Dragan Bursać: Djevoka Sanida, ubijena pred očima majke i brata

Vreo ljetni dan u Hercegovini. 14. je juli 1993. godine. Traktor sa prikolicom se udaljava iz sela Plješevica kraj Stoca. A na prikolici ljudi, civili povezani žicom. Oko traktora i na traktoru naoružani bojovnici Hrvatskog vijeća obrane.

Ako čovjek bolje pogleda, može vidjeti krv kako se slijeva sa prikolice, iako zarobljeni i povezani ljudi nisu okrvavljeni.

Piše: Dragan Bursać (Al Jazeera Balkans)

Samo jedan mladić nema žicu oko zglobova. Zove se Samir Kaplan i on je u najvećim mukama. Svojim drhtavim rukama, pridržava u krpe i par peškira umotano ljudsko tijelo. Svojim drhtavim rukama, pod suncem Hercegovine, pridržava tijelo ubijene sestre Sanide Kaplan. 

Najljepša djevojka ovog dijela Hercegovine

Žive bratovljeve ruke čuvaju tu sklupčanu okrvavljenu, beživotnu masu u uglu traktorske prikolice, tu masu koja je do juče bila jedro, veselo biće, koja je skakala po dvorištu i odbrojavala dane do 18. rođendana. 

Sanida, do juče najljepša djevojka ovog dijela Hercegovine, sad je tu, pod njegovim rukama, koje je miluju, bratski nježno, mrtva u uglu prikolice. 

A dan ranije, 13. jula, bojovnici HVO-a su upali u selo Plješevica kraj Stoca. Nakon kampanje etničkog čišćenja po dijelovima južne i zapadne Hercegovine, na red je došlo ovo seoce. Ljudi su bili krivi jer su živi i jer se na drugi način Bogu mole. Hvatali su HVO-ovci te ljude kao zvijeri, lovili ih, a onda su ih kamionima, autobusima i traktorima odvodili u logore. Od onog za žene, djecu i starce u Osnovnoj školi Crnići kod Stoca, pa Koštane bolnice i Gabele, preko Dretelja i Heliodroma, do Ljubuškog, odvođeni su nekad slobodni ljudi kao roblje. 

E, tog dana, tog vrelog 13. jula ‘93, na kapiji Kaplanovih, jedinice Herceg-Bosne su tražile od ljudi da se “predaju“, da izađu iz kuća i zapute se prema kamionima i traktorima. 

Rafal kao odgovor na pitanje: Šta nam ovo radite?! 

Sanida je stala na kućni prag, stegnula je pesnice i očiju širom otvorenih zaputila se prema kapiji, prema HVO-ovcima. Znala je da će se nešto dogoditi, ali nije mogla podnijeti to zlo, koje ih danima obavija sa svih strana. Nije mogla više gledati ni trpjeti torturu koja se, po pravilu nakaradnom, primjenjuje nad njenim narodom.

“Šta nas tjerate svaki dan, šta nam ovo radite?!“, izgovara dijete od 17 godina i 355 dana, sublimirajući u ovoj rečenici valjda bijes cijelog jednog potlačenog naroda, koji goloruk, preko noći postaje lovina, niževrijedna vrsta i kome je umjesto života namijenjena smrt – brza metkom ili spora u logorima. 

I umjesto odgovora na najiskonskije ljudsko pitanje – šta nam ovo radite? – uslijedio je dugačak rafal, koji je sav stao u tijelo djevojčice. To je valjda bio odgovor i poruka bojovnika HVO-a, šta rade i šta tek namjeravaju da rade. Ubijamo vas!

Sanidin stariji brat Samir, isti onaj što joj tijelo čuva na traktorskoj prikolici, kazaće mnogo kasnije za Anadoliju: “Sva je bila u krvi, nisi mogao ni pogledati. Jedne dojke nije bilo nikako i pola glave.“ Eto, to je ostalo od djeteta.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.