Hronologija pregovora o BiH: 'Potpiši Alija, nek' je ko avlija'

Možda, ali valjda neće, tako je električar kazao predsjedavajućem Predsjedništva BiH Željku Komšiću na pitanje može li se zapaliti kuća nakon što je na improviziran način naštiklao „šnjuru od pegle“ umjesto propisanog električnog kabla.

Piše: Faruk Vele

Tako otprilike izgledaju i eksperimenti koje međunarodni pregovarači već tri decenije prave u Bosni i Hercegovini, gdje se po običaju stradaju svi demokratski i civilizirani principi i sve norme koje inače važe svugdje osim ovdje.

Trending

Aleksandar Vučić: 'Građani Srbije će do 31. marta vidjeti najveću borbu'

Jer, kako reče Zoran Milanović: „prvo sapun, onda parfem“…

Takvi utisci naviru dok traju pregovori o izmjenama Izbornog zakona BiH između predstavnika bh. političkih stranaka, pod vodstvom direktorice pri Evropskoj službi za vanjske poslove Angeline Eichhorst, gdje se pod firmom rješenja nude modeli (tzv. elektroski) za koje eksperti poput onih iz Vijeća za demokratizaciju politike (DPC) iz Berlina već nazovaju kršenjem Europske konvencije o ljudskim pravima.

Drama Bosne

Suština takvih razgovora o Bosni još od početka devedesetih bila da se prave kompromisi na račun ove zemlje, te „popuštanje“ silama destrukcije kako u zemlji, tako i u najbližem susjedstvu.

Njihove nacionalističke agende nikada nisu dugoročno računale sa Bosnom i Hercegovinom. Sve do danas kada svjedočimo „srpskom svetu“ Aleksandra Vučića i neotuđmanovskoj politici Zorana Milanovića.

Mada pregovaranje o Bosni ima duboku povijest još od Berlinskog kongresa 1878. godine, pa i ranije u kontekstu Karlovačkog mira (1699.), mi ćemo se fokusirati na bosansku dramu devedesetih, čije odjeke čujemo i danas.

Pišući o „strancima koji su u ime međunarodne zajednice posredovali u mirovnim pregovorima ili odrađivali svoje ugovore“, prof. dr. Kasim I. Begić uvjerio se da „oni vrlo malo, i to uglavnom površno, znaju ne samo o Bosni i njenom višestoljetnom identitetu, nego i o angažiranju međunarodne zajednice u periodima koji su prethodili njihovim pojedinačnim mandatima“.

„Zapravo, priča o Bosni ne znači samo posezanje za povijesnom analogijom o sudbini malih naroda i njihovih država što su se očajnički borili samo za goli opstanak, nažalost i sa primjerima u kojima su 'vlasnici planete' pristajali na njihovo uništenje, već spoznaja, prije svega da i na pragu 21. stoljeća, u uslovima neobjašnjive pasivnosti međunarodne zajednice i opasne neutralnosti svjetski sila, međunarodni pravni poredak u svijetu ima samo frazeološki karakter izvan kruga najmoćnijih država, sa opravdanim upitom da li su Ujedinjene nacije (UN), kao institucionalni okvir za oblikovanje međunarodnog poretka, iluziija koja se nakon pedeset godina razbila o BiH“, piše Begić decembra 1996. godine.

Od Badinterove komisije u dramatičnim mjesecima pred agresiju, pa Cutillerovog mirovnog posredovanja, dramatičnog Vance-Owenvog plana, koji je BiH gurnuo u još veću krizu i jad, preko Plana Owen-Stoltenberga, do Washingtonskog sporazuma, Plana Kontakt grupe i na koncu Daytonskog sporazuma Bosna i Hercegovina je prošla kroz dramatična iskustva gdje su se ruke najčešće "zavrtale" bosanskoj strani.

Situacija kao u vrijeme pokušaja uspostavljanja dvostrukog obruča oko Sarajeva (operacija „Lukavac '93“) preko početka „udruženog zločinačkog poduhvata“ i „međunarodnog oružanog sukoba“ u Hercegovini i srednjoj Bosni, s učešćem regularnih snaga Hrvatske vojske (HV), te na koncu pobuna Fikreta Abdića Babe u sjeverozapadnoj Bosni, dovela je do toga da se među narodom moglo čuti i: „Potpiši Alija, nek' je ko avlija!“.

Je li to smišljeni spin i(li) pokušaj amnestiranja jedne politike, nije ni bitno, ali je zaista prilično jasno opisivalo stanje u kojem se Bosna nalazila tih mjeseci 1993. godine.

U analizi dekana Fakulteta političih naukau Sarajevu, prof. dr. Seada Turčala, iz 2012. pod nazivom "Političko-ustavna rješenja za Bosnu i Hercegovinu: Od Lisabona do Daytona", navodi se:

“Ponuđena političko‐ustavna rješenja u okviru analiziranih mirovnih sporazuma za Bosnu i Hercegovinu suštinski predstavljaju refleksiju mišljenja međunarodnih aktera podržanu velikodržavnim nacionalnim imaginacijama da je jedino realističko rješenje za BiH podjela u kojoj će teritorijalne cjeline reflektirati etničku većinu stanovništva koja tu žive. Iz tog su proizlazili sporazumi, izuzimajući Vance‐Owenov, rađeni na matrici da etničko razdvajanje ne garantira ali omogućuje mir”.

Šta je rekao Jaser Arafat?

U jeku ubjeđivanja 1993. da se potpiše spomenuti Vance-Owenov plan za Bosnu i Hercegovinu, prema svjedočanstvu velikog bh. novinara i diplomate Hajrudina Somuna, rahmetli Alija Izetbegović se susreo sa odanašnjim palestinskim liderom Jaserom Arafatom.

Pošto je Izetbegović ukratko iznio kakvo je stanje u Bosni, koje je tada bilo teže nego u Palestini, rekao je:

“Odavno čekam da vas sretnem i upitam vas nešto. Kad biste mogli da gledate iz današnje perspektive, iz ovog stanja u kojem ste sada, da li biste na počecima vaše borbe za povratak uzurpiranih prava vašeg naroda zauzeli drukčiji stav i strategiju?”.

“Da, uvijek bismo imali isti stav. Nikad od početka revolucije ga ne mijenjamo!”, odgovorio je Arafat.

A na Izetbegovićevo naredno pitanje: “A šta biste rekli nama u Bosni, šta biste nam savjetovali?”

Odlučno je rekao:

“Uzmite što god vam nude, uzmite, kasnije može biti kasno, nećete možda dobiti ni toliko.”

U godinama mira Bosna i Hercegovina se u nešto drugačijim okolnostima, također, borila za  rekonsolidaciju.

Biranje između tri zla

Od arbitraža za Brčko, pa kasnije za Dobrinju I I IV, preko pregovora o Mostaru, pa sve do dramatičnog Aprilskog paketa, pregovora o policijskoj reformi i Butmirskog procesa vodila se žestoka borba za državu BiH.

Nekada su ti procesi donosili usjehe. Tome su, jasno, doprinosili i konstruktivni kompromisi. Treba znati da je u poratnim godinama formirano desetine institucija na razini države, da su formirane Oružane snage u BiH itd., ali je činjenica da svi ti pregovori nisu riješili pitanje Bosne. To potvrđuje i današnja situacija.

Promjena geopolitičkih okolnosti ponovo je na scenu izvela silnice koje ne računaju sa Bosnom.

Kasim I. Begić već 1996. godine strahuje pred tim pitanjem:

„Napokon, i nakon godine mira, je li opravdan upit da li sadašnji trenutak Bosne karakteriše samo predah za obnovu sukoba i novih mirovnih pregovora, ili je, ipak, riječ o presudnim danima potvrde u konsolidacije mira u BiH i širem regionu“.

Alija Isaković (ovih dana se obilježava 90 godina od njegova rođenja), bi rekao:

“Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, već između tri zla”.

Ovu kratku hronologiju treba uzeti kao primjer da ni od koga ne očekujemo ništa. Bosne će biti onoliko koliko se građani ove zemlje za nju budu borili, mudrošću, znanjem, ali i dosljednošću.

Čini se da se i kroz izbornu reformu Bosance opet tjera u poziciju „potpiši Alija, nek' je ko avlija“. Da li će se pristati na to? Do nas je… Jedno je sigurno, ne smijemo dozvoliti da se Bosna i Hercegovina trulim  kompromisima i nedemokratskim instant rješenjima gura u novu neizvjesnost.