Goran Simić treba našu pomoć: Sve što oni žele u Novoj godini je dom

Rođeni su 29. novembra. U bosanskom selu. Majka im je napušteni pas. Silne su knjige napisane o bosanskoj zimi i bosanskom selu a malo toga o bosanskim psima.

Piše: Goran Simić

Ona se zove Kudra, izdržljiv je, veliki pas, divne dlake. Pitome je naravi. Skoro je nevjerovatno da pas sam sebe odgoji u takvoj ljubavi prema ljudima. Tjerali su je, gađali kamenjem, pucali u nju. Ona ipak voli ljude, oprezna je, ali puna ljubavi. Liječi kinofobiju, dokazano – liči na Šar-planinca a ponaša se kao psihoterapeut. Između hrane i zagrljaja – bira zagrljaj. Ponekad se ponaša kao da misli da su ljudi divlji i da ih treba pripitomljavati, korak po korak. Mjesecima smo je hranili, a ona i dalje ne prilazi zdjeli ako je prije toga ne pomiluješ. Na milovanje reaguje kao štene; grli šapama i gura svoju lijepu glavu u zagrljaj. Samo za lijepu riječ brani kuću i čeljad i, posebno, čuva mlade pse. Ovoga ljeta usvojila je psa spašenog iz ruševina na Trebeviću. Cijelo ljeto se brinula da maloga psa niko ne povrijedi. I danas s njom, kad god je dovedemo, dijeli hranu. Povede je i u šetnju. Sve što je slabije od nje čuva i hrani i razumije. Takva je njihova mama.

29., kažem, novembra prošle godine porodila se sama, očistila leglo i ponijela mlade, jedno po jedno, na staru fotelju u garaži porodične kuće mojih prijatelja. (Hvala Amiri i Amiru od sveg srca!). Napravio sam im „skrovište“ u rečenoj garaži. Hranim ih sve, često i obilno, mladi su zdravi, majka ih štiti i doji, grije ih svojim tijelom. Ima ih šest – četiri dječaka i dvije djevojčice, svako je ljepše od drugoga! Lijepo napreduju, dlaka im se sija, svi su buce osim jedne kujice, ona je upola manja, ne znam zašto i nadam se da je genetika. Sarajevo je prije nekoliko dana bilo najhladniji glavni grad u Evropi. Probijao sam se u sokak pola dana (još me bole leđa od čišćenja snijega). Velike su izjelice, kuhamo im ručkove, nosimo vodu, mijenjamo podlogu. Dajemo im pastu za čišćenje, još nisu spremni za vakcinaciju. Najstrašnija je zima. Stavio sam izlolaciju na pod, a na strop ugradio sijalice za grijanje pilića. Nadam se najboljem i više od mjeseca idem u selo jednom do dva puta dnevno. Svakog jutra odahnem kad ih zateknem žive.

Na dan kad su rođeni nisu imali šanse. Zahvaljujući njihovoj lijepoj pitomoj majci, pružio sam „ruku šapi“ i sada su zdravi i prekrasni. Meni nije teško, brinem se za njih kako najbolje mogu i najviše koliko mogu. Krajem januara oni će trebati dom, zaštitu i ljubav, hranu i garanciju da ovako lijepi i divni neće završiti pod točkovima automobila ili u čeljustima lisice, da ne govorim o ljudima koji u ovom selu pucaju na pse. Nažalost, ne pretjerujem.

Molim vas, podijelite ovo sa prijateljima. Pomozite mi da pronađemo mjesto u srcu za šest krznenih loptica koje vole maženje i hodaju na dvije noge kad čuju ljudski glas. Ako u vašem srcu ima mjesta za nekog od njih, otvorite im vrata vašeg doma, bašte, kućice za pse. Njima nije važno kako se zovete, koje ste boje, spola, odakle ste i šta ljudi kažu. Oni su cuke o kakvima smo čitali u knjigama za djecu. Bez nas ne mogu živjeti. A biti potreban znači biti čovjek.

Tražimo udomitelje, usvojitelje i sve koji nam mogu pomoći. Molim vas da podijelite ovaj oglas i da se javite na moj profil.