Edin Subašić: Propali pregovori su nova šansa za građansku Bosnu!

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Zvuči paradoksalno, ali upravo propali pregovori o izmjenama Izbornog zakona, kojim bi bila produbljena etnička podjela Bosne i Hercegovine, nova je prilika da se u razmatranja mogućih opcija buduće države vrati koncept – građanske države.

Također, čini se da, kao i 1994. godine, Sjedinjene Američke Države (SAD) preuzimaju glavnu ulogu na Balkanu.

Trending

Nepovoljni vremenski uvjeti otkazali utrku u St. Moritzu: Evo kada Elvedina nastavlja takmičenje

Piše: Edin Subašić, za Radiosarajevo.ba

Štaviše, neuspjeh pregovora o Izbornom zakonu, iza čega se krila mnogo opasnija zamka za državu, konačno je razotkrio maligne namjere nekih članica i birokrata u EU prema ovoj zemlji, a koje se više ili manje prikriveno vuku još od famoznog Lisabonskog sporazuma (1992.) kojim su dvojac Carrington – Cutiliero uz asistenciju domaćih nacionalista započeli etničko komadanje Bosne.

Lisabonski koncept izmjena Izbornog zakona

Već i sami modaliteti predloženih izmjena, npr. diskriminacijsko vrednovanje „bošnjačkih“ i „hrvatskih“ (elektorskih) glasova, uz višestruko veću vrijednost onih hrvatskih, otkrivaju namjeru Unije da konačno zabetoniraju etničko profiliranje bh. društva i teritorije, kao i da neutraliziraju demografski (i izborni) potencijal najbrojnijeg naroda u BiH.

Također, toleriranje asimetrije FBiH prema izbornom modelu u RS dodatno legitimizira „posebnost“ ovog entiteta i osnažuje tamošnje separatističke tendencije.

Zatim, znakovit je potez Angeline Eichhorst, medijatorice u procesu da u zadnjim rundama pregovora marginalizira lijeve i građanske partije (SDP, DF i NS), dajući pregovarački legitimitet (još od Neuma) partijama minornog parlamentarnog kapaciteta (NES, SBB, NiP, HDZ 1990). Poruka je bila jasna – građanskoj opciji se zatvaraju vrata.

Istina, lijevo-građanskim partijama ostavljen je posao koncipiranja tehničkih poboljšanja izbornog procesa kako bi se stekao utisak da i one učestvuju u pregovorima, ali one su bile udaljene od suštinskih pitanja izmjena Izbornog zakona.

A te partije – ikebane uz Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića - trebale su tek da stvore privid šireg konsenzusa (a ne samo SDA – HDZ), a u slučaju Izetbegovića, poznajući njegovu političku taktiku, još i da budu targetirane kao krivci za propast pregovora.

U medijskom prostoru upravo je u toku histerija botova i rat portala na temu – ko je i zašto kriv što su pregovori propali i za svu buduću štetu. No, sada je mnogo važnije pitanje – šta je ovaj neuspjeh otkrio novo u odnosu Zapada prema Bosni?

Velikodržavnim konceptima ističe vrijeme

Dakle, u odnosu EU (bar dijela članica) i susjeda ništa novo. Oni ostaju na konceptu etničke podjele i disolucije BiH. Njihovi unutarnji partneri i dalje su nacionalističke partije (HDZ, SNSD, SDA) i njihovi lideri te centrale u Beogradu i Zagrebu.

Forsiranje evropskih pregovarača da sada i brzo naprave promjene, dugoročno štetne po Bosnu, ukazuje na žurbu da se to pokuša napraviti dok još postoje uvjeti za to, tj. dok ubrzane globalne geopolitičke promjene (izazvane ukrajinskom krizom i svime što tek slijedi) nisu promijenile uvjete u kojima se može realizirati stari koncept preuređenja Balkana kao regije velikih nacionalnih država. Bez multietničke Bosne.

Čini se da tom konceptu vrijeme ističe, jer se topi ruski uticaj i podrška istom, a na šta su evropski pokrovitelji (Francuska, donedavno Njemačka i Velika Britanija) veoma računali. Nadalje, ruska agresija na Ukrajinu sasvim je destruirala poznati geopolitički red i raspored uticaja, redefinirala savezništva i interese tako da ni oni više ne mogu ignorirati potrebu za američkim sigurnosnim garancijama. To podrazumijeva i odustajanje od „ruskih mostobrana“ na Balkanu – RS i Srbije.

Na redu je koncept građanske Bosne...

No, na stolu još nema nekog drugog, npr. američkog koncepta podrške probosanskim snagama i građanskoj državi, iako je proteklih dana bilo vidljivo kako Amerikanci polako odustaju od neuspješnog evropskog plana.

Posebno nakon što je iz procesa ispao „srpski zet“ Matthew Palmer, a u drugi plan otišao i Gabriel Escobar nakon dolaska ambasadora Murphyja.) Naime, već od samog početka pregovora bilo je jasno da se stvari ne kreću ka dobrom ishodu. Kada je u nedjelju objavljeno da su propali, čini se da je najmanje razočaran bio upravo američki ambasador u Sarajevu Michael Murphy.

On je tim povodom izjavio:

„Od početka mi smo govorili da je bolje da nema dogovora, nego da se uspostavi loš dogovor. Funkcionalnost FBiH je ključna za ispunjavanje prava građana - oni moraju imati povjerenje da su njihovi glasovi bitni i da mogu živjeti bez diskriminacije“, rekao je Murphy, označivši SDA i HDZ vinovnicima neuspjeha.

Da se dođe do kakvog-takvog sporazuma čini se da je najviše insistirala Angelina Eichhorst. Sada je teško procijeniti da li je na uzaludnom poslu istrajavala radi lične potrebe da svoju diplomatsku karijeru obogati pregovaračkim uspjehom u Bosni ili je i ona imala pritisak iz Brisela da postigne sporazum „po svaku cijenu“.

Ako je ovo drugo, to otkriva nervozu evropskih pokrovitelja velikodržavnih projekata i potvrđuje da su u „cajtnotu“, a da nastupa vrijeme za neki drugačiji koncept buduće Bosne.

Također, iza ove borbe za bilo kakvo rješenje u FBiH vjerovatno stoji i bojazan članica EU da će zbog ukrajinske krize sada SAD nastojati (opet) preuzeti kontrolu nad „slučajem Bosna,“ jer je on sada direktno povezan sa ruskim uticajem u regiji.

Naravno, niti je vrijeme građanske Bosne na pragu, niti će biti lako. Teoretski, koncepti građanske države posljednjih godina razrađeni su u raznim varijantama – od prijedloga Biskupske konferencije do najnovijeg vraćanja na koncept federalizacije BiH kao (nikad provedenog) nastavka realizacije Washingtonskog sporazuma iz 1994. godine, a što je bio američki projekt.

Za očekivati pojačano američko prisustvo u svim sferama bh. društva, privrede i politike uključujući i značajno finansiranje za logisticiranje projekata u Bosni preko USAID-a i drugih organizacija. A to može značiti da će uticaj EU biti u drugom planu.

Drugo bitno pitanje je – koje domaće političke snage i uz čiju podršku bi provele neki novi koncept?! Jasno je da vladajući nacionalisti nisu ni za šta osim za status quo, jer bi svaka radikalna promjena odnosa snaga njih pomela sa političke scene, a mnoge i sa slobode.

Preduvjet budućnosti – vlast bez nacionalista

Stav kako „apsolutno nema uvjeta za održavanje izbora“ Dragan Čović je za 24 sata, a nakon imperativa iz Ambasade SAD da „izbora mora biti“, promijenio u lamentiranje o „dogovorenim načinima za ojačanje integriteta izbornog procesa koje treba potvrditi u parlamentu“.

Dodik je, također, požurio da se saglasi kako se „izbori trebaju održati“.

Oboje je znak da se efikasna tajna diplomatija pojačava.
Tako da se čini da je u tome kvaka i odgovor na pitanje – šta nakon propalih izmjena Izbornog zakona u BiH? Preduvjet za kvalitativne promjene u bh. društvu u budućnosti je eliminacija nacionalističkih elita iz vlasti.

Bilo bi naivno vjerovati da će se to dogoditi samo zahvaljujući (konačno) probuđenoj svijesti građana i stavu da nam je dosta nacionalista. Dakle, u narednom izbornom ciklusu, ako se uspije organizirati, od sudbinske važnosti je visoka izlaznost i odlučnost građana da na izborima naprave promjene.

To je odluka koju kampanjom već trebaju graditi upravo probosanske snage.

Tim probosanskim, građanskim snagama, naravno, potrebna je podrška izvana i sad je krajnji moment da osim efikasnog izbornog nastupa (i smjene vlasti kao na lokalnim izborima 2020.) pametno izaberu saveznike. Da, EU, NATO i Zapad su jedina prava perspektiva Bosne, ali je sada bitno ne igrati više sa lažnim prijateljima.

Ukrajinska kriza je natjerala i mnogo uticajnije zemlje od BiH da se odrede spram ruske agresije i sankcija protiv Moskve. Bosna i njeni probosanski, građanski elementi morali bi konačno nastupiti ofanzivno u vanjskoj politici, iskoristiti uzdrmani položaj proruskih satelita na Balkanu te se jasno deklarirati kao saveznik onih snaga koje se suprotstavljaju nasilničkoj politici Moskve, ali i destruktivnoj politici susjeda i nekih članica EU prema Bosni.

U ovom momentu neophodno je mudro izabrati probosanski nastrojene grupacije u administraciji predsjednika SAD Josepha Bidena i u britanskom establišmentu sa kojima je moguće obnoviti temu ustavne reorganizacije Bosne. Evropska unija se proteklog vikenda definitivno kompromitirala kao nepouzdan partner za temu budućnosti države i biće nužno da EU redefinira svoj odnos prema BiH, kao i da se u Sarajevu uspostavi jasan odnos prema EU kao zajednici i pojedinim članicama.

Rizik od prelijevanja konflikta

Sada slijedi jedan politički vakuum u kojem će se stranci povući iz bavljenja našim problemima te ćemo biti prepuštena sebi to jeste unutrašnjim razmiricama koje će biti stavljene u funkciju kampanje.
Evo, već je započela borba za tron „bošnjačkog lidera“ koji nastoji preoteti Elmedin Konaković i postati „Bakir umjesto Bakira“. Za očekivati je da ljevičari (SDP i DF) sada pokušaju kapitalizirati svoju neokaljanost u posljednjim pregovorima i nesaradnju sa nacionalnim strankama te afirmirati građanski koncept.

Međutim, istovremeno moramo znati da nacionalisti nikako nisu odustali. Dalja eskalacija rata u Ukrajini, posebno ako Putin ubrzo ne uspije ostvariti ciljeve, sadrži veliki rizik prelijevanja rata tj. otvaranja novih bojišta. Već se govori o skorom bjeloruskom ulasku u rat, a otvorene prijetnje Moskve iz usta ambasadora RF u Sarajevu Kalabuhova direktno se dotiču i Bosne i Hercegovine (ali i NATO-a)! Uopće nije isključeno da Milorad Dodik i Aleksandar Vučić pod pritiskom Putina u Bosni otvore novi konflikt.

Ne velikih razmjera i ambicija, nego tek da se pokaže Zapadu i SAD kako Moskva može djelovati i u dubokoj pozadini NATO-a.
U Mostaru se već iz naftalina, preko udruga dragovoljaca HVO-a i manjih stranaka, izvlači ideja o obnovi Herceg-Bosne. To je zasigurno tek probni balon i prijetnja nevelikog potencijala, više usmjerena ka Briselu, nego Sarajevu.

Shodno tome, pred ovom zemljom je turbulentan period ali, opet paradoksalno, i šansa za radikalan i konačno kvalitetan zaokret ka prosperitetnom modelu države kakav će biti prihvatljiv i za aktuelne negatore postojanja BiH.

***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba