Dragan Bursać: Zašto Porfirija ne dotiču kosti Tomašice?

"Više je bilo Boga danas u Tomašici pobijenoj, nego u crkvi koju Porfirije blagosilja, 15 minuta dalje. I ne, ne bole njega kosti najveće evropske masovne grobnice, kao ni kosti 102 ubijena prijedorska djeteta, za njega je dolazak u RS, kako reče blagoslov i utjeha."

Za Antenu M piše: Dragan Bursać

Patrijarh Crkve Srbije, Porfirije Perić, posjetio je manastir Miloševac u Prijedoru. I to ništa nije čudno, ni strano, ni neuobičajeno. Još jedan velmoža Crkve Srbije obilježava zapadne granice srpskog sveta, međi ono što je njihovo i što im po sili, valjda nekakve nebeske promisli pripada. A da je čitav taj kraj većinski srpski, o tome nema spora, najsrpskiji je vjerovano na svijetu cijelom. Makar nadzemno gledajući.

Trending

Suljagić odgovorio Dodiku: "Kapije mezarja i Memorijalnog centra Potočari će biti zatvorene 2. maja"

Od Korićanskih stijena, preko pobijene fudbalske lige, do Tomašice

Jer?

Jer mu se “dogodila“ kako ondašnji mudroseri tepaju uvertiri u genocid, dakle “dogodila“ mu se Tomašica, Keraterm, Hambarine, Kozarac, Puharska, Omarska... Preciznije, u tim “događanjima“ srpstva i srpskog sveta, u 1992. godini pobijeno je samo u Prijedoru 3176 ljudskih bića. Od toga 102 djeteta. U obližnjem Kozarcu “nastradalo“ je, kako se tepa tom zlu, 250 ljudi. Eto baš tu je i pomenuta Tomašica, najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, a u njoj su pronađeni ostaci blizu 400 ljudskih bića. Iz tog Prijedora, iz te regije, izvedeni su organizovano, autobusima nedužni ljudi, a onda strijeljani i bacani niz ambis Korićanskih stijena. Njih 224.

A jeste li čuli da je u toj “nezgodi“, kako joj opet tepaju velikosrpski zločinci, uništena cijela jedna fudbalska liga? I ne, ne mislim na nekakve vansportske malverzacije, nego je pobijena fudbalska liga (sic!). Najbukvalnije! Mataruško brdo je imalo uz rat, pazite sad, 6 fudbalskih klubova: Proleter, Sloboda, Patrija, Rakovčani 79, Mladost i Pobjeda. A onda su četnici 1992, desetkovali i zatrli fudbalere, samo zato što nisu bili Srbi. Nestalo je šest klubova, eheej! Takva razmjera genocidnosti slabo kad je viđena u povijesti čovječanstva.

Kamo te Porfirije, da zatražiš oproštaj?

E, nadam se da sam vam makar malo pojasnio kakav je prijedorski kraj u kome gostuje Porfirije Perić. Još ako znate da je iz Banjaluke, koja je bila prva etapa njegove turneje, do Prijedora nemoguće zaobići Kozarac, Kozarušu i Omarsku, dakle ogromna stratišta bošnjačkog i hrvatskog naroda, onda vam je jasno kuda ova priča vodi.

A vodi na koncu do najobičnijeg ljudskog pitanja-Zašto Porfirije, nisi svratio u Tomašicu, u Omarsku, u Kozarac, u Keraterm, pa se naklonio dušama ljudi koji su pobijeni na početku genocidnog projekta, samo zbog “pogrešnog“ imena i prezimena? Ili, zašto nisi makar bacio cvijet niz Sanu u Prijedoru u pomen na ona 102 ubijena djeteta koji ni tri decenije nakon smrti nemaju spomenik? Zar to ne bi bilo hrišćanski? Zar to ne bi bilo etički i ljudski? Zar to nisu načela za koja se zalažeš kao prvi čovjek Crkve Srbije? Ili baš i nisu?

Čini se da nisu. Ali zašto?

Pa zato, što to nije u kodu ovakve Crkve Srbije. Nije joj u fundamentu da traži oprost, jer je blagosiljala one koji su počinili ovo zlo neviđeno. A ti Periću kao Vučićev namjesnik i nisi postavljen da miriš i tražiš oproštaj, nego naprotiv.

Zato Porfirije umjesto molbe za oproštaj, ispucava ovu rečenicu:

“I zato je za sve nas, odakle god da dolazimo, dolazak u Republiku Srpsku veliki blagoslov i utjeha”. Eto, to je njemu mjesto zločina. Blagoslov i utjeha.

Poruka slijepim kod očiju

Zapravo je potpisniku ovih redova potpuno jasna i Perićeva neempatična oholost, ista ona kao i u njegovih pratilaca, koji su s Dodikom došli do jednog pravoslavnog hrama, bez da su se počešali po donjem dijelu leđa za svim grobovima i stratištima ubijenih Bošnjaka i Hrvata. I da, pogotovo Porfirije, on vrlo dobro zna, osjeća i ćuti tu krv pobijenih ljudi pod svojom mantijom, dok gazi po čemernoj krajiškoj zemlji.

Samo mi nisu jasni slijepi kod očiju, koji su Porfirijevu ljubav prema zagrebačkom sastavu ”Azra“ i lokalnu blagoglagoljivost podvodili pod “novi dašak srpskog pravoslavnog vjetra“. A taj vjetar zauvijek bazdi na konkvistadorstvo i srednjovjekovnu zaostalost. Isto je to bio, da se razumijemo i onda, negdje na službovanju u Zagrebu, i u cetinjskom desantu, i litijašenjima sve sa vojskom zilotskih kriminalaca, i u današnjem odsustvu empatije prema pobijenom gradu u Prijedoru.

Prijetnje odricanjem

Sve je isto. Jednako, ponavljajuće, dosadno i isto. A i da nije isto, ziloti po društvenim mrežama, kao izuzetan i osiguran korektiv Crkve Srbije, javno su obznanili da će se “odreći Porfirija“, ako napravi bilo kakav ljudski gest milosti prema ubijenim građanima Prijedora na početku genocida. I to je Porfiriju Periću zapravo najjasnije. To mu je zvijezda vodilja i eventualni korektiv.

Na koncu, nije on tu gdje jeste da traži oprost, nego da se bavi profanim vjerskim manekenisanjem i ekspanzionizmom Crkve Srbije, ne bi li dobio blagonaklonost kakvog nedotupavog analitičara van srpskog sveta. A i ako ne dobije, nema veze, ima ko će mu aplaudirati.

Pa opet, kada prođete pored Tomašice, ne morate znati ni šta je tu pored vas, osjetićete stvarnu, biološku jezu u kostima i po koži. Osjetićete kako vam meso živo stezanjem mišića reaguje na prisustvo zla koje je ubilo silna ljudska bića. Kažem, to je biološka reakcija, koja ima nekakve veza sa Apsolutom. A opet kažem, možda baš te biološke rekcije nema Porfirije i svita mu, pa okreću glavu od onog za šta se nominalno bore i (p)ostaju sluge zla.

Kažem vam, više je Boga danas u Tomašici pobijenoj, nego u crkvi koju Porfirije blagosilja, 15 minuta dalje. I ne, ne bole njega te kosti najveće evropske masovne grobnice, s kostima više od stotinu pobijene djece prijedorske.