemija gripe nesrazmjerno više ubija vrlo mlade i vrlo stare, one s nerazvijenim i one s oslabljenim imunitetom, dok je stopa preživljavanja značajno viša u populaciji između. Španjolska gripa bila je gotovo dijametralno suprotan primjer infekciji COVID-19. Ona je odnijela između 50 i 100 miliona života u svijetu, a bila je značajno pogubnija za mlade nego što se očekivalo.

Neke ljude smrtnost COVID-19 zanima iz medicinskih razloga, zato što sudjeluju u radu na formiranju zdravstvenih politika ili na izradi lijekova i cjepiva, drugi jednostavno žele znati koliko imaju objektivnih razloga za strah, dok neki uporno nastoje potvrditi vlastite ideološke ili interesne agende koje se teško slažu s aktualnim brojkama.

U ovu posljednju skupinu, među ostalima, spadaju i protivnici cijepljenja, koji čak ni usred globalne krize, suočeni sa strašnim brojevima bolesnih i mrtvih koji iz dana u dan eksponencijalno rastu i općom paralizom svjetskih gospodarstava, ne žele priznati prijetnju koju za čovječanstvo predstavljaju zarazne bolesti, a s time u paketu ni važnost cijepljenja koje je najzaslužnije za činjenicu da je danas očekivano trajanje života gotovo dvostruko duže nego prije stotinjak godina. Njima se ovdje nećemo posebno baviti jer njihovo razmišljanje ionako nije moguće promijeniti znanstvenim činjenicama.

Pitanje iz naslova posebno je opravdano u kontekstu Italije u kojoj je smrtnost od COVID-19 oko 10,8%, a odnosi uglavnom najstariju populaciju. (...) Stručnjaci smatraju da za visoku stopu smrtnosti u Italiji postoji više razloga.

Prije svega, analize pokazuju da je virus ondje daleko više zahvatio stariju populaciju nego u nekim drugim zemljama, primjerice u Njemačkoj. U Italiji je prosječna dob pacijenata koji su na testovima bili pozitivni na COVID-19 do sada bila oko 62 godine, dok je velika većina onih koji su umrli starija od 60. U Njemačkoj je najviše oboljelih između 15 i 59 godina. Kao jedan od razloga za visoku stopu smrtnosti navodi se i činjenica da je Italija druga zemlja u svijetu po starosti stanovništva. Također se spominju i viši postoci pušača. Primjerice, oko 24 posto Talijana puši (28% muškaraca), dok je taj udio u Velikoj Britaniji oko 15 posto. Italija je također poznata po najvišoj stopi rezistencije na antibiotike u EU - čak trećina svih slučajeva smrti zbog rezistencije bilježi se upravo u toj članici. 

Neki stručnjaci smatraju da je također važan i način na koji se smrt pripisuje. Naime, u Italiji se smrt pripisuje infekciji COVID-19 i u slučaju da je oboljeli umro od kombinacije više bolesti. Italijanski zdravstveni dužnosnici prošli su tjedan objavili da se za samo 12% svih smrti koje se povezuju s COVID-19 može nedvojbeno utvrditi da je koronavirus izravno bio uzrok. Slično vrijedi i za Španiju u kojoj vlasti samo objavljuju koliko je osoba s potvrđenim COVID-19 umrlo, bez ikakvih podrobnijih informacija o njihovom općem zdravstvenom stanju.

Kako se utvrđuje uzrok smrti?

U takvim okolnostima može se činiti da je uzročna povezanost smrti s COVID-19 kod starih i bolesnih ljudi dvojbena. No to baš i nije tako. Naime, ideja je da mrtvozornici ocjenjuju bi li bolesnici poživjeli duže da se nisu zarazili. Primjerice, neki čovjek može biti onkološki bolesnik, međutim, zarazi se s COVID-19, stanje mu se pogorša i on umre. U takvom slučaju utvrđuje se je li COVID-19 glavni uzrok smrti, odnosno bi li pacijent samo s rakom mogao poživjeti još koju godinu da se nije zarazio virusom.

U hrvatskom zakonodavstvu, kao i u brojnim drugima, postoji definirano izvještavanje o smrti. Postoje propisani obrasci i procedure kojima se smrt prijavljuje te kamo se oni prosljeđuju, kako se provjeravaju i objavljuju. Ta procedura usuglašena je sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. Naime, postoji baza 'Health for All' koja ima propisane indikatore, a njihov je interes da države, kada razmjenjuju informacije, imaju istu definiciju i isti postupak u prikupljanju indikatora.

Kad se kaže da je neko umro od COVID-19?

Ta procedura izgleda ovako. Mrtvozornik dobiva svu dokumentaciju i gleda koji je vodeći uzrok smrti. On uz sva stanja koja je bolesnik imao procjenjuje što je ključno doprinijelo smrti. U okolnostima epidemije ne mogu se raditi temeljite obdukcije kakve se rade kada postoji neko neodgovoreno pitanje, a koje može imati jasne implikacije. Primjerice, ako čovjek umre naizgled zdrav u nekom okruženju, a obitelj želi doznati uzrok jer sumnja da je možda otrovan ili je bio zanemarivan, svakako će se napraviti obdukcija.

U slučaju pandemije COVID-19 više je država preporučilo da se ne rade obdukcije pacijenata za koje je dokazano da su pozitivni na virus jer su rizici za ljude u okolini veći od koristi koje bi se dobile tom informacijom. U takvim okolnostima besmisleno je da se istražuju i upisuju svi mogući drugi simptomi.

Osim toga, danas kliničari imaju dovoljno kliničkih znakova koji su specifični i povezani s infekcijom da bi znali je li COVID-19 glavni problem. Kada postoje odgovarajući simptomi i kada postoji potvrda za COVID-19 testiranjem, to je kliničarima dovoljno da zaključe da je COVID-19 bio uzrok smrti.

Konačno grafikon koji je nedavno objavilo Talijansko udruženje biotehničara jasno pokazuje da je broj oboljelih i umrlih od koronavirusa mnogostruko veći od brojeva u epidemiji sezonske gripe 2018./2019. To se nikako ne može zamijeniti s uobičajenim stanjem za vrijeme sezonske gripe i prehlada.

Mogućnost za greške je vrlo mala

Mnogi se pitaju može li se ipak dogoditi da neko ima blage simptome COVID-19, a da smrt od nekog drugog uzroka, primjerice, zastoja srca ili karcinoma, bude pripisana koronavirusu Kratak odgovor je da se tako nešto teško može dogoditi. Naime, većina ljudi koji umiru od COVID-19 ima respiratorne probleme i zastoje disanja. Kada netko umre zbog infarkta ili moždanog udara na neurokirurgiji, mrtvozornik sigurno neće upisati da je umro od COVID-19 samo zato što je bio pozitivan na testu.

Sama činjenica da teško oboljeli odlaze na liječenje u respiratorne centre i da su oboljelima potrebni respiratori govori da je zastoj primarno vezan uz pluća. Glavni simptom je teška progresija bolesti pluća, što je sadržano i u nazivu virusa SARS-CoV-2 koji dolazi od severe acute respiratory syndrome, odnosno teškog akutnog respiratornog sindroma.

Kompletan tekst čitajte na ovom LINKU