Faruk Šehić: Ulica grada Varšave

Radiosarajevo.ba
Faruk Šehić: Ulica grada Varšave
Foto: Arhiv / Faruk Šehić: Ulice grada Varšave

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ne znam da li znate taj osjećaj kad vas guši vlastiti rukopis? Koji ste netom završili. Koji pregledavate sve dok vam se ne zgadi, a tek treba ići pred tuđe oči na dodatna čitanja. Mi, pisci, to znamo, s tim da je svaki pisac različit, skoro po svemu.

Nikad nisam sreo dva ista pisca, ako ne računamo na plagijatore, i one koji besramno kopiraju tuđe stilove, načine pisanja ili druge prepoznatljive znakove koje čine nekog pisca jedinstvenim.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Onda je tu i strah da vam knjiga ništa ne valja. Da je to posljednje smeće u svemiru na koje neko treba kao da obrati pažnju. Pretjerujem, ali to je tu neđe, u pet deka. Drugi dan vam je rukopis dobar. Sad razmišljate o čitateljima, čak i o kritičarima, koji mahom svojim kritikama projiciraju sliku pisca kakvi bi oni željeli da vi postanete. Poštujem tu želju, ali pišem isključivo za sebe i za druge, među tim drugim tek je nekoliko kritičara.

Faruk Šehić: Staljinizam još nije umro, a ka' će ne znamo

Faruk Šehić: Staljinizam još nije umro, a ka' će ne znamo

Tako šetam kroz Warschauerstrasse i gledam zelenilo između šina, po zemlji okolo pruge; neko čudno zelenilo budući je sivilo zaštitni znak gospodina Berlina i kada bi on bio pisac ovo sivilo bi bilo njegov zaštitni znak. Berlin je grad koji, ipak, utiče na nas pisce i umjetnike. Sivilom i svim čime raspolaže. Utiče na najbolji mogući način, tjera me da bjesomučno pišem sve dok se ne umorim do krajnjih granica.

Kako sam gledao travu, onda sam digao pogled i htio da vidim veliku reklamu za fimu BASF, jer znam da sam to fotografisao mobitelom i objavio na nekoj socijalnoj mreži. Zato što me BASF podsjeća na istoimene kasete od 60 i 90 minuta iz osamdesetih godina. Čak je tada i bio jedan lik koji je od svih kaseta najviše volio ove kasete pa smo ga prozvali Basfi. Othrvao sam se nostalgiji za osamdesetim.

Bio je mrak pa nisam vidio basfi znak. Vidio sam onda kupolu S-Bahna ili je bio U-Bahn. Nije da je bitno, samo provjeravam svoju fotografsku memoriju. I tad sam pogledao na mrak koji se spuštao na ljude i tornjeve koji su izgrađeni tokom vremena u kojem nisam dolazio u Berlin. Tad me svom snagom spucala težina vlastitog rukopisa, kao kompozicija S-Bahna koja je vijugala prema stanici Janowitzbruecke.

Faruk Šehić pisao za The Guardian: Kako je Putin govorio identično kao Milošević i Karadžić

Faruk Šehić pisao za The Guardian: Kako je Putin govorio identično kao Milošević i Karadžić

Možda težina nije prava riječ, možda se više radilo o jednoj spoznaji kako su junaci/karakteri iz moje buduće knjige tako snažni i tako krhki istovremeno. Nije da nisam i prije imao takve likove, nego su sada oni detaljno portretisani, imaju svoj razvojni put; kreću s neke tačke i stižu jako daleko da bi se tokom tog putovanja katarzično promijenili. Nekako sam ih zavolio i sada će biti teško rastati se od njih i pustiti ih da žive svoj život sa čitateljima. Jasno je da su i ovi redovi svojevrsna automitologizacija buduće knjige, ali nešto se mora mitologizovati taman to bili neuništivi likovi koji i nisu tako neuništivi. Zanima me koliko sam pogodio, i koliko su ti likovi zapravo mi sami (Mi-drugi, Mi-osamstoosmi), iako imaju drukčija imena, žive u drugim vremenima i prostorima. U izmišljenom vrijemeprostoru, koje je bazirano na ruševinama Bosanske Krupe, Mostara, Gornjeg Vakufa ili Sarajeva. Najbolja fikcija je ona koju si već doživio.

Kad pišeš onda si neranjiv, iako je tvoj posao baš taj da raskopavaš rane kako bi one bolje zarasle. Tako mi je jezgro ove rečenice nadošlo kad sam se spremao na put za Halle, gdje sam imao književni razgovor i čitanje. Ponekad mi bude žao publike na nastupima koje imam, ali ova u njemačkom gradu me je razumjela. Nisu bili neveseli na prvu loptu.

Mada bih od sveg pisanja najviše volio da mogu zabaciti plovak na Uni, Drini, Neretvi, Krivaji ili rijeci Bosni. Sada su kod vas rijeke nabujale a ja kroz prozor gledam mandarine u krošnjama i oluju kako se stišava. Zvuči poetično ali nije jer je to običan prizor na jugu Italije, gdje me je moja književnost odvukla. A ja se njoj moram povinovati čak i kad sam najumorniji, i kada bih samo lutao sivilom Berlina i slušao Neila Younga u bežičnim slušalicama marke Sennheiser.

Faruk Šehić: Život kao dugo postizborno otriježnjenje

Faruk Šehić: Život kao dugo postizborno otriježnjenje

Poslije je taj osjećaj iz Warschauerstrasse nestao. A gdje bi se on drugo i mogao pojaviti nego u ulici, aveniji ovakvog naziva. Koja baštini spomen na jedan od najuništenijih gradova tokom Drugog svjetskog rata. I koja je i sama bila uništena. Imaju običaj u Berlinu da stavljaju fotografije iz rata (u metro stanicama) poredeći ih sa današnjim izgledom određenih ulica ili kvartova. To je zanimljiv vrtlog memorije koji ti daje pogled na apokaliptičnost ovog grada. Njegovu prošlu apokaliptičnost, nadam se da buduće neće ni biti.

Baš tu sam se sjetio svog rukopisa u kojem sam razvio svoju ruinofiliju do krajnjih granica. Dalje se više ne može ići. Nema puteva ni putokaza. Samo hladnoća nemapiranog svemira. Baš kako je i najbolje za bilo kojeg istraživača i pustolova. Najbolja stvar kod pisanja je što nikad ne znaš kuda će te odvesti novi rukopis čak i kad imaš skicu za njega. Podsjeća na radost življenja vlastitog života.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije