Fra Ivo Marković: U zemlji mržnje najviše mrze onoga koji ne umije da mrzi

U zemlji mržnje najviše mrze onoga koji ne umije da mrzi (I. Andrić)

Piše: Fra Ivo Marković

Tvrtko Milović na portalu Kamenjar objavio je komentar „Fra Mirko Majdandžić – svjedok zla“. To je posljednji u nizu njegovih obračuna prije svega s bosanskim franjevcima i svima onima koji ne uklapaju u ideologiju tvrdog krila HDZ-a BiH, zapravo Herceg-Bosne čiji je on očito istureni igrač. Zapravo Čović ga drže na lancu i pušta da zalaje i ugrize kad mu odgovora, a onda ga nagradi pozicijom urednika u programu BHRT-a. Ti njegovi komentari toliko su sadržajno deplasirani i prepuni govora mržnje da je ponižavajuće obazirati se na njih, no oni imaju toliku promociju u aktualnoj medijskoj poplavi i toliko truju društveni prostor BiH da ja nužna ozbiljna analiza toga fenomena.

Tvrtko Milović pokrenuo hajku na bosanske fratre!

Prvo, Tvrtko Milović ne zna ništa drugo nego napadati i mrziti, on očito ne može shvatiti da netko ima pozitivne namjere, on nema ni na kraju pameti da postoji mir, pomirenje, ili dijalog. On je operiran od svake druge ideje i ne može shvatiti da smo fra Mirko i ja išli na promociju knjige „Svjedoci zla“ s ciljem da održimo komunikaciju, dijalog, da pokušamo tražiti zajednički istinu, da svi čuju bol jedni drugih i počnu liječenje, razumijevanje, pomirenje. Na promociji u Sarajevu i Travniku moja središnja tvrdnja bila je, uz tvrdnju da su knjige Svjedoci zla i Reload pisane iskreno, bez mržnje, nego s jasnom sugestijom za dijalog, susret, traženje istine: „Ne bi bilo dobro, i ova knjiga to ne zaslužuje, da pokrovitelji Herceg-Bosne obranaški reagiraju na ovu knjigu, nego da je prihvate dijaloški. Vrijeme je naime da se spirala pomirenja nastavi u komunikaciji i dijalogu, u traženju zajedničke istine koja bi pomogla da se liječenje i pomirenje u ovoj BiH nastavi do potpune izgradnje suživota i mira.“

Sada valja malo dublje zaći u fenomen Milovića i njegovih pandana koji istresaju mržnju po herceg-bosanskim portalima poput Kamenjara, Poskoka, Braniteljskog portala i sl. Svima je njima zajedničko da su više-manje odrasli u jugoslavenskoj komunističkoj ideologiji ili čak bliski vojnim strukturama te ideologije, dakle izvan povezanosti s katoličkim i hrvatskim duhovnim okruženjem. Brojni ljudi iz takvoga okruženja otvorili su se dominantnim idejama našega svijeta i mnogi su ostvarili neslućen ljudski uzrast, a drugi su pak pokušali vratiti se u uske okvire vjere i nacije gdje se nikada nisu dostatno integrirali i ostali su traumatična identiteta koji nastoje nadoknaditi pogrešnim dokazivanjem, čemu je izvrstan primjer upravo Milović. U svoje doba istraživao sam komunističke nastavne planove i udžbenike čija je osnovna potka bila odgoj za mržnju prema neprijateljima društvenog uređenja i svemu što nije uklapalo u komunistički vrijednosni sustav. U temelju Milovićeva duha i njegovih pandana je potražnja za objektima mržnje, za onima koji ne uklapaju u njihovu ideologiju i onda bjesomučno napadaju. Kršćanske evanđeoske vrijednosti poput ljubavi ne samo prema svakom čovjeku i stvorenju, nego i prema neprijatelju, za takve ljude je Štokholmski sindrom.

Zapravo u svemu ovome nije problem Milović i njegovi pandani, to su traumatizirani ljudi tužne sudbine kojima treba zagrljaj pripadnosti, nego su problem oni koji ih trebaju i koji im peru mozak i pune idejama dirigirane mržnje. Zašto bi jedan Milović tako odlučno mrzio bosanske franjevce a da mu to nije zadaća ideologije kojoj robuje. Bosanski franjevci u okviru odgoja za demokraciju bili su prvi promotori HDZ-a i nigdje HDZ nije bio kod kuće kao kod bosanskih franjevaca. No kad je već 1991. Tuđman počeo prosipati ideje o podjeli Bosne, nitko nije mogao shvatiti umobolnost tih ideja kao bosanski franjevci i najodlučnije su se tome usprotivili, redom od provincijala fra Luke Markešića i fra Petra Anđelovića do studenata od prve godine naše Teologije, njih gotovo 400 stotine kao najdominantnija duhovnost katolika u Bosni. Tada je počeo sukob koji se produbljuje do dana današnjega i koji je poprimio razmjere kakve svjedoči Milović.

No širi kontekst omogućuje još otrovnije djelovanje Milovića i Herceg-Bosne. U, korektno je reći, hercegovačkom HDZ-u potpuno prevladavaju ljudi odrasli u komunističkim i vojnim strukturama bivše Jugoslavije – od Čovića do svih haških osuđenika – i normalno oni su debelo povezani s Banjom Lukom i velikosrpskom ideologijom – gdje se Milović osjeća kod kuće više nego u dominantno katoličkom i hrvatskom Kiseljaku – iza koje otvoreno stoji Rusija. A Rusiji je cilj kaos na Balkanu. Dodik-Čović-Izetbegović-Vučić su krug kaosa dirigiranog iz Rusije u koji se sve više sustavno uvlači i Republika Hrvatska. Hrvatska ima državnički nezrelo vodstvo nesposobno otrgnuti se od Herceg-Bosne. Pod velikosrpskom agresijom početkom 90-ih Hrvatska je bila jedna od najomiljenijih zemalja, diljem svijeta izazivala je sućut i solidarnost, osobito u Njemačkoj i SAD, a onda kada su otkriveni Dretelj i slični logori, taj je svijet bio šokiran hrvatskom imitacijom velikosrpskih zločina. Hrvatska država ima dvije rak rane, NDH sa zarazom nacizma i Herceg-Bosnu i nikako da sazrije i radikalno odbaci ta dva kompatibilna zla. Od Kolinde nije realno očekivati išta, ali zar je Plenkovićevu HDZ-u potrebno da ga iz EU Herceg-Bosna uvlači u balkanski kaos radi šake izluđenog glasačkog tijela.

I jedno pitanje državi Bosni i Hercegovini s njezinim TV kanalom. U svoje doba Čović je pokušao Poskoka Šušnjara postaviti konzulom u Chicagu i veleposlanikom u Pragu. Na upozorenje skupine mirovnih djelatnika iz BiH te su zemlje odbile te nominacije. Sada jedan Milović, čovjek s očito posebnim duhovnim potrebama, uređuje dio program nacionalne TV. To je degutantno i pokazatelj je poremećaja BH društva. Takvi tipovi i ideologije islam svode na šerijat, drže da je islam nekompatibilan s ljudskim pravima i demokracijom, da je islam nasilna religija, da muslimane treba nastaviti tjerati iz Bosne i Sandžaka u Aziju jer je nemoguć suživot s njima, da u njih nema napretka, razvitka, dijaloga itd. Takve zorno prisutne ideje u herceg-bosanskim glavama užarene su do eksplozije. Treba pogledati što trenutno herceg-bosanski portali pišu o aktualnom obilježavanju godišnjice Ahdname i kakve se sve lavine mržnje prosipaju iz duhovnih bogalja koje je izobrazila i odgojila Herceg-Bosna. Svakako i Katolička crkva morala bi dići svoj moralni glas i jasno se distancirati od te ideologije krvi i tla i degradacije njezina naroda Božjega a ne puhati im u vjetar idejama obespravljenosti i ugroženosti. U BiH je krajnje nužan zaokret iz strasti sukoba u mir dijaloga, razumijevanja, prihvaćanja, u izgradnju zajedničkog života da svi BH ljudi BiH doživljavaju kao svoj dom, svoju zemlju. Treba imati malo vjera pa znati da ove ideologije mržnje ne mogu trajati, one u sebi nose sjeme propasti i smrti, treba vjerovati u male korake mira koji će rasti i izići na političku scenu Mira i Dobra.