Faruk Šehić: Revizije istorije

0
Radiosarajevo.ba
Faruk Šehić: Revizije istorije
FOTO: Facebook / Faruk Šehić

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Zamislite situaciju u kojoj bi se na Crnom jezeru, nadomak Bosanske Krupe, održavali skokovi u vodu, koji bi onda, nakon nekoliko godina, ponijeli isprazni epitet: tradicionalni.

Teško je to zamisliti jer su na tom mjestu bacani ubijeni građani srpske nacionalnosti za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao nevine žrtve ustaškog terora. Da li bi ikome normalnom mogao pasti na pamet takav oblik revizije istorije, brisanja mjesta zločina iz naših sjećanja, takvo nepoštovanje i mržnja spram nedužnih ljudi?

Piše: Faruk Šehić, za Radiosarajevo.ba

U Bosanskoj Krupi to nikome nije palo na pamet, jedino negativno što se desile je to što je neko srušio spomenik Crnu ruku prije samog mosta ispod kojeg se nalazi Crno jezero, gdje se spaja s rijekom Unom.

Spomenik u obliku crne ruke u mom djetinjstvu je imao strašne konotacije i kada bih ga ugledao pored ceste znao bih da ćemo uskoro biti u našem gradu i da se mučni povratak s mora konačno završava.

Neko pametan se našao i srušio je spomenik. Bezbeli mu je on smetao iz drugih razloga u odnosu na one zbog kojih je meni „smetao“ u djetinjstvu. Isto kao što je nekome smetao avion iz Drugog svjetskog rata na Medenom Polju prije Bosanskg Petrovca, koji je stajao unatoč direktnom artiljerijskom pogotku iz ovog našeg rata, ali su ga dobri ljudi onda u potpunosti minirali.

Brisanje istorije

Radi se o našem istorijskom spomeniku, o brisanju istorije koja niti može, niti treba biti izbrisana. Neko, nesumnjivo beskrajno pametan, odlučio je kako je taj dio istorije loš i odvratan, pa je minirao avion Douglas C-47 Skytrain. On je čuvao sjećanje na partizanski aerodrom i početke partizanskog vazduhoplovstva, odakle je 2.000 ranjenika evakuisano u savezničke bolnice u oslobođenim dijelovima Italije 1944.

Faruk Šehić: Izvještaj o godišnjem dobu i pojavi Fulrabiša

Faruk Šehić: Izvještaj o godišnjem dobu i pojavi Fulrabiša

Ovakvi „mineri“ zaslužuju zatvorske kazne ali u ovom društvu oni su prestižni i poželjni članovi nacionalističkih stranaka kojima je sve partizansko, komunističko strano i predmet mržnje. Željeli su da se ta istorija zauvijek izbriše i nanovo ispiše onda kada je veliki vođa 1990. obznanio početak novog doba. Uistinu, bilo je to zaista novo doba, samo što mnogi nisu imali vremena da u njemu uživaju, jer su završili na dnu masovnih grobnica.

Problem sa nacionalizmom je taj što ti njegovi korifeji svašta naobećavaju ali od toga si ti dobio metak u čelo, ako si imao sreće, ili ti tijelo još traže u bezbroj masovnih grobnica.

Nisi dobio arkadijsku kućicu pored rijeke u travi, pored koje ciče tvoja plavokosa djeca, dok žena s pregačom mijesi hljeb; zdrava i jaka žena koja će ti rađati djecu a njih ćeš slati u ratove da se odbrani arkadijska idila u prirodi. Da se odbrani ideja tvoje nacije; nepobjedive, nepokorene nacije koja hoda uzdignute glave; nacije koja je nevina jer nacija ne bi ni mrava zgazila, osim ako joj se neko drzne dirati svetu zemlju, zastavu, himnu i ostalu ikonografiju. E, tad nacija pobjesni, postane opaka i zajebana i želi da ubija drugu naciju. Tako to stoji sa nacijama. Nacionalne vođe i njihovi bližnji uvijek prežive ratove ali tvoje tijelo to neće preživjeti.

Venera s pregačom

Arkadijska kućica će ti biti glina, težina šumskog humusa tvoja je soba, zov sove će ti prolaziti kroz uši, a stabla će puštati jake žile korijenja kroz tvoja crijeva, živce. Tako stopljen s prirodom čekaćeš ruku Eve Klonovski da te pronađe, da otkrije iz zemlje tvoj džemper koji se spojio sa zemljom; Seiko 5 koji će pokazivati vrijeme u kojem si tačno stupio nogama i rukama u obećanu arkadijsku zemlju od gline, krvi, mirisa baruta i ljudskog znoja, što tijelo ispušta onda kada predosjeti smrt.

To je bilo naše nulto doba. A počelo je 1990. onda kada je partizanska istorija, narodnooslobodilačka borba postala nepoželjna i strana. Predmet nad kojim treba biti zgađen.

Džaba na ploči doma kulture u Bosanskom Petrovcu piše da se tu 1942. održala Prva zemaljska konferencija Antifašističkog fronta žena Jugoslavije, kada u većini uljuđenih zemalja Evrope žene nisu imale nikakva prava, čak ni dugo poslije kraja Drugog svjetskog rata, jer žudnja za nacionalističkom arkadijom zahtijeva poslužnu ženu; Veneru sa pregačom koja treba da rađa djecu kao na fabričkoj traci. A djeca se onda pretvaraju u topovsko meso.

Može se slobodno napisati da smo napredovali unazad, ali daleko prije vremena Drugog svjetskog rata, tamo nekad u rani 19. vijek ili još dublje prema mračnom dobu ljudske civilizacije.

Faruk Šehić: Rat do posljednje fotografije

Faruk Šehić: Rat do posljednje fotografije

Dakle, ne možete zamisliti da se na mjestima stravičnih zločina održavaju tradicionalni skokovi u vodu? Nije ni potrebno da to zamišljate jer se to već dešava svake godine u Višegradu.

Sportsko-turistička manifestacija „Skokovi sa višegradske ćuprije“ održava se „tradicionalno“ od 2007. godine. Ako pogledate fotografije sa ovogodišnje manifestacije vidjećete da su posjetioci brojni kao i sami skakači. A skače se s mjesta gdje su nevini civili ubijani i bacani s mosta tokom zadnjeg rata u BiH. Nekoliko hiljada ljudi je tu ubijeno i bačeno u Drinu.

Postoje ljudi koji mogu da urade sve ono što vi niste u stanju da zamislite. Postoji i stih pjesnika Ivana Kordića koji je napisan nakon ovog rata: „Višegrad nije više grad.“

Zlato iz tuđih ogrlica

Odlazeći u ribolov u selo Grabovica nizvodno od Jablanice često sam se pitao da li sam isti kao i ovi ljudi koji skaču sa ćuprije u Višegradu u Drinu koja je nekad nosila nabuhle leševe ljudi sa pogrešnim imenima i prezimenima. (Ovdje Arkadija ima vodenu teksturu). A pitao sam se da li je moralno da idem u ribolov pored sela u kojem su ubijani civili hrvatske nacionalnosti na najsvirepiji mogući način. I taj zločin su izvršili pripadnici Armije R BiH. Selo je spaljeno do temelja i u obnovljenim kućama tek poneko živi.

Budući imam maštu mogao sam oživjeti slike užasa koji se tu dešavao dok bih ležao na travi, slušao pjev ptica, zrikavce, osjećao insekte kako se meškolje ispod moga tijela, gledao vrhove planina koji zaklanjaju nebo, dok bih bio stopljen s prirodom kao ribar, kao obično ljudsko biće. Moja svijest o zločinu koji se dešavao na obližnjim livadama ili baš na ovoj gdje sam odmarao od ribolova me odvajala od ljudi koji stoje na obalama Drine i aplaudiraju odlično izvedenim skokovima sa mosta Mehmed-paše Sokolovića.

Nemati empatiju je danas društveno poželjna stvar. Empatija je označena kao kukavičluk, kao slabost, znak popuštanja.

Zato ova zemlja nema sjajnu perspektivu jer je u njoj „logično“ da zaposjednutu teritoriju naseliš pripadnicima svoje arkadijske nacije, da uđeš u tuđe kuće (već prije si im porušio i oduzeo živote) i da nastaviš život kao da se nikad ništa loše u kosmosu nije desilo.

Čak su i primitivni narodi poštovali sveta mjesta i groblja svojih neprijatelja. U ovom našem ratu i groblja su uništavana a sveta mjesta su minirana po spiskovima iz zemljišnih knjiga. Tako je rat preživjelo svega nekoliko džamija (ili samo jedna) u RS-u jer nisu bile u katastru (šest stotina ostalih je zbrisano s lica Zemlje). Ne računam džamiju u Baljvinama i jednu u Umoljanima, one su ostale čitave jer mještani Srbi (u slučaju sela Umoljani na Bjelašnici, navodno, je jedan srpski vojnik dobio da zapali džamiju, iako je cijelo selo spaljeno op.ur.) nisu dali da se ruše.

Tradicionalni skokovi s višegradske ćuprije će se nastaviti održavati. RS kao polovično ostvarenje velikosrpske Arkadije će ostati u blatu, moralnom i stvarnom. Tradicija je bitna taman blato pretvarala u zlato. Zlato iz tuđih ogrlica, prstena, medaljona i zuba.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.

NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba.

Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (0)

/ Povezano

/ Najnovije