Priča / Dževad Karahasan: Kuća gleda prozorima

12. 05. 2022. u 16:17:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

„Oči su prozori duše“, tvrdi jedna veoma popularna izreka. Kao svaka dobra usporedba, ova izreka upozorava na sličnosti i razlike dvaju fenomena, i tako nam pomaže da te sličnosti i razlike vidimo jasnije i bolje nego što bismo ih vidjeli da ti fenomeni nisu uspoređeni.

Piše: Akademik Dževad Karahasan za Radiosarajevo.ba

Tvrdnja da su oči prozori duše upozorava nas, naprimjer, na očiglednu i vjerovatno najvažniju sličnost uspoređenih fenomena, naime na to da su oči i prozori otvori kroz koje se iz neke unutrašnjosti gleda ono što je vani, odnosno kazuje nam da su oči i prozori granica u kojoj se susreću i preko koje komuniciraju jedan unutrašnji i jedan vanjski svijet.

Moje unutrašnje biće kroz oči gleda svijet koji me okružuje, dakle moj unutrašnji svijet se s vanjskim svijetom susreće u mojim očima; upravo tako ili slično tome čovjek gleda iz unutrašnjosti svoje kuće kroz prozore (kroz oči te kuće) ono što kuću okružuje.

Leonardova „Posljednja večera“

Kroz oči i kroz prozore odvija se razmjena između skrovitosti jednog zatvorenog (po tome dovršenog, prisnog, osobnog) i vanjskog, otvorenog, beskrajnog svijeta. Možda se ono unutrašnje, osobno, dovršeno, boji svega onoga što dolazi ili bi moglo doći izvana, ali je upućeno na njega jer bez njega, bez svega onoga što je vani, ne može opstati. Vanjsko i unutrašnje se naime međusobno omogućuju i dopunjuju.

Zato se ono unutrašnje otvara vanjskome, ali umjereno, nastoji prodor vanjskoga kontrolirati i odrediti mu mjeru time što pušta da vanjski svijet prodire u unutrašnji samo kroz oči, odnosno prozore. Vjerujem da su nam zato prozori dragi i važni, oni u naš dovršeni i prividno sigurni svijet dovode onaj vanjski – beskrajan, strašan i neodoljivo privlačan.

Oni nam obećavaju beskraj, nedovršenost i nedovršivost, ne prodajući nam slatku laž da nam u beskraju bilo ko i bilo šta može ponuditi sigurnost. Prozori su za kuću ono što je luka za grad, oni obećavaju izlaz, oni tvrde da je bijeg moguć, da su moguće i one najbolnije ali najvažnije forme bijega, naime bijeg iz svoje kuće i iz vlastite kože.

Usporedba prozora i očiju upozorava naravno i na razlike među uspoređenim fenomenima. Prva razlika koju ja primjećujem je ona koja se odnosi na „propusnost“ – kroz oči se dobro vidi bez obzira na to da li se gleda iznutra ili izvana, jer se kroz oči vidi čovjekovo unutrašnje biće onako jasno kako te oči vide vanjski svijet (valjda zato ljudi koji lažu ili nešto skrivaju sklanjaju oči od tuđeg pogleda i uporno gledaju ustranu).
Propusnost prozora je međutim jednostrana i jasno podijeljena između dana i noći. Danju se kroz prozor dobro vidi samo onda kad se gleda iznutra, a pogled izvana u kuću prozori dozvoljavaju samo noću, ako je kuća osvijetljena a vanjski svijet taman. (Jedini izuzetak od ovog pravila za koji znam je Leonardova „Posljednja večera“.

Iako slika predstavlja večeru, koja se po logici stvari odvija navečer, Leonardo je naslikao prozore koji su izvor svjetlosti - središnji prozor je ujedno aureola oko Isusove glave - tako da se kroz njih vide naznake nekog pejsaža.

Molim racionaliste među mojim sugovornicima da se suzdrže od podrugljivih komentara. Leonardo je bolje od nas znao da se noću ne vidi kroz prozor, bolje od nas već zato što u njegovo vrijeme nije bilo svjetlosnog smoga, jer gradovi noću nisu bili osvijetljeni. Ali je on, za razliku od nas, znao da slika čudo, jedan singularan događaj, i znao je da Tvorcu čuda nije problem pokazati kroz prozor privlačan krajolik u svijetu prekrivenom tamom.)

Zaključak o „propusnosti“ prozora potvrđuje nam vlastito iskustvo ali i mnoštvo slika, među kojima posebno mjesto zauzimaju slike njemačkog ekspresionističkog slikara Maxa Beckmanna.

Među onim njegovim slikama koje pripovijedaju o prozorima i pozivaju na razmišljanje o njima prva mi pada na um „Đenovska luka“: u središtu slike, iza brodica i uskog pojasa vode, vidi se niz zgrada, mnogo zgrada sa bezbroj prozora.

Zidovi zgrada kao da se sastoje od samih prozora, toliko ih je mnogo i tako su blizu jedan drugome, a ti prozori su samo naznačeni, prepoznaju se kao prozori zato što „razbijaju“ zidove na koje su upisani. Promatrač slike kroz te prozore naravno ne može vidjeti, on je vani i suviše je daleko, on ni same prozore ne može stvarno vidjeti, a ono što je unutra ne bi mogao vidjeti ni kad bi bio mnogo bliže, kad bi recimo zidovi s prozorima bili u prvom planu slike, jer bi gledao izvana.

Iz dva razloga, dakle, promatraču slike i njezinom autoru ostaje skriveno i nedostupno ono što je unutra – zato što je suviše daleko i zato što je vani. Zato se pitam da li „Đenovska luka“ govori o prozorima ili o životnoj situaciji ljudi našeg doba, recimo o egzilu.

Je li Beckmann 1927. godine, kad je slikao „Đenovsku luku“, zaista naslutio svoje iskustvo egzila, ili je reflektirao sudbinu svoje generacije, sudbinu isključenih ljudi kojima je iskustvo Prvoga svjetskog rata oduzelo i svijet i povjerenje, onih ljudi koji su „vani, pred vratima“, kako je egzistencijalno stanje te generacije izrazio pisac Wolfgang Borchert?
Čitav niz Beckmannovih slika pokazuje nam iz velike daljine i izvana zgrade sa mnogo stiliziranih, tek naznačenih prozora kroz koje se ne može vidjeti, naprimjer „Englesko šetalište u Nice (Nizza)“ i „Krajolik s Vesuvom“.

Zgrade koje označavaju neki dovršeni unutrašnji svijet i prozori koji obećavaju zaklonjenost jasno kazuju da je onaj koji gleda, slikar ali i promatrač slike, vani i bez nade da će dospjeti unutra, čak bez mogućosti da vidi bilo šta od onoga što je unutra. Kad ne bi bilo kuća s prozorima on siromah možda ne bi znao da postoji neki unutrašnji svijet, sklonjen, dovršen, samo tvoj, ispunjen osjećanjem sigurnosti, koliko god ta sigurnost bila prividna i to osjećanje krivo, ali ovako, okružen kućama i prozorima, čovjek koji gleda zna za unutrašnji svijet koji je njemu uskraćen.

Prozori Safeta Zeca

Jedini meni poznati slučaj da Beckmann pokazuje pogled koji se kreće iznutra prema vani jeste fotografija „Hotelski prozor u Valkenburgu“, ali je i u tom slučaju pogledu i čovjeku koji gleda sve unutrašnje ostalo uskraćeno. To je uostalom prije duhovito poigravanje okvirima, nego predstavljanje nekog predmeta ili bilo kojeg dijela svijeta. Fotograf je na rubovima fotografije označio (možda čak naslikao) okvir unutar kojega se vidi neki nejasan predmet i okvir prozora, a kroz prozor se vide krošnje dva ili tri drveta bez stabala, krov bez zidova i dva prozora, ustvari dio jednog prozora kroz koji se ništa ne vidi i samo djelić okvira drugog prozora. Hoću reći, fotograf i njegov pogled su opet vani, daleko od svega unutrašnjeg, dovršenog, prisnog.

Slika maestra - undefined

Foto: Safet Zec: Slika maestra

Sasvim drugačijim slikarskim sredstvima veoma sličnu priču o prozorima pripovijeda veliki bosanski slikar Safet Zec. I njegovi prozori su viđeni izvana, ali su predstavljeni mirno i izrazito realistično. Kroz te prozore se vidi samo ono što u njima stoji – zavjesice koje naše žene zovu zarići, saksija i neka bujna rascvjetala biljka, dopola spuštena roletna i poneki tek nagoviješten neprepoznatljiv predmet.

Ali se kroz njih i iza njih ništa drugo ne vidi. Oni obećavaju kuhinju koju je nečija majka s ljubavlju namjestila, ali su ti prozori uglavnom zatvoreni, pa sakrivaju i majku i njezinu kuhinju od onoga ko gleda. Oni promatraču napominju napominju da majka i topla kuhinja možda postoje, da se za njima može i mora čeznuti, ali da on do njih sigurno neće doći.

Slike koje volim, nastale u našoj epohi, dovode me do zaključka da kuća gleda prozorima, ali da zbog nečega ne uspijeva vidjeti nas koji stojimo pred njom i pred njezinim prozorima, isključeni i izgubljeni. Max Beckmann je bar mogao vrištati svojim suludo intenzivnim bojama, a mi današnji, prosvijećeni do bola i osvijetljeni do srži kostiju, možemo još samo cvokotati i čuditi se što niko ne čuje naše tihe disciplinirane uzdahe.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA