Dragan Bursać: Šta bi Amila kazala Dragi?
Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!
“Misliš da tvoj Bog prašta ubistvo djece? Imaš li djecu i hoćeš li ih imati? Hoćeš li im kupovati benkice, gegice i cucle? Hoćeš li im mijenjati pelene? Ja sam imala pet mjeseci kad su me ubili, a ti to proslavljaš!“
Gledam, muškarac nag do pasa sa tetovažama četničkih koljača, slika se pored natpisa Masovne grobnice Lanište, držeći visoko podignuta tri prsta.
Mjesec dana od ubistva Danke (2): Šta će se dogoditi ako se dokaže da su ubice neuračunljive?
Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba
Mržnja kao bolest na smrt
Sa njegovih leđa, gledaju nas četnički zločinci Draža Mihailović i Momčilo Đujić. Fotografiju je narečeni postavio pod imenom Drago Tendžerić i pun ponosa pokazao svijetu svoju mržnju, zlo i primitivizam.
Gledam, narečeni Drago je mlad čovjek, za koga će neko reći da ne zna šta radi. Facebook je tek medij kojim se očituje sve na ovom svijetu pa i mržnja.
“Kada mrzim, oduzimam sebi nešto. Kada volim, postajem bogatiji za sve ono što volim. Praštanje je ponovno nalaženje otuđenje svojine, a mržnja tek produženo samoubisto“, reći će veliki Fridrih Šiler.
Dragan Bursać: A da malo Srbiju podijelimo po čehoslovačkom scenariju?
Pa opet pogledam Dragu i vidim svu nesreću i zlo, vidim bolest koja je duboka, transgeneracijska, gledam osobu koju je mržnja toliko načela i izobličila da je teško govoriti o ljudskom biću. To jeste odistinski neživot, to jeste odložena smrt u mržnji, to jeste tek prisustvo mrtvog duha.
Slikati se sa uzdignuta tri prsta iznad masovne grobnice u kojoj je pronađeno 188 tijela Bošnjaka, od kojih je bilo i šestoro djece, nije necivilizacijski čin, to je bit negiranja ljudskosti u samom sebi, a svakoj osobi poput Drage, najveća je kazna upravo njegovo postojanje u mržnji.
Pomisli na Amilu…
Ali šta li bi kazala nekad stvarna beba, a danas izmišljena djevojka Amila Džaferagić, koja je skončala u jami na Laništu, tu iznad Dragina tri prsta?
Podsjetiću vas, beba Amila Džaferagić, je imala pet mjeseci. Prve zrake sunca, prvi vazduh, prvi majčin dodir, sve je stekla u selu Biljani kod Ključa.
Podsjetiću vas i ovo, tog 10. jula ‘92 u selo ušli četnici.
Pobili su 264 mještana. Njih 188 skončalo je u jamama na Laništu ponad Ključa.
Dragan Bursać predstavio uzrok i posljedicu: Civilizacijska razlika između Sarajeva i I. Sarajeva
A beba Amila?
Pronađena je u narečenoj jami, mrtva u zagrljaju ubijene majke. Čvrsto je držala flašicu s mlijekom.
Ubijena je metkom u glavu iz neposredne blizine. Metak u glavu bebi, možete li shvatiti razmjere monstruoznosti te?
Zapisnik sa obdukcije kazati:
Strana 70, leš br.172:
Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29.02.1992. u Biljanima - Ključ, prepoznata po ocu Šemsi.
Odjeća: dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječija gegica siva, pamučne bijele duge gaće, štramplice bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra
Nađeni predmeti:
Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda.
U zapisniku piše:
LIKVIDIRANA PUCNJEM U GLAVU
Pa vas opet pitam, šta bi kazala Amila svom mogućem vršnjaku Dragi, koji proslavlja njeno krvavo ubistvo?
Da li bi ga pitala nekad ubijena beba, a danas izmišljena djevojka, jel' se to mojoj smrti raduješ?
Proslavljaš li smrt nas 264 ubijenih u Biljanima i nas 188 koji smo svoje kosti ostavili ovdje ispod tvoja tri podignuta prsta u masovnoj grobnici?
Šta slaviš, kome se raduješ, kome se klanjaš, kako se Bogu moliš ili misliš li da tvoj Bog prašta ubistvo djece?
Imaš li djecu i hoćeš li ih imati?
Hoće li te tvoja djeca držati za ruke? Hoće li ti se radovati? Hoćeš li se ti njima radovati? Hoćeš li im kupovati benkice, gegice i cucle? Hoćeš li im mijenjati pelene? Hoće li meso tvoga mesa i krv tvoje krvi biti zaštićeni i voljeni. Maženi i paženi, hoće li biti čuvani i obožavani?
Dabome da hoće! I trebaju, jer je dječiji život najveća svetinja u Kosmosu i nema te religije, tog Boga i tih bogova koji ti to neće kazati Drago!!!!
Bursać: Milorade, Kosovo je nezavisna država, a RS ubogi entitet u BiH
A nemoj ni pomisliti, kako bi bilo da ti neko oduzme ono najdraže-život tvog života, meso tvog mesa i krv tvoje krvi. I nemoj ni pomisliti, kako bi se ti osjećao da neko šenluči i zločincima se divi nad mjestom djeceubistva!
Jer, to se ne pomišlja i to ne biva! To ni zločincu ni zločinačkim hordama poželjela ne bih, kazala bi Amila, koje nema. Kazala bi Amila koja je ubijena, kako i piše-metkom u glavu sa pet mjeseci starosti!
E onda, shvati, ako možeš shvatiti i pojmi ako možeš pojmiti Drago, kako se osjećaju svi oni preživjeli, koji gledaju tebe, kako se sprdaš sa kostima njihovih ubijenih. Samo pomisli, pa pokušaj ugasiti u sebi tu mržnju. Dok još nije kasno, jer si mlad i nisi za ideologije.
Ne pada snijeg…
Ako išta ima pozitivno u ta tvoja podignuta tri prsta nad grobnicom ljudskom i grobnicom dječijom, to je ona snijeg.
Pitaš se kako snijeg?
Vidiš, ne pada snijeg, a to znaš, da prekrije brijeg, nego da svakoj zvijeri otkrije trag. A te tvoje zvjerke četničke, kojima se diviš upravo pokazuju preko tebe i tvoja tri podignuta prsta da štuju zlo i djeceubistvo. Pa je onda baš tvoje tijelo iznad masovne grobnice pokazalo za šta se bore ta dvojica istetoviranih na njemu bore. A to su masovni zločini.
I nema bolje slike i predstave, šta su bili i ko su bili četnici i čime su se bavili i kako su to radili od tvoje fotografije, na kojima im pokazuješ još malo nove krvi bošnjačke, koju oni nisu dočekali.
A svi oni koji su pola vijeka nakon četnika jednako se odazivajući na četničko ime zatrli Biljane, napravili zlo zla i u konačnici genocid, mogu se svrstati u istu onu mračnu, zlu vojsku, mržnjom zaraženu.
I znam da će u onom dijelu zemlje koji se odaziva na ime Republika Srpska, taj mrak i tvoje nedjelo ostati nevidljivo i gluho pored očiju i ušiju. I znam da će tek poneko izraziti zgražavanje, da će se rijetko ko i oglasiti uopšte, jer su svima navodno preče stvari u glavama i novčanicima-od jagme za fotelje političke pa do proslave kriminalaca lokalnih.
Dragan Bursać se oglasio na Facebooku nakon ispadanja Srbije i otkrio pravu istinu debakla u Kataru
A, šta ako smo to svi zajedno zaboravili Amilu, kćerku Šemse, rođene onog prestupnog 29. februara 1992. da bi samo pet mjeseci kasnije otišla u smrt četničkim metkom? Jel' nam sve okolo postalo i ostalo važnije? Jesmo li danas postali manje ljudi ili smo se iz ljudi davno ispisali? I treba li nam ovakav nesoj poput ovog Drage da se sjetimo Biljana, da se sjetimo šta je i kako je uništavan život u ime četničke ideologije?
Trebaju li nam Dragina tri prsta da se osvijestimo kako počinioci nikad nisu kažnjeni i kako su do danas slobodni ljudi?
A ti dobri čovječe, ako budeš prelazio prevoj Lanište kod Ključa, stani na istom onom mjestu na kome je stao zlom umrljan mladić Drago iz Bosanske Gradiške, pa se pomoli Bogu, Kosmosu ili dobrom duhu, svejedno je za duše ubijenih. Zbog sebe najviše i zbog svog duševnog zdravlja.
A Amila nas negdje sa neba sve gleda i sudi nam!
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Povezano
/ Najnovije
