Dragan Bursać: Mladićeva smrt i kraj NVO bajke kako smo "jedni drugima palili kuće"
"Smrt monstruma Mladića sahranila je još jednu veliku BiH iluziju: Da ćemo do pomirenja stići okruglim NVO stolovima na kojima ćemo jedni drugima priznati da smo "svi pomalo krivi". Dok su Mladiću paljene svijeće i izgovarane riječi zahvalnosti, postalo je bolno jasno da trideset godina "ko nas, ba, zavadi" terapije nije pomjerilo kult zločinca ni za milimetar. Možda je zato konačno vrijeme da stvari nazovemo pravim imenom: Društvo koje slavi ratnog zločinca ima veliki problem koji se ne liječi lažnim seminarom o tome kako smo 'jedni drugima palili kuće'."
Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba
Smrt zločinca Ratka Mladića uradila je za nekoliko dana ono što stotine konferencija, okruglih stolova, seminara, panela, radionica i projekata "suočavanja s prošlošću" nisu uspjele za tri decenije: Pokazala je koliko je promašena bila pretpostavka da se do pomirenja može doći razvodnjavanjem činjenica, relativizacijama, svođenjem rata na zajedničku nesreću i beskrajnim budalastim ponavljanjem kako su "svi činili zločine" i kako smo "jedni drugima palili kuće".
Djevojka (19) ubijena u krvavom piru u Srbiji: Pozvao je da dođe kući i onda krenuo u masakr
Mladićeva smrt ogolila je rezultat tog pristupa.
Nije agresija elementarana nepogoda
Čovjek pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, progone, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje građana Sarajeva, protivpravne napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce, u ogromnom, predominantnom dijelu srpskog javnog prostora ispraćen je kao general, komandant, heroj, zaštitnik naroda, gotovo kao nacionalni svetac. Presude su ostale iste, masovne grobnice su ostale gdje jesu, mrtvi su ostali mrtvi, a oko Mladića se još jednom podigao čitav mitološki aparat koji od ratnog zločinca pravi moralnu vertikalu.
I tu dolazimo do kraja jedne velike zablude.
Decenijama je dio nevladinog sektora na prostoru bivše Jugoslavije gradio pomirenje po principu "hajde da svako počisti ispred svojih vrata". Ideja da svaki zločin mora biti kažnjen, a svaka žrtva priznata jedina je civilizacijski moguća.
Problem nastaje kada se iza te formule izgubi historijski kontekst, pa rat postane nešto kao elementarna, prirodna nepogoda koja je jednog jutra, eto, tako pala na Bosnu i Hercegovinu. Nestanu u toj šupljoj priči tako konkretni politički projekti, vojske, komandne strukture, opsade, logori, masovne grobnice, etničko čišćenje i presuđeni zločini, a ostane sentimentalno-infantilna mantra o ljudima koje su zavadili nekakvi misteriozni političari.
I onda dobijemo onu nepodnošljivu rečenicu:
"Jedni drugima smo palili kuće."
Jesmo li?
Ko je držao Sarajevo pod opsadom? Ko je imao artiljeriju na brdima iznad grada? Ko je napravio sistem logora u Prijedoru? Ko je zauzeo Srebrenicu, odvojio muškarce i dječake i organizovao njihovo sistematsko ubijanje? Ko je organizovano protjerivao stanovništvo sa teritorija koje su proglašavane srpskim?
Odgovori nisu stvar nacionalnog osjećaja. Zapravo, nisu uopšte stvar osjećanja. Nalaze se jako, jako konkretno u hiljadama stranica pravosnažnih presuda.
Dragan Bursać: Dino, veži flamingosa gdje ti aga kaže!
Etički bankrot jednog promašenog koncepta
Pomirenje koje traži od žrtve da vlastito iskustvo ublaži kako se druga strana ne bi osjećala "neprijatno" pretvara se u bizarnu institucionalizovanu relativizaciju. Upravo je tu koncept "ko nas, ba, zavadi" doživio svoj konačni etički bankrot.
Jer čovjeka koji obožava monstruma Ratka Mladića nećete uvjeriti da je Mladić zločinac pričom kako je "bilo i naših zločina". Upravo ste mu dali ono što traži. On će vam odmah izvući srpske žrtve kao žetone u morbidnom knjigovodstvu smrti, pronaći selo, jamu, kolonu, zločin i ime kojima će pokušati poništiti Srebrenicu. Srpska žrtva tu počesto prestaje biti čovjek i postaje puki argument. Potrebna je dok se njome relativizuje tuđa smrt, a nakon toga ponovo pada u zaborav, jer zaboli relativizatora donji dio leđa za bilo kojom žrtvom, pa i srpskom.
To je možda najvažnija lekcija koju nam je Mladićeva smrt ostavila.
Ratko Mladić se u nacionalističkom imaginariju ne slavi uprkos Srebrenici. Slavi se upravo kroz ono što Srebrenica simbolizuje.
Recite mi jednu Mladićevu vojnu pobjedu
Jer šta je veliko vojno djelo Ratka Mladića?
Opsada Sarajeva? Držanje civila pod artiljerijom i snajperima? Zauzimanje UN-ove zaštićene zone pred višestruko slabijim protivnikom? Ubijanje zarobljenih muškaraca i dječaka? Protjerivanje stanovništva? Uzimanje pripadnika UN-a za taoce?
Od Mladića je naknadno napravljen vojnički genije kako bi se zločinu obukla uniforma herojstva. Njegov kult mnogo je jednostavniji i mnogo strašniji: to je kult rezultata nasilja, teritorije očišćene od drugih, Srebrenice nakon jula 1995. i ideje da se etnički prostor može stvarati silom.
Da je Ratko Mladić spasio osam hiljada Srebreničana, pisao sam o tome, bi li mu danas crtali murale?
Da je deblokirao Sarajevo, bi li mu pjevali pjesme?
Da je odbio naredbe koje vode u zločin i zaštitio bošnjačke civile, bi li njegovo ime postalo nacionalistička svetinja?
Odgovor znamo. I upravo je taj odgovor ključ cijele priče.
Dragan Bursać: Vraća li Čović druga Dodika u premijersku fotelju?
Političari srpskog sveta 99,8% saglasni u zlu
Još je poraznije ponašanje političkih elita. Časnih izuzetaka u Srbiji ima i njih treba pamtiti upravo zato što pokazuju da drugačiji odnos prema prošlosti nije nikakva antisrpska zavjera. U Republici Srpskoj gotovo čitava politička scena ostala je zarobljena između otvorenog veličanja i kukavičke šutnje. Rečenica da je umro pravosnažno osuđeni ratni zločinac i čovjek osuđen za genocid postala je politički ekstremizam ili autošovinizam, kako su ga neočetnici krstili.
Pa onda pitamo zašto obični ljudi pale svijeće Mladiću?
Od koga su trebali naučiti drugačije?
Od političara koji ga nazivaju herojem? Od medija koji od presuđenog zločinca prave nacionalnog mučenika? Od Srpske pravoslavne crkve koja je decenijama pomagala sakralizaciju nacionalističkog pogleda na rat? Od intelektualaca među kojima su mnogi danas desniji od profesionalne desnice? Ili od impotentnog NVO okruglog stola na kojem će im neko ponovo objasniti da "svaka strana ima svoju istinu"?
E pa nema!
Sjećanja mogu biti različita, porodične tragedije mogu biti različite, iskustva rata mogu biti različita, ali činjenica da je u Srebrenici počinjen genocid nema srpsku, hrvatsku i bošnjačku verziju. Ratko Mladić nema jednu biografiju za Banjaluku, drugu za Beograd, a treću za Haag.
A koncept "Mir, mir, mir, niko nije kriv" upravo je na njegovoj smrti pokazao vlastiti bankrot.
Bursać: Može li Denis Bećirović obećati da neće ponovo u kolo sa HDZ-om i SNSD-om?
Unosna industrija "pomirenja"
Mnogo ljudi je od industrije pomirenja sasvim pristojno živjelo. Pisani su projekti, trošeni milioni, organizovani seminari, pravljene zajedničke fotografije, dijeljeni certifikati, građene karijere, a poneko je preko civilnog sektora stigao i do ministarskih fotelja. Tri decenije kasnije društveni rezultat možemo mjeriti prizorima ljudi koji pale svijeće čovjeku osuđenom za genocid.
Teško je zamisliti precizniju evaluaciju projekta.
Vrijeme zato traži potpuno drugačiju metodu.
Bursać: Ako se planira hrvatska izborna jedinica, zašto ne zahvata pola RS u kome su živjeli Hrvati?
Možda prvo terapija istinom i denacifikacija?
Bosni i Hercegovini treba što brži put prema Evropskoj uniji, pravni sistem koji će kažnjavati veličanje ratnih zločinaca i negiranje genocida, obrazovanje u kojem sudski utvrđene činjenice neće zavisiti od entiteta u kojem se nalazi školska tabla, uklanjanje imena ratnih zločinaca iz javnog prostora i kultura sjećanja koja će svakom nevinom mrtvom čovjeku priznati ime, dostojanstvo i tragediju.
Treba joj, koliko god nekome ta riječ bila neprijatna, dugotrajan proces denacifikacije velikosrpskog projekta i njegovih posljedica. Zakonom, obrazovanjem, institucijama i evropskim standardima, a ne novim krugom stolica u hotelskoj konferencijskoj sali.
Pomirenje može doći poslije istine. Prije njega dolaze činjenice, odgovornost i priznanje žrtve.
Mladićeva smrt zato nije pokazala da su ljudi na Balkanu osuđeni da se mrze. Pokazala je nešto mnogo konkretnije: relativizacija zločina i još više relativizacija pozicije žrtve nikada nisu bile put prema pomirenju. To su tek načini da se izbjegne razgovor o uzrocima, odgovornosti i ideologiji koja je zločine proizvela.
Dragan Bursać: Nije treći entitet, nego se neko… pravi lud
Između genocida i njegovog poricanja nema sredine!
Monstrum Ratko Mladić je umro, a njegov kult je ostao živ.
Zato više nemamo vremena za "ko nas, ba, zavadi", za "svi smo isti", za "svako je svakome palio kuću" i ostalu apaurinsku terminologiju kojom se trideset godina pokušava napraviti sredina između činjenice i laži.
Između genocida i njegovog poricanja nema sredine!
Između ratnog zločinca i njegovih žrtava nema zajedničke istine koju treba pronaći na okruglom stolu.
A društvo koje čovjeku osuđenom za genocid pali svijeće prvo mora naučiti šta je taj čovjek uradio.
Tek onda možemo razgovarati o pomirenju. Mislim na ISTINSKO POMIRENJE!
* * *
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Povezano
/ Najnovije
