Društvo s dijagnozom | Edin Subašić: Kako je nasilje postalo svakodnevica i nešto „normalno“?
Ubistvo dječaka Farisa Pendeka u Sarajevu ponovo će izbaciti na površinu sve mane državnog sistema i društva. Pri tome, u haosu izazvanom narastajućim talasom besmislenog, sve brutalnijeg i nepredvidivog nasilništva, čini se da relativno normalno reagira jedino običan puk koji je i najčešća žrtva.
Piše: Edin Subašić, za portal Radiosarajevo.ba*
S druge strane, tzv. „stubovi društva“ tek nakon ovako drastičnih slučajeva samo prividno reagiraju kada ih se prozove kao nekompetentne da riješe problem. Pa i tada nemušto, neefikasno i tek da odgovornost prebace na neku drugu adresu.
Stiglo proljeće: Pogledajte kakvo nas vrijeme očekuje za vikend
Pokušamo li detektirati kada i gdje je pošlo ukrivo otkrićemo nažalost da je aktuelno loše stanje sigurnosti posljedica dugogodišnjih propusta... od kućnog odgoja, preko sistema školovanja, zakonodavstva, poluga sigurnosti i sudstva do zanemarivanja osnovnog sistema vrijednosti, socijalnog i mentalnog zdravlja itd. Na to upozoravaju stručnjaci koje smo konsultirali i koji otkrivaju da se radi o društvu gdje svaki segment ima neku dijagnozu...
Nasilje kao „stil života“
Čini se da je nakon rata, u kojem su sve moralne, humane i civilizacijske vrijednosti urušene, postkonfliktna rekonstrukcija društva bila sasvim pogrešna. Umjesto da su kao uzori isticani uspješni pojedinci, sportisti, umjetnici... dozvolilo se da model ponašanja, na koji se ugledaju postratne generacije, budu negativci, tzv. žestoki i brzi momci, skorojevići koji su se brzo i sumnjivo obogatili, lideri tipa ITM („imal' mene tu“). Na margini uticaja na mlade našla se porodica pa danas čak i laici zaključuju da „...svaki problem kreće iz kuće!“ I tu dolazimo do prvog odgovora na pitanje - kako je nasilje postalo svakodnevica i nešto „normalno“?
„ U društvu koje toleriše nasilje i u kojem agresija postaje sredstvo “suživota u zajednici”, nasilničko ponašanje poprima razmjere epidemije. Vrlo je važno pravovremeno reagovati kako mlada osoba ne bi razvila devijantne oblike ponašanja, jer “mladenačko buntovništvo” često preraste u nasilništvo. Nasilje, nažalost, postaje “stil života.” Spoznaja nasilnika da niko ne reaguje na djela koje čini, povećava stepen nasilja. Ukoliko je danas upotrijebio pesnice, zbog neadekvatnog reagovanja i odgovora, sutra će upotrijebiti oružje. Nasilje među mladima, nažalost ne samo da raste, već postaje sve surovije,“ objašnjava doc.dr.sci.med Gorana Sulejmanpašić, specijalista neuropsihijatrije i šefica Klinike za psihijatriju KCUS-a. Jedan od uzroka što je nasilje postalo značajan društveno-socijalni i emocionalno uznemirujući fenomen koji potresa bosansko društvo ona vidi u nefunkcionalnoj porodici...
Ana Mrnjavac: Od Denisovog ubistva ništa se nije promijenilo. Zakazao je kompletan sistem
Porodica gubi uticaj
„Djeca jesu “ogledalo” roditelja i porodica je mjesto od kuda sve počinje. Nažalost, današnje savremene porodice suočene su sa mnogim problemima zbog kojih se članovi mogu osjećati nesigurno, potišteno i imati siromašne emocionalne veze sa svojim bližnjima. Mnoge porodice su zbog siromaštva, otuđenosti roditelja od te uloge, te prevelike usmjerenosti na posao, izgubile veliki udio pozitivne i dobre odgojne funkcije,“ dodaje Sulejmanpašić i postavlja pitanja... „...kako i zašto je naša zajednica došla dotle i dozvolila nekim antisocijalnim individuama da postanu opšti uzori? Da li su društveni uzroci nasilja tamo gdje nasilna praksa rezultira ostvarenjem različitih društvenih ciljeva? U tom smislu se može govoriti o pojavi i oblikovanju „društva nasilja“ zbog raskoraka u društvenoj moći i zbog rastuće društvene nejednakosti. Zato je nasilje uspješno jedino kada jaki napadaju slabe, u kontekstu u kojem je nasilje i dalje relativno društveno prihvatljivo.“
Reakcije onog uslovno rečeno „normalnog“ i preovlađujućeg dijela društva teroriziranog od agresivne manjine otkrivaju dva stava: prvi, da odgajanje djece u pozitivnom okruženju i razvijanje konstruktivnih vrlina stvara neotpornost na destrukciju; i drugi, da je kreiranje rješenja protiv porasta nasilja obaveza države (!) u roku - odmah. Pri tome često se čuje kako se prema državi artikuliraju zahtjevi građana za drakonskim kaznama (doživotna robija, smrtna kazna!) što govori o nivou nesigurnosti koju osjećaju.
Bitno pitanje je također i - odakle nasilnicima (manjini) moć, privilegije i podrška od drugih? Otkud potreba i države (npr. sudova) da po pravilu traži „olakšavajuće okolnosti“ za nasilnike, a ne koristi instrumente zaštite lojalnih, mirnih i vrijednih članova društva ?! Ugledni sarajevski advokat prof.dr. Ramo Atajić ključ problema vidi u tužilaštvima.
Sarajevski srednjoškolci se oprostili od Farisa Pendeka: Njegove zadnje riječi slamaju srce
Tužioci ne rade, sudije preblagi...
„Zakoni su dobri kad bi se primjenjivali kako treba. Za ovaj osjećaj i stanje bezvlašća i nemoći vlasti osnovnu krivicu snose tužilaštva. Tužioci naprosto ne rade svoj posao, ne znaju, ne žele ili su pod uticajem politike da ga ne rade. Zato mnogi predmeti propadaju. Vidite, istragu zločina morao bi raditi tužilac, on naređuje policijskim organima šta da rade, koje dokaze da prikupe. Ako se to ne uradi kako treba, pred sudiju dolaze nedovoljni, loši dokazi i optužnice padaju. I policija kada vidi šta se događa, ne trude se da rade, jer sve izgleda kao uzaludan posao. Dublji uzrok svega, osim političkog miješanja, je – korupcija. Kad se sve to spoji, onda se kriminalni krugovi okuraže i osile da rade šta hoće, jer znaju da se na sudu mogu izvući „zbog nedostatka dokaza“, loše sastavljene optužnice ili sa blagom kaznom,“ kaže Atajić, a zatim apostrofira na koji način pravosuđe privilegira i ohrabruje ove „osobe od ranije poznate policiji“...
„Krivica sudova za nastalo stanje je što najčešće koriste najblaže moguće odredbe zakona, najmanje kazne za djela koja pričine veliku štetu i društvu, imovini i pojedincu... to su one kazne koje izgledaju kao nagrade. A inače, krivični zakoni BiH i FBiH imaju kazne dogotrajnog zatvora koje se vrlo rijetko izriču, “ upozorava Atajić.
Ovdje podsjećamo da su upravo te malobrojne maksimalne kazne izrečene u procesima za teške zločine ubistva i terorizma koji su bili medijski vrlo popraćeni tj. postojao je pritisak javnosti da se počinilac primjerno kazni. Dok u mnogim drugim slučajevima ubistava, koje mediji nisu posebno tretirali, zločinci prolaze sa najblažom kaznom za presuđeno djelo! Pri tome nema stvarnog sistema mjerenja efikasnosti sudova osim institucije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, ali...
Koliku kaznu mogu dobiti Šuman i pomagači za ubistvo Farisa Pendeka i šta o svemu kaže Ifet Feraget
...policija nestručna i korumpirana!
„Na žalost nije definisano kome i kako to tijelo (VSTV) sa izvanrednim pravima odgovara. Naše riješenje je da nikome ne odgovara, jer je to uvedeno kod nas kao sistem depolitizacije pravosuđa. Ovakav sistem ne postoji niti u jednoj iole razvijenoj demokratskoj državi. Dakle, takav nesrazmjer između ogromnih prava s jedne strane i potpune neodgovornosti s druge strane, dovodi do toga da je sucima i tužiocima dovoljno da imaju „svoje ljude“ u VSTV-u i mogu da se ne sekiraju bez obzira kakve odluke donosili,“ kaže prof. Muhamed Budimlić, profesor kriminologije na sarajevskom Fakultetu kriminalistike i sigurnosnih studija. On uzrok jalovosti u borbi s kriminalom vidi i u lošem radu policije.
„Postoje brojni indikatori da veliki broj veoma teških krivičnih djela policija uopšte ili ne otkrije, ili ne podnose Izvještaje o počinjenim krivičnim djelima nadležnim tužilaštvima.To je tzv. „tamna brojka kriminaliteta“. Drugi problem je kvalitet podnesenih izvještaja koji rezultira ili nedonošenjem Rješenja o provođenju istraga ili ta istraga bude osuđena na „propast“, jer je iole spremni branioci bez većih problema ospore u sudskom postupku. Brojni su faktori koji dovode do ovih situacija: uticaj na policiju, neznanje i nestručnost, aljkav rad, korupcija itd. Sada se unutar svih policijskih struktura stvara snažan otpor prema bilo kojoj vrsti mjerenja efektivnosti i efikasnosti njihovog rada,“ otkriva Budimlić
Na koncu, posljedica pomenutih slabosti sistema je da počinioci najtežih krivičnih djela uopće ne budu otkriveni ili budu osuđeni sankcijama koje ne odgovaraju zakonski definisanoj svrsi kažnjavanja. Tako da nije neočekivano da se u dvije trećine krivičnih djela kao počinioci pojavljuju tzv. „osobe od ranije poznate policiji“ jer ih loše sankcije podstiču na kriminal i nasilje, umjesto da ih obeshrabruju.
Oštriji zakon za ubice i siledžije
Među poslanicima zakonodavnih tijela raste uvjerenje da bi se strožijim zakonima moglo „natjerati“ sudove na izricanje oštrijih sankcija. Zastupnik u Parlamentu FBiH Damir Mašić (SDP) najavio je izmjene Krivičnog zakona FBiH.
„U KZ FBiH postoji sasvim dovoljno mogućnosti za osudu kaznom dugotrajnog zatvora od 21 do 45 godina za ubistvo bezobzirnim nasilničkim ponašanjem, što se desilo u slučaju ubistva dječaka Farisa Pendeka. Bez obzira na to spremam amandmane za drastično pooštrenje onih minimalnih kazni za krivično djelo ubistva. Osim toga, predložit ću i obaveznu zatvorsku kaznu za nelegalni posjed vatrenog oružja. Svima nam je preko glave naslova da je neko “više puta uhvaćen u nelegalnom posjedu oružja”, a te iste osobe i dalje na slobodi vrše ista krivična djela,“ kaže Mašić.
Dakle, nije nejasno gdje leži problem, nego je problem kako što prije i efikasnije otkloniti ukorijenjene devijacije školstva koje nam proizvodi poluobrazovane generacije, kako vratiti značaj porodice u odgoju djece, kako istisnuti korupciju iz ključnih sigurnosnih poluga vlasti i pravosuđa, kako obnoviti sistem vrijednosti koji promovira etiku, humanost i pozitivne uzore, a ne kriminogene tipove... ? Kako je rečeno na početku... bh. društvo je puno dijagnoza tako da nas čeka težak, dug i neizvjestan, ali i neophodan period obnove kako bi neki novi klinci imali budućnost. Na potezu su sociolozi, psiholozi, pravnici, kriminolozi...
* Autor je umirovljeni brigadir Vojne obavještajno-sigurnosne službe OS BiH, magistar politologije u oblasti međunarodnih odnosa i vojno-politički analitičar u projektima koji se bave sigurnosnim pitanjima
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.
NAPOMENA O AUTORSKIM PRAVIMA:
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu".
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, isti dan kad je kolumna objavljena, može to isključivo uz pismeno odobrenje Redakcije portala Radiosarajevo.ba. Nakon dozvole, dužan je kao izvor navesti portal Radiosarajevo.ba i, na najmanje jednom mjestu, objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti tek 24 sata nakon naše objave, uz dozvolu uredništva portala Radiosarajevo.ba, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Povezano
/ Najnovije
