Subašić: Nacionalni lideri žele eskalacijom krize spriječiti izbore

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Bezbrojne analize, koje su se ovih dana bavile propašću pregovora u Neumu o izmjenama Izbornog zakona, najčešće su završavale zaključcima o tome ko je „kriv“, kome se popuštalo, kome ugađalo i zašto je propuštena navodna prilika kad je „malo falilo“ za dogovor.

Piše: Edin Subašić, za Radiosarajevo.ba

Trending

U Zemaljskom muzeju BiH otvorena izložba "Monumental" fotografa Ziyaha Gafića i Tomasa van Hutrivea

Ali, suština propasti ovih pregovora (i svih ranijih) je u tome da – glavni akteri Dragan Čović i Bakir Izetbegović nisu ni htjeli postići perspektivno rješenje, jer već imaju dogovor i plan u igri čiji su akteri, naravno, i Milorad Dodik te dio međunarodnih medijatora koji čitavu igru nadgledaju.

Radi se o davno započetom procesu destrukcije Bosne i Hercegovine koji bi sada bio ometen bilo kakvim za Bosnu perspektivnim rješenjem. Neki međunarodni i posebno regionalni centri moći već su suviše uložili u taj proces da bi sada odustali. Pregovori, pressice i naknadna glumatanja tek su predstave za javnost i dimne zavjese.

Pogledajmo scenarij...

Hrvatska megalomanija i srpska izvoljevanja

Već dugo je uočljivo da su zahtjevi Dragana Čovića to jeste HDZ-a BiH (i RH) i hrvatskih stranaka oko HNS-a unisono, maksimalistički i svjesno definirani kao pretjerani i neprihvatljivi. Javni nastupi (Čovića, Cvitanovića, Karamatića, Raguža...) su, također, isključivi, beskompromisni, ultimativni, povremeno iritantni tako da proizvode otpor npr. kod probosanske i bošnjačke političke javnosti (građanskih partija i SDA) te su ovakvim pristupom svi pokušaji političkog dogovora unaprijed osuđeni na propast.

Tačnije, programirani su da propadnu. Jer postoje druge krajnje namjere.

Za političko djelovanje Milorada Dodika, SNSD-a i partnera već godinama je karakteristična tzv. „politika izvoljevanja“.

To je traženje ustupaka koje ne mogu dobiti, a da bi zauzvrat pokazali političku kooperativnost prema partnerima s kojima čine vlast. Kad im se nerealni, a najčešće neustavni i nezakoniti zahtjevi ne ispune, to postaje alibi za njihovu nekooperativnost.

U praksi to izgleda ovako. Prvo im zasmeta način nametanja „Inzkovog zakona“ o zabrani negiranja genocida. Slijedi zahtjev „da se zakon povuče pa će se vratiti u državne organe“, iako je SNSD-u i svima jasno da je to pravno nemoguće uraditi osim u Parlamentarnoj skupštini (PS BiH).

Zatim žele da se šume, zemljište i hidropotencijal uknjiže na bh. entitet RS „pa će se vratiti u institucije“, iako znaju da je to suprotno Ustavu BiH i neispunjivo. U četvrtak su u PS BiH dostavili – da se usvoji po hitnom postupku, dakle bez rasprave - „zakon o zabrani zloupotrebe riječi genocid..., pa će se onda vratiti u institucije“, i tako dalje.

Suština opisanog ponašanja hrvatske i srpske političke elite u tome je da oni ne pristaju ni na kakve poteze koji bi sada mogli popraviti odnose u BiH i profunkcionirati vlast!

Šta ustvari žele nacionalističke snage oko SNSD-a, HDZ-a BiH, a pri čemu i zastupnici bošnjačke politike (SDA) imaju svoju ulogu?

U fokusu – onemogućavanje izbora

Dodik i Čović ustvari žele nastavak destrukcije države kroz nekoliko procesa. Prvo i minimalno bilo bi očuvanje statusa quo i nastavak krize, jer razrješenje iste nosi veliki rizik za njihov politički i pravni opstanak. Oni su dva od tri najveća generatora korupcije!

Zbog toga bi, kao druga i za njih još poželjnija opcija bila dodatna eskalacija – pogoršanje sigurnosne situacije i političkih odnosa. Ovaj scenarij zahtjeva akciju radikalnih tzv. „nekontroliranih snaga“ – izazivanje incidenata koji bi situaciju zaoštrili do mjere kada bi bili nemogući pregovori i bilo kakvo rješenje.

Dodikov i Čovićev fokus sada je na onemogućavanju izbora!

Čović je u petak izjavio da „sada više nema uvjeta za održavanje izbora,“ a Dodik još ranije da oni „u RS mogu spriječiti izbore, ako to odluče.“

Ovo je i najopasniji pravac razvoja. Očigledno da je u obavještajnim krugovima međunarodnih snaga ova opcija procijenjena kao realna što je bio razlog da se EUFOR nedavno pojača konvojem oklopnih vozila, a Velika Britanija je najavila dolazak posebne jedinice. To je uznemirilo Dodika pa je početkom februara izjavio da „sumnja u namjere Britanaca, koji su izašli sa ovom inicijativom, i to baš u izbornoj godini.“

I Dodik, i Čović se vrlo trude da svoje akcije nekako uklope u pravni okvir („ni manje ni više od Dejtona“) ili bar da proizvedu „objektivne razloge“ za očigledno nezakonito ponašanje.

Zbog toga im je potreban još veći haos, incidenti, homogenizacija Srba i Hrvata, sijanje straha i animoziteta među masama kako bi imali argument i alibi za radikalan zaokret ka konačnom cilju – definitivno napuštanje institucija BiH i isticanje želje i namjere za samoopredjeljenjem, jer je „BiH nemoguća država“ (Dodik), a „sa onima drugima se više nemoguće dogovoriti“, kako je nakon Neuma izjavio Čović.

Na njegovo ponašanje sigurno će uticati informacija dobijena nezvanično u diplomatskim krugovima u Sarajevu, a za koju on zna - da su pred sankcijama i on, ali i Bakir Izetbegović (!) te da bi to moglo onemogućiti njihovu kandidaturu na izborima. Dakle, niti jednom od njih ne odgovara održavanje izbora.

Dodik ne smije stati!

Ovdje treba podsjetiti na „više ciljeve“ njihove politike definirane u Karađorđevu. Strateški ciljeve velikosrpske državotvorne politike (već 150 godina) je dalja teritorijalna ekspanzija Srbije do konačnog zaokruživanja nacionalne države Srba u koju planiraju uključiti RS, dio Kosova i Crne Gore.

Ne radi se samo o teritoriji, nego prvenstveno o uzurpaciji resursa: hidropotencijala, šume, poljoprivrednog zemljišta... Upravo onoga što je u fokusu Dodikove politike. Sa takvom agendom naravno da establišment bh. Srba ne namjerava jačati bilo koju funkciju BiH, države koju namjeravaju uništiti.

Naprotiv, gotovo sve su blokirane! Djelovanjem Srbije, kao matice te politike, već je dosta postignuto i otišlo se predaleko da bi Beograd sada odustao, iako trpi ozbiljne pritiske i posljedice nepovoljnog razvoja međunarodnih odnosa.

Zato operativac Dodik, i da hoće, sada ne može, ali i ne želi odustati jer je svjestan da će na kraju završiti kao i svaki potrošeni „momak za prljave poslove“, a on već osjeti da se taj trenutak bliži. Zato će sada, radi osiguranja lične pozicije, nastojati izvući RS iz ingerencija državnog pravosuđa i najavljuje formiranje „republičkog“ VSTV-a.

Čović – blijeda imitacija Dodika

Za razliku od Dodika koji djeluje sa pozicije ozvaničenog i autonomnog bh. entiteta Republika Srpska, Čovićeve pozicije su znatno slabije, ne samo zbog malobrojnosti naroda koji predstavlja.

On odavno nema HR Herceg-Bosnu te je formirao Hrvatski narodni sabor (HNS) koji je nazvanično, ali praktično u funkciji organa svojevrsne „hrvatske samouprave“ u Bosni.

Kako se Dodik kroz odluke NSRS kao izraz „volje naroda“ pokriva u svim potezima, tako se u HNS-u objedinjuju politike i odluke stranaka sa hrvatskim predznakom koje kasnije HDZ BiH plasira kao zvaničan stav u ime svih bh. Hrvata. HNS je praktično surogat NSRS, ali bez legaliteta prema zvaničnim organima entiteta i države Bosne.

Krajnji, maksimalistički i strateški cilj ove politike, također, potiče iz Karađorđeva sa historijskim osloncem na Banovini Hrvatskoj! Čović ima podršku Hrvatske, ali problem Zagreba u zadnje vrijeme je odbijanje svih njihovih anti-bosanskih inicijativa u tijelima Evropske unije.

Štaviše, saznajemo da su predstavnici RH u Briselu dobili direktna upozorenja da se ostave akcija koje su direktno miješanje u unutrašnja, a posebno ustavna, pitanja u BiH. Sve je to malo otupilo podršku Draganu Čoviću u Zagrebu, posebno nakon nastupa u NSRS.

Štetnost SDA i bauljanje građanske politike

Naravno, destrukcija BiH bila bi mnogo teža da joj ne asistira i tzv. bošnjačka politička elita ovaploćena u SDA i lideru stranke Bakiru Izetbegoviću.
Njihovo/njegovo učešće sastoji se u činjenju štete – nečinjenjem. Potezi kao sabotaža revizije presude protiv Srbije, prepuštanje većine SNSD-u i HDZ-u u državnom Parlamentu, zapuštanje odnosa sa bitnim međunarodnim saveznicima BiH, koji bi nam mogli pomoći... samo su dio poteza koji idu na ruku jedino velikodržavnim pretendentima.

Djelovanje SDA i Izetbegovića već se odavno u javnosti artikulira kao – izdaja!

No, s druge strane grupa tzv. lijevih, građanskih, probosanskih partija (SDP, NiP, NS, SBB) za svo ovo vrijeme jedva da je definirala principe državne politike, a gotovo nikako efikasan odgovor na podrivanje države. Tek na posljednjim pregovorima u Neumu dio njih se uključio u taj opasni proces kako Izetbegović iza zatvorenih vrata ne bi ponovo napravio neku štetu!

Strani uticaji u BiH

U ovoj fazi je bitna reakcija međunarodnog faktora. U ovom trenutku imamo u BiH i Evropi konfuziju izazvanu napetošću u Ukrajini, a tamošnji rasplet mogao bi bitno uticati na BiH.

Destruktivci u BiH očekuju da će SAD i evropske sile zabavljeni većom, ukrajinskom krizom imati malo volje da efikasno djeluju protiv srpsko-hrvatskog radikalizma. To je zapravo najopasnija i najrizičnija moguća situacija.

No, s druge strane, i Rusija bi tokom eventualnog sukoba sa Ukrajinom imala malo sluha i vremena za podršku Dodiku i Srbiji pa je upitno da li bi se ovi odlučili za radikalizaciju u BiH bez jasne Putinove podrške.

A izvan konteksta međuodnosa bosanske i ukrajinske krize međunarodni faktor se ponaša kao 1992. godine. Kao da postoji rok u kojem se destruktivcima tolerira stvaranje haosa i nasilna promjena stanja i sistema, a ako to ne uspiju na u ostavljenom roku, onda Zapad počinje da „pere ruke“.

Čini se da je ponovo taj period „davljenja Bosne u tišini“ prošao. Sada, kad je novi sukob postao mogućnost, bude se britanski parlament i njemački Bundestag mijenjajući kurs - u probosanski. Sjedinjene Američke Države (SAD) su ponovo na Balkanu, mada još sa nejasnom misijom, ali sve to otežava poziciju separatističkih snaga u BiH.

Svojevrsno buđenje i preobraćenje pokazuje i Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt i rezolutno najavljuje da će „izbora sigurno biti“, u tome ga podržavaju ambasadori SAD i Velike Britanije... Očigledno je da se konačno rješenje za BiH neće naći izvan konteksta odnosa velikih sila! A sasvim sigurno ova 2022. godina bit će godina raspleta ma šta to na kraju značilo.

***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.