Godišnjica zatvaranja logora tzv. Herceg-Bosne: Ubijani su i za komad hljeba

Danas se navršava 28 godina od zatvaranja logora takozvane Hrvatske Republike „Herceg-Bosne“.

Piše: Faruk Vele

Kroz sistem zatočeničkih centara, odnosno koncentracionih logora za vrijeme trajanja „udruženog zločinačkog poduhvata“ i „međunarodnog oružanog sukoba“ s učešćem regularnih snaga Hrvatske vojske (HV) prošle su hiljade građana Bosne i Hercegovine, uglavnom Bošnjaka, bh. Srba, pa i „nepodobnih“ Hrvata.

Trending

Dragan Bursać: Optuženik za ratne zločine počasni građanin nakaradne Banjaluke!

Cijena slobode

Mnogi nisu dočekali slobodu, a hiljade njih je prošlo užasne torture koje su ostavile posljedice do današnjih dana. U desetinama slučajeva mnogi će kasnije preminuti upravo uslijed posljedica tortura u logorima.

„Posljednji zatvorenici njih oko 200 je na današnji dan prije 28 godina napustilo je i zatvorilo vrata zloglasnog Heliodroma. Istina je da su neki i ostali koji su se u tom periodu potrefili na radovima diljem tzv. Herceg Bosne i koji su do 19.04.1994 stigli na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije RBiH. Većina oslobođenih taj dan su u logorima proveli preko 250, a neki i 350 dana. Sloboda je nešto što veliko, mnogi je ne cijene jer nisu osjetili šta znači biti samo jedan dan zatvoren. Za logore, ubijanja, mučenja, čelnici tzv. Herceg Bosne pred Međunarodnim sudom u Haagu su osuđeni na 111 godina zatvora, pametnom dosta. Pričajmo, pišimo, ne zaboravimo, sve što ne zapišemo i ne dokumentujemo, nije se dogodilo“, naveli su danas iz Udruženja logoraša Stolac.

Među onima koji su u tzv. Herceg-Bosni imali najduži logoraški staž bio je i tada maloljetni Amer Đulić iz Stoca.

„Poslije 233 dana u koncetracionim logorima tzv. Herceg Bosne (Koštana bolnica, Dretelj, Gabela i Heliodrom) došla je sloboda i to na današnji dan prije 28 godina. Dječak sa fotografije je svoje punoljestvo proslavio iza rešetaka, uništeno mu je djetinstvo, odrastanje… Ma bio je zar puno grešan pa je iz školskih klupa završio u mračnim i hladnim prostorijama navedenih logora. Tačno je da i danas ima posljedice brzog odrastanja poput lošeg sna, noćnih mora, sve više zastupljenog PTSP-a, ali i živ sam hvala Bogu i to je dovoljno. Biti samo jedan dan bez slobode, nema cijene, zato mir nema alternativu”, poručuje Đulić koji je napisao ili suučestvovati u pripremi više knjiga kako ovi strašni događaji ne bi bili zaboravljeni.

Kako su užasavajuća mjesta bili logori tzv. Herceg-Bosne, među hiljadama drugih, potvđuje jedan događaj iz logora Gabela.

Rekao mu je da baci hljeb…

Po dolasku u logor Gabela zatvorenicima se predstavio Boško Previšić Boko koji je od logoraša zahtijevao da po njegovom ulasku u hangar svi pjevaju ustaške pjesme.

“Kažu da je Boko neuračunljiv ali takav čovjek je podoban za takve stvari. Taj čovjek je ubio mog rođaka Mustafu Obradovića pred 400 ljudi zbog komada hljeba. Mustafa je stariji godinu od mene i kad je bio negdje na radovima neko mu da komad hljeba i on je to donio svom ocu. Boko je to vidio i rekao mu da baci taj hljeb. Mustafa je rekao da neće i govore da je prvo ispalio dva metka, a da je ovaj stajao i da je nakon toga od stražara uzeo pušku i rafal ispalio u Mustafu”, ispričao je ranije Amer Đulić.

Prema riječima priređivača i urednika knjige „Istina o Dretelju“, prof. dr. Edima Šatora o tome kakvi su zločini činjeni u logorima tzv. Herceg-Bosne govori i činjenica da je čitav jedan tom presude posvećen samo logorima.

„Ono što posebno iritira čovjeka nakon što čujete izjave svjedoka, te ih usporedite sa spiskom onih koji su odgovorni za ta zlodjela, da su takvi najčešće nedostupni organima gonjenja. Najčešće su pobjegli u Hrvatsku. Najbolji primjer za to je pukovnik Nedeljko Obradović koji je, po mojem mišljenju, odgovoran za logorsku strukturu Hercegovine. Svako naređenje koje se tiče logora je potpisano imenom Obradovića", kazao ranije Šator.

Uloga Dragana Čovića

Svoju ulogu u krugovima pakla logora tzv. Herceg-Bosne, prema tvrdnjama nekih logoraša imao je i lider HDZBiH i predsjedavajući Doma naroda BiH Dragan Čović, u tragično vrijeme direktor „Sokola“.

“S formalno-pravnog stajališta, da, Čovićev postupak je ratni zločin. Ako koristite zarobljenu radnu snagu, i to pogotovo ako su to ljudi odvedeni iz kuća, civili, naravno da jest, tu nema dileme“, izjavio je potkraj 2020. za zagrebački Nacional Edin Batlak, Mostarac koji je puna 253 dana proveo u logoru Heliodromu i otamo bio oslobođen tek nakon što je potpisan Washingtonski sporazum.

On je to kazao opisujući kako on gleda na ulogu Dragana Čovića u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata. Za Batlaka nema dvojbe. On smatra da je Čović počinio ratni zločin nad svojim sugrađanima bošnjačke nacionalnosti u Mostaru.

Hercegovački logoraši, među kojima i spomenuti Amer Đulić posvjedočili su mi da su iz logora izašli kada je pod pritiscima međunarodne javnosti Franjo Tuđman poslao tadašnjeg šefa diplomatije Matu Granića u Hercegovinu. Upravo će Granić zahvaljujući svojem i Tuđmanovom autoritetu zatvoriti logore.
A ko je mogao raspustiti logore do onaj koji je dao "zeleno svjetlo" da se otvore, zar ne?

„Kada su muslimani odbili biti Hrvati“

Evo kako o toj epizodi piše proslavljeni književnik Miljenko Jergović:

"Kada su muslimani, s izuzetkom dvoje-troje njih, odbili još jednom biti Hrvati, Tuđman je, preko Gojka Šuška i organizacijskih struktura izraslih iz Hrvatske vojske, u Hercegovini i južnoj Bosni osnovao koncentracijske logore, koji su trebali biti, i u mnogim slučajevima su bili – recimo u slučaju ljubuških i stolačkih muslimana – prelazna faza za njihovo protjerivanje u bijeli svijet. Naravno, ne postoji odluka Sabora po kojoj su otvarani ti koncentracijski logori, ali da organi Republike Hrvatske, točnije diktator Tuđman, nisu inicirali i projektirali te logore, ne bi ih tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić zatvarao. Ili, da Hrvatska nije stajala iza koncentracijskih logora, ne bi Graniću za rukom pošlo da ih, praktično u jednome popodnevu, zatvori. Predstavljaju li koncentracijski logori izraz agresivne politike jedne zemlje prema drugoj zemlji?"...

Šta je utvrdio Haški tribunal

Pretresno vijeće Haškog tribunala u presudi oz 2017. godine je konstatiralo da je sredinom januara 1993. počeo da postoji udruženi zločinački poduhvat (ili UZP) s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Po mišljenju Pretresnog vijeća, ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao “dominaciju ¬ Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni ¬ putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva”.

Za članove UZP-a je utvrđeno da su stavili u pogon čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva iz tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ovaj sistem se sastojao od širokog spektra zločina: raseljavanja i zatočenja civila, ubistava i uništavanja imovine tokom napada, zlostavljanja i razaranja imovine tokom operacija deložacije, zlostavljanja i vrlo teških uslova zatočavanja u zatočeničkim centrima HVO-a, korištenja zatočenika za fizički rad na linijama sukoba ili kao živog štita, te raseljavanja zatočenika i njihovih porodica na druge teritorije nakon što su bili pušteni iz zatočeništva.

Pretresno vijeće je konstatovalo da su na hiljade osoba bile žrtve tih djela nasilja, koja su na organizovan način činile vojne i političke snage HVO-a.

Vojni i politički vrh tzv. Herceg-Bosne osuđen je na ukupno 111 godina zatvora. Pretresno Vijeće je izreklo Prliću kaznu zatvora u trajanju od 25 godina, Stojiću, Praljku i Petkoviću kazne zatvora u trajanju od po 20 godina, Ćoriću kaznu zatvora u trajanju od 16 godina, te Pušiću kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Svih šest žalilaca na strani odbrane, kao i tužilaštvo, uložili su žalbe na Prvostepenu presudu. Sada prelazim na te žalbe.

Tačno 28 godina kasnije HVIDRA Mostara poziva na aktiviranje takve Herceg-Bosne:

“Republika bi se prostirala na području koje je Hrvatsko vijeće obrane obranilo tijekom Domovinskog rata, a unutar međunarodno priznatih granica BiH”, kazali su.