Subašić: Stranačke falange su glavni faktori nestabilnosti

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Iskustvo konflikta na Balkanu devedesetih godina ukazuje nam da je za početak, eskalaciju i održavanje kriza i konflikata bilo neophodno djelovanje ekstremnih grupa.

Piše: Edin Subašić

Trending

Hrvati trojkama zasuli koš BiH: Zmajevi izgubili prvi od dva ključna meča za odlazak na Eurobasket

Zbog toga je izuzetno važno prije dalje eskalacije krize u Bosni i Hercegovini sagledati koje su to ekstremne snage koje bi bile upaljač većeg konflikta. A one se, više ili manje otvoreno, nalaze pod skutima svih glavnih nacionalističkih partija.

Različitih su provenijencija i ideoloških oznaka – od četničkih, ustaških, radikalno-muslimanskih do fašističkih, neonacističkih, homofobnih, antiljevičarskih i vjersko-spiritualističkih.

Zato bi u danima narastajućih tenzija u Bosni sigurnosnim državnim agencijama morao biti prioritet ozbiljno praćenje aktivnosti ekstremista. Jer, sve što ovih dana rade sigurno nisu spontane akcije, nego vrlo pomno usmjerene od nacionalističkih elita koje ih drže pod kontrolom.

Ekstremisti pod zaštitom vlasti

Najbrojnije i najorganiziranije su tradicionalno organizacije srpskih četnika. Većina udruženja koja se temelje na četništvu u praksi djeluje u skladu sa poznatim ciljevima velikosrpskog državotvornog projekta.

Dakle, njihovo je ponašanje vrlo agresivno prema svemu drugom i drugačijem, militantno, šovinističko i često izvan zakona i međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i slobodama.

Ali, njihovo djelovanje u javnosti prolazi bez sankcija čime je utemeljena tvrdnja da imaju prećutnu saglasnost vlasti RS za djelovanje, a u određenim situacijama uživaju i zaštitu entitetskih vlasti.

Nikad nisu do osuđujuće presude dovedeni procesi protiv vinovnika četničkog orgijanja u Višegradu, Janji, Foči, Prijedoru...

Štaviše, upravo su parlamentarci iz RS sprječavali donošenje zakona na nivou BiH o zabrani negiranja Holokausta i genocida i zabrani djelovanja fašističkih organizacija što je bila direktna podrška desničarskim snagama. Burna reakcija iz RS nakon Inzkovog nametanja odredbi ZKP-a BiH o zabrani negiranja genocida svjedoči koliko su im ove organizacije bitne.

Ravnogorski četnički pokret (RČP) kao zvanično registrirana organizacija djeluje na teritoriji Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. U RS je registriran pod nazivom Ujedinjeni ravnogorski pokret otadžbine Srpske/URPOS (ranije Četnički ravnogorski pokret/ČRP). Iako je djelovanje organizacija očigledno šovinstičko i destruktivno zanimljivo je da je legalitet rada četnika postignut rješenjem sudova iz RS kod kojih su uspjeli izvršiti registraciju.

Zahtjevi pravnika iz FBiH da se te registracije ukinu do danas nisu urodili plodom. Zato je važno pitanje – koliko je RČP prijetnja sigurnosti u BiH?

Čekajući Dodikov mig

Vojna organizacija i subordinacija RČP u Bosni ima tipičnu vojnu organizaciju – formirane odrede. U entitetu RS evidentirano je 16 organizacija koje imaju oznaku „ravnogorski“, „četnički“.

Raspoređeni su u osam okruga, a postrojavanje u Višegradu pokazalo je da je vrlo razvijena vojna subordinacija.

Upravo četnički odredi mogli bi biti okosnica militantnog djelovanja ukoliko se režim u RS odluči na dalje zaoštravanje (odcjepljenje entiteta) metodom „spontanog revolta naroda“.

Incidenti prema povratnicima u RS, drumska razbojništva, barikade „radi zaštite od muslimanskog napada“ (prekid komunikacija) mogući su oblici njihovog djelovanja.

Naravno, isključivo na mig Milorada Dodika i vlasti RS. Komandnu ulogu tada bi iz pozadine preuzeo MUP RS i sigurnosne službe RS i Srbije, kao i u ranijim krizama i konfliktima.

No, četnici RČP nisu jedina prijetnja. Oni imaju izuzetno razvijene veze i saradnju sa ekstremnim desničarskim organizacijama koje su registrovane u Srbiji: Obraz, Pokret 1389 i Srbska čast. Sve te organizacije imaju svoje ćelije u Banjoj Luci, Bijeljini, Doboju, Trebinju i Prijedoru, iako su neke čak formalno zabranjene u Srbiji (npr. Obraz, sljedbenici Ljotića). Zanimljivo je da se Srbska čast predstavljaju kao humanitarci, ali kriminalne biografije lidera to demantiraju.

Igor Bilbija iz Prijedora (gdje i djeluju) hapšen je zbog prostitucije, prevara i organiziranog kriminala, a Bojan Stojković, vođa Srbske časti iz Niša nosilac je odlikovanja koje mu je dao ruski general Valerij Vječesljavević Kaljakin. Inače, „humanitaci“ Srbske časti prošli su obuku u kampu 63. padobranske brigade Vojske Srbije u Nišu što objašnjava njihovu svrhu i misiju.

Za nas je najindikativnije to što je njihov domaćin u Banjaluci 2018. na proslavi neustavnog Dana RS bio lično Milorad Dodik!

Sljedbenici Adolfa Hitlera i Putinovih Kozaka

Posebna priča su neonacističke organizacije čije centrale su u zapadnoj Evropi.

Karakteristične su „Krv i čast“ (Blood & Honour) sa vrlo militantnom, nasilnom grupom „Borba 18“ (Combat 18). Ekspoziture iz Srbije prije više od 10 godina prebačene su i u RS gdje imaju baze i sljedbenike. Ideološka matrica jeste nacizam, desnica, antisemitizam, a zatim i islamofobija, homofobija (protiv LGBT). Dio članstva istovremeno su i pripadnici bh. krila motorističkog kluba MC Srbi iz Srbije, a koji se prezentiraju nacističkim simbolima (svastika, Totenkopf - mrtvačke lobanje SS divizije) na motorističkim jaknama.

Njihovo djelovanje i članstvo je dosta prikriveno, komunikacija se odvija na društvenim mrežama, a karakteristične akcije su postavljanje i odbrana murala Ratka Mladića, ispisivanje parola protiv muslimana („Islam out Balkan“) i LGBT. Locirani su u Prijedoru i Banjaluci te sporadično u još nekoliko mjesta RS.

Dakle, njihove akcije prate politiku SNSD-a!

Osim toga, posljednjih godina desničari iz RS-a često sarađuju sa (pro)ruskim desničarskim organizacijama poput bajkerske grupe „Noćni vukovi“, kozačkih udruženja registriranih u Srbiji te sa Odredom „Jovan Šević“ u Beogradu koji je bio punkt za regrutiranje dobrovoljaca iz BiH za jedinice ratovanje na strani proruskih pobunjenika u Donbasu.

Veze sa desničarskim nacionalističkim pokretima iz Rusije i Srbije vrlo su konspirativne, a mogući razlog je što je upravo ta saradnja osnov ruskog obavještajnog, subverzivnog i hibridnog djelovanja Rusije u Bosni, a koje ima pokroviteljstvo RS.

Štovatelji NDH i ustaša

Za razliku od srpskih ekstremističkih pročetničkih udruženja, koja su iskoristila zakonsku mogućost registracije na lokalnim sudovima u RS, hrvatske nacionalističke ekstremne grupe ustaškog predznaka ili provenijencije su na mnogo nižem stepenu organizacije.

Teritorijalno su uglavnom pozicionirane u Hercegovini. Te organizacije i pojedinci svojim djelovanjem dosljedno podržavaju politiku HDZ-a BiH, a naglašeno u dijelovima koji inače donose najviše sukoba između HDZ-a i ostalih aktera u BiH. Ekstremne grupe djeluju radi stvaranja pritiska i proizvođenja tzv. efekta „volje naroda“ kako bi se i zvanično problematizirala pitanja koja ne mogu da se riješe u legalnim procesima.

Croatia Libertas kao NVO formirana je 2006. godine. Bez obzira na proklamiranu neovisnost bila je vidljiva podudarnost programa sa nekoliko aspekata politike HDZ-a: ugroženost Hrvata u BiH, zalaganje za „treći entitet“, osporavanje legitimnosti Željka Komšića, koordinacija sa separatističkim ciljevima RS te negiranje krivice osuđenih pripadnika HVO-a i odgovornosti HDZ-a i HRHB za ratne zločine.

Djelovanje je bilo isključivo političko, neagresivno i bez učinka pa je možda i to razlog gašenja i nestanka lidera Lea Pločkinića sa javne scene.

Mnogo agresivnije su navijačke grupe „Ultras“ iz Mostara i „Škripari“ iz Širokog Brijega.

Ultrasi su formirani ratne 1994. godine od pripadnika specijalne jedinice HVO-a koji su se okupljali oko kluba NK Zrinjski tako da su te ratne veze formirale i fizionomiju i karakter grupe. Dakle, ona je od početka naglašeno militantna i agresivna, a takva je i ostala bez obzira što se izmijenilo više generacija u njoj. Posljednjih 20-tak godina stoje iza gotovo svih navijačkih sukoba u Mostaru i na utakmicama protiv klubova iz gradova sa bošnjačkom većinom.

Da se ne radi samo o navijačkom huliganstvu ukazuju nacionalističke parole („Smrt balijama“) i ustaška ikonografija koju Ultrasi koriste na stadionima.

Navijačka grupa „Škripari 1996“ iz Širokog Brijega vezana je za NK „Široki“. Naziv je preuzet iz izraza kojim su označavani ostaci ustaških snaga koji su se nakon 1945. godine krili po pećinama i jamama (škripama). Ova grupa broji nekoliko desetina stalnih članova.

Finansirana je od kluba, lokalnih tajkuna i lokalne katoličke župe. Karakter i ideološki profil Škripara je istovjetan Ultrasima – koriste ustašku ikonografiju, promoviraju nacionalizam, šovinizam i potenciraju antagonizam prema Bošnjacima i islamu i također su akteri teških navijačkih nereda na utakmicama sa „bošnjačkim“ klubovima.

U posljednje vrijeme u Mostaru se detektirani i članovi profašističke organizacije “SH- MO” (Skinheads Mostar). Njihova ideološka osnova je supremacija bijele rase, antisemitizam, ali kroz nekoliko akcija bilo je vidljivo da su upregnuti u djelovanje protiv simbola antifašizma i pristalica lijeve političke orijentacije i građanskog društva. Identificirani su u više navrata kao akteri skrnavljenja Partizanskog groblja.

Uloga katoličke crkve u Hercegovini je specifična, ovlaš prikrivena, ali postojeća i bitna.

Vrlo često sportski, obrazovni i duhovni programi u organizaciji Crkve koncipirani su tako da se afirmira sistem vrijednosti po kojem je ustaštvo - oblik hrvatskog domoljublja i borbe za prava naroda. Zapravo, mnogi elementi upućuju na to da se radi o projektu rehabilitacije ustaštva po sličnoj metodologiji kako je to učinjeno sa četništvom u Srbiji i RS.

Aktuelna politička pozicija HDZ BiH vrlo je složena upravo zato što većina najnovijih zahtjeva HNS-a nema ustavno-pravni temelj. Baš zato treba očekivati da će ekstremisti nastojati agresivno artikulirati te zahtjeve kao „glas naroda“. To je u pozadini Čovićeve izjave nakon HNS-a da „...ako ne bude izmjena izbornog zakona, morat će se glas Hrvata čuti mnogo glasnije!“ Prema tome, vrlo brzo ćemo čuti ultimativne pozive na formiranje „trećeg entiteta“ i obnovu HR HB, isključivo prihvatanje tro-nacionalnog, a nikako građanskog koncepta društva, veličanje ustaštva kao oblika domoljublja... itd.

Sve je to već viđeno, ali bi moglo biti mnogo izraženije. Sa sigurnosnog aspekta postoji rizik težih huliganskih napada pomenutih grupa na simbole, pojedince i grupe koje hrvatske političke elite označe kao protivnike vlastitog koncepta. Kako policija HNK nije istražila ni prethodne napade ovih grupa, iako cijeli Mostar zna identitet pojedinaca, za očekivati je da će one i ubuduće djelovati uz blagoslov vlasti i policije.

Zeleni ekstremizam: od „svastike“ do ISIL-a

Vjerovatno je najbizarnija pojava Bosanski pokret nacionalnog ponosa. Već desetak godina u konspiraciji i skoro samo na društvenim mrežama BPNP promovira nacizam, antisemitizam, homofobiju i rasizam. Vodilja im je lik i djelo Adolfa Hitlera, a viđenje savremene Bosne i Hercegovine u skladu je sa ideologijom III Reicha – zemlja bez Jevreja, LGBT, bez slobode medija, zemlja samo za Bošnjake kao dio evropskog kulturnog naslijeđa.

Nesumnjivo da je BPNP nastao pod uticajem ozbiljnijih bošnjačkih ultranacionalista, ali je ostao izgubljen u vremenu i prostoru. Javne akcije pokreta su bile tek nekoliko raspačavanje letaka i plakata bez ikakvog odjeka.

Sigurnosni problem mogli bi predstavljati neki drugi organizirani faktori. Očekivalo bi se da su to bivši borci ISIL-a, povratnici sa ratišta. Međutim, oni su nakon sudskih procesa i raspada iluzija o „svetoj borbi ISIL-a“ potpuno marginalizirani, dezorijentirani, malobrojni, oslabljeni socijalnim stanjem i sasvim paralizirani stalnim policijskim nadzorom.

Stoga, u bošnjačkom nacionalnom, odnosno muslimanskom religijskom korpusu, kad se govori o ekstremnim i radikalnim grupama, neophodno je razlikovanje (1) vjerskih radikalnih grupa vehabijsko-selefijskog profila i (2) urbanih, transformiranih radikaliziranih grupa povezanih sa političko-kriminalnim miljeom za koje je religijski kontekst samo paravan i osnov legalnog okupljanja.

Ako zanemarimo ostatke izvornih vehabija afro-azijskog porijekla iz rata i njihov uticaj, onda bi se poticaj na djelovanja s tih pozicija mogao vezati za mlađe interpretatore i promotore vehabizma/selefizma u Bosni. Najpopularniji među mladim vehabijama su Jasmin Pezić i Dževad Gološ, ali stvarni vođa vehabija, nakon odlaska Nusreta Imamovića, je dr. Safet Kuduzović.

On ima status „vehabijskog halife“. Sva trojica imaju hiljade sljedbenika na društvenim mrežama i YouTube kanalu pa mogućnost njihovog uticaja na javnost nije zanemariva.

No, svakako bi bilo pogrešno vezivati za ova imena bilo kakvu sigurnosnu prijetnju samo zato što pripadaju vehabijskom/selefijskom pokretu i propagiraju ga.

Međutim, nekoliko atentata i incidenata vezanih za vehabije nalaže nam da obratimo pažnju i na moguće rizike.

Za preciznu procjenu i dimenzioniranje sigurnosne i društvene prijetnje od ove vrste radikalizma bilo bi neophodno prethodno istražiti: broj paradžemata, broj sljedbenika pokreta, njihovu dobnu, obrazovnu, socijalnu strukturu članova kao i sigurnosnu indiciranost, aktivnosti na društvenim mrežama, sadržaje koje plasiraju te posebno – izvore finansiranja. Evidentno je da je ovo zadatak za sigurnosne agencije pa opet dolazimo do pitanja da li vlasti koje kontroliraju (i) te agencije žele da se ovo istraži?!

Javna je tajna da bošnjačke političke elite svoj uticaj imaju i u nekim security agencijama koje tako postaju stranačke falange. Postoji li tu rizik od političke zloupotrebe naoružanih organizacija?

Poseban sigurnosni aspekt predstavljaju grupe koje su povezane sa temeljnim vehabijskim zajednicama, ali koje su ekipirane u urbanim centrima i ostvaruju veze sa političkim, vjerskim, kriminalnim i poslovnim krugovima u FBiH i djeluju pod njihovim uticajem.

Te grupe su organizirane kroz razne klubove borilačkih vještina, fondacije, džemate, NVO i sl. i na taj način ostvaruju zakonitost udruživanja i rada. Na taj način kamufliraju druge, sporne aktivnosti koje se mogu karakterizirati kao radikalizam, vjerski ili politički ekstremizam. Opet ključno pitanje sa političko-sigurnosnog aspekta je – ko ima uticaj i kontrolu nad njima?

Medijska buka u RS izazvana povremenim eksponiranjem airsoft igrača „Crnih munja“, članova klubova „Askera“ i „Gazija“...ukazuje da sve te grupe imaju određeni operativni kapacitet o kojem „strane u BiH“ razmišljaju i procjenjuju se.

Država bez zakona i svijesti

Kako je rečeno na početku, eskalaciju krize mogu inicirati i dalje radikalizirati upravo ovakve grupe. Oficijelni predstavnici vlasti bi se nastojali distancirati od njih, ali je nesumnjivo da lokalni centri moći uvijek imaju presudan uticaj na njih.

Zašto je u bosanskom društvu uopće moguće nesmetano djelovanje ekstremnih grupa? Iz prostog razloga jer nema postavljenih zakonskih limita izražavanja ideja, što nije slučaj u zapadnim zemljama gdje su zakonom definirani, zabranjeni i sankcionirani npr. antisemitizam, neonacizam, negiranje Holokausta i mnogi vidovi ekstremizma.

Primjer je Austrija koja je nakon niza godina obilježavanja zbivanja na Bleiburgu, koji je bio prilika za oživljivanje nacizma i ustaštva, konačno zabranila tu manifestaciju. U Bosni smo još daleko od tog nivoa svijesti o opasnosti bujanja desnih ideja, a kamo li da ih se zakonski suzbije.

Ovdje moramo priznati da su u osnovi svih vladajućih politika desničarske ideje pa je iluzorno očekivati ih aktuelna vlast suzbije.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba

O autoru

Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima.