Faruk Šehić: Bojno polje Ukrajina

9
Radiosarajevo.ba
Faruk Šehić: Bojno polje Ukrajina
Foto: Radiosarajevo.ba / Faruk Šehić: Bojno polje Ukrajina

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Sada je, valjda, i zadnjoj šuši jasno kako bi i kada bi rat u Bosni i Hercegovini završio da smo imali jedan posto pomoći koju dobija Ukrajina i ukrajinska vojska.

Naravno, ovakve projekcije ostaju samo u domenu naše mašte koja nam neće nimalo pomoći pri suočavanju s činjenicom da naši luhanjski i donjecki imaju već trideset godina dugu tradiciju nastalu na kostima ubijenih civila i masovnih grobnica.

Još jedna policijska akcija u u BiH: Oduzeto oko 630 grama marihuane, jedna osoba uhapšena

Još jedna policijska akcija u u BiH: Oduzeto oko 630 grama marihuane, jedna osoba uhapšena

Faruk Šehić: Rat do posljednje fotografije

Faruk Šehić: Rat do posljednje fotografije

Činjenica kako je ukrajinska vojska za samo nekoliko dana vratila pod kontrolu strateške gradove koje je Rusija mukotrpno osvajala mjesecima nešto je što nas treba radovati, jer će se naši separatisti smanjiti do makovog zrna. Što više Ukrajina bude vojno uništavala rusku imperijalnu, vojnu silu to će mogućnost novog rata ovdje biti svedena na minimum.

Piše: Faruk Šehić za Radiosarajevo.ba

Apsolutno razumijem sreću i oduševljenje koje Ukrajinci osjećaju kada vide svoju zastavu na administrativnim zgradama „oslobođenih“ (navodnici jer je to njihova zemlja, oni je ne oslobađaju, samo je vraćaju u posjed) mjesta i gradova. Takav smo i mi osjećaj imali u jesen 1995. kada smo razbili neprijateljske linije kao beba zvečku. Pisac ovih redova je naletio na samohotku koju su četnici u povlačenju ostavili, ali nije imala udarne igle pa nismo mogli okrenuti cijev i pucati negdje u daljinu, gdje su bježali toliko brzo da ih nismo mogli stići.

Kolaps tadašnje krvave Republike Srpske je bio na vidiku, ali svi znamo ostatak priče, i kako smo zaustavljeni da uništimo jednu paradržavicu nastalu na genocidu i širokoj „lepezi“ ratnih zločina. Pri tome nismo imali nikakvu pomoć izvana u naoružanju, i dalje smo napadali na klasičan način, bez ili sa vrlo malo artiljerijske pripreme, a to uvijek znači velike žrtve.

To znači da jurišaš na brdo ledinom a ispred tebe su ljudi do grla ukopani u zemlju, dobro naoružani i opremljeni. Bilo je naša hrabrost i volja protiv njihove. I naša je bila jača, mi smo pregazili njihove linije i krenuo je prodor u dubinu njihove teritorije.

Tako bi naši vojnici znali, tokom noći, bukvalno udariti u napuštene tenkove ostavljene na livadi. U osvojenim rovovima bi nalazili obilje oružja i municije, hranu i potrepštine grčke proizvodnje, ali linija im je pukla cijelom dužinom i mi smo im radili te oštre i duboke prodore – ono što liči na „pincer movement“ (dvostrani prodor koji izolira i opkoljava neprijateljska uporišta), ali nismo tada znali učevne vojne termine. Jedino što smo znali jeste ustati sa gole zemlje i krenuti u juriš. Ko je doživio taj osjećaj zna šta je bio pravi rat i borba prsa u prsa.

Naša varijanta pincer movementa je kada uđeš neprijatelju toliko duboko i brzo u njegovu daleku pozadinu da on mora sprinterski da se povlači – bukvalno su trčali i bacali sve sa sebe. Uglavnom se ovakvi vojni potezi rade tenkovima i oklopnim vozilima kako bi se što prije napredovalo u neprijateljsku dubinu, mi smo imali jedino čizme i vlastite noge. Da smo imali 0,0001 posto opreme koju danas dobija ukrajinska vojska krvava Karadžićeve tvorevina bi prestala postojati za mjesec dana.

Ima scena kada poveća grupa ukrajinskih vojnika u nekom gaju pjeva ukrajinsku himnu, prije nego će za neko vrijeme krenuti u proboj ruskih linija. Šteta je što smo mi, tokom našeg rata, bili u analognom dobu, pa čak nismo imali ni fotoaparata na bacanje a pogotovo filmova za njih. Bio sam u nekoliko scena sličnim ovoj sceni koja će postati ikonična. Samo nije bilo fotoaparata ni kamere da to zabilježi. Zato imamo svoju memoriju i to nam ne može niko oduzeti.

Što dublji prodor unutar ruskih linija i pozadine znači da će naši domaći fašisti hodati pognutih glava i tužnih noseva.

Faruk Šehić: Lica Azovstalja

Faruk Šehić: Lica Azovstalja

Džaba će dizati glave kao ovaj put kada su glasovima SNSD i HDZ ljudi u fudbalskom savezu glasali da BiH igra prijateljsku utakmicu sa Rusijom. Jedinu prijateljsku utakmicu koju mi trebamo igrati je sa Ukrajinom i to čim to bude u mogućnosti, u Donjecku naprimjer.

U međuvremenu sveti himarsi i sveti dževelini i bajraktari rade svoj posao najbolje kako znaju. Ruska imperijalna, vojna sila se pokazuje kao tigar od papira, sa zastarjelim sistemom rukovođenja i komandovanja, sa staljinističkom propagandom satkanom od laži za koje su naslovi srbijanskih tabloida naučno dokazane činjenice.

Pobjeđuje onaj koji ima nepatvorenu volju i snagu da pobijedi – to je jedan ogroman napor u kojem čovjek ulaže svoj život za vlastitu slobodu. Pobjeđuje onaj kojem ne treba nikakva ideologija krvi i tla, nego želja da se vrati kući i da živi kao normalno ljudsko biće.

Što reče jedan Bužimljan kada se dovikivao sa jednim četnikom na liniji iznad Bosanske Krupe u jesen 1994: „Ja sam došao ovdje da poginem, ali ova linija neće nikad pasti.“

Ukrajina je bojno polje sasvim crno-bijele slike svijeta. Bijela slika svijeta će u konačnici izvojevati pobjedu, to je nesumnjivo, gubici će biti veliki – rat će trajati dugo, posljedice za cijeli svijet će biti itekako vidljive, ali zlo se mora jednom neutralisati, onesposobiti za duže vrijeme. Jer znamo da se ideologija zla nikad ne može poraziti do kraja.

***


Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (9)

/ Povezano

/ Najnovije