Dragan Bursać: Tajna lakih tabuta srebreničkih

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Pa ti Milorade pitaj porodice ubijenih u genocidu, ako obraza imaš, a nemaš ga, koliko im je kostiju juče sahranjeno i ukopano u tim tabutima i zašto su tabuti tako lagani? Sve će ti se samo kazati, jednom jedinom riječju: GENOCID!"

”Ima podataka da su tabuti prazni, da u njima nema posmrtnih ostataka, nego se samo stavi ime", izrekao je ovu gadost prije dva dana predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milorad Dodik.

I prošla je komemoracija u Potočarima, koja je u potpunosti posvećena ubijenim u genocidu, taj dan se nije prljao Dodikovim imenom. No, sada je vrijeme da se pozabavimo ovom njegovom strašnom izjavom. I to prije svega zbog funkcije koju obanaša Milorad Dodik, a on je makar formalno prvi čovjek u zemlji.

Lagani tabuti kao potvrda genocida

Osim što je izjava bazično netačna, što je nekrofilska i što će Milorad Dodik kad-tad za ovo krivično odgovarati, red bi bio da uđemo u srž problema velikosrpske ideje, a koju ta ideja muči sa Srebrenicom i genocidom, koji je počinjen u ime te ideje.

Dakle, srbijanske televizije, srbijanski kvaziintelektualci, ološ i gamad svakojake provinijencije, već deceniju i više serviraju ovu nakaradnu priču, po kojoj su tabuti "isuviše laki", u "kojima nema ništa" i da je to "prazna priča o praznim tabutima". Dakle, Dodik je preuzeo narativ srbijanskih ultranacionalista i fašista i opetovano ga servirao urbi et orbi sa političke pozicije prvog čovjeka u Bosni i Hercegovini.

A sva istina je upravo u istini da su tabuti odista lakši od “normalnih“.

Zašto?

Pa zato što se nakon genocida četnici ni u smrti pobijenih Srebreničana nisu zaustavljali. Rasparčavali su ljudska tijela, bacajući ih u sekundarne, tercijarne, kvartarne grobnice. Po pravilu, strašno zvuči, ali po pravilu!

Na terenu postoje situacije u kojima su ljudske kosti ukopane, pa pronađene u šest ili čak sedam grobnica.

O sakupljačima ljudskih kostiju

Jedna beskonačno važna digresija: Znate li ko je Ramiz Nukić, iz sela Kravica na padinama Kameničkog brda kod Bratunca? On je čovjek koji je preživio genocid, koji se vratio svojoj porušenoj kući, a najvažnije za ovu priču, on je čovjek koga zovu srebrenički “sakupljač kostiju“. Dobro ste pročitali, ljudske kosti su toliko razastrte na poljima i poljima genocida da ih Ramiz, godinama pronalazi, sakuplja, klasifikuje, koliko zna i umije:

"Kosti k'o kosti, teško je bilo prepoznati oca i braću, ali sam vidio da ima dosta kostiju po šumi, po potocima i odlučio sam da ih počnem kupiti, zapravo da pronalazim kosti i zovem Institut za traženje nestalih, da im pomognem, ali da ujedno pomognem i žrtvama, porodicama žrtava koje tragaju za svojim najmilijima. Nekad bude jedno tijelo, nekad tri tijela u tim kostima, nekad tek pokoja kost. Raznesu ih životinje, a bile su i poplave prije četiri godine, požar prošle godine…", kazuje Ramiz za Deutsche Welle.

Izvođači genocidnih radova, isti oni koje je Dodik politički i ideološki naslijedio, a koji su napravili genocid, jasno su znali šta su uradili i na sve načine, rasčupavanjem ljudskih kostiju, su nastojali prikriti isti taj genocid.

Pa upravo Milorad Dodik, svojom, tobože, sumnjom u prazne tabute, a zapravo tabute sa desetak ljudskih kostiju, koje će biti jedina komemorabilija, oko koje će se potomci moći skupiti i proučiti fatihu, zapravo baš Dodik razotkriva najgnusnije postmortalne genocidne namjere i genocidna izvršenja onih koji su počinili genocid.

Ne opraštaj im Bože, znali su šta rade

Tako na koncu pada pročetnička mantra “genocid se nije desio“, jer su upravo Mladić, Krstić, Karadžić i resto bande, osim što su uz logističku podršku Srbije napravili genocid, odlično znali u trenutku izvršenja istog, da to nije tek “strašni zločin“, nego baš sistematsko zatiranje naroda. Jer, da je bio tek usputni zločin ili “vojni poraz i vojno groblje“, kako je Dodik sramno karakterisao Potočare, pa “pobjednici“ bi ostavili leševe netaknute ili bih ih u najboljem slučaju zakopali u primarne jame pored puteva.

Ovako: Žene, bebe, djeca, starci, maloljetnici, ovako neuhranjeni, slabi, bolesni, nenaoružani, ovako civili, ovako ispijeni i sluđeni, gladni i žedni, jednom riječju- nedužni civili, zijaju u očima smrti genocidnog entiteta, pa se fizičke posljedice genocida nastoje prikriti.

E zato, razvlačenje mrtvih, zato ubijanje ubijenih, po pet, šest ili sedam puta, zato kosti razastrte cijelom istočnom Bosnom, Drinom, Jadrom i dijelom Mačve u Srbiji. I zato u konačnici, Milorade tabuti sa desetak kostiju ili kako ti sramno kažeš, “prazni tabuti“.

Da nije bilo genocida, da su povremeno, neplanski i ekscesno ubijani ljudi, koliko god to strašno svučalo, a manje je strašno od genocida, tabuti ne bi bili “prazni“. Tijela i zemni ostaci bi bili očuvani.

Ovako, genocidnost je potvrđena i kao što vidimo djeluje transgeneracijski, djeluje i danas kroz vlast manjeg BiH entiteta, nastalog na istom tom genocidu. Negiranje genocida, prihvatanjem njegovih fundamentalnih faza, kao što je rasijavanje kostiju i prikrivanje genocida, čini zapravo još vidljivijim taj genocid.

A ti, Milorade, možda ti je neko obećao da će te spasiti ovih bogohulnih i pravno preteških riječi, ali nema te Moskve, tog Pridnjestrovlja, tog Krima, koji će te zaštiti od zemaljske-pravne kazne za svo zlo, koje si u zadnjoj deceniji izgovorio, čineći sve da na gorivu mržnje opstaneš i ostaneš na vlasti.

Na koncu, treba ovdje citirati Hasana Nuhanovića, čovjeka koji je preživio genocid u Srebrenici i koji kaže:

“Oni koji su mislili da je Dodik zabavan, da u biti nije nacionalista i da nacionalizam koristi samo da bi dobio glasove i ostao na vlasti neka ponovo razmisle. I mene je skoro pa prevario".

Upravo tako, ovom svojom zadnjom izjavom o “praznim tabutima“, Dodik je skinuo i posljednji veo sa svog lica, koje je i najjnaivnijem čovjeku kazalo-da on je crni ultranacionalista i ništa dobro od njega. Nikad!

A ljudi u tabutima, juče ukopani, imaju svoja imena:
Vejsil (Abdulah) Hamzabegović rođen 1939. godine, Muhidin (Mujo) Mehmedović rođen 1977, Fikret (Ramiz) Kiverić rođen 1978, Ramiz (Rizvo) Selimović rođen 1951, Esnaf (Zurijet) Halilović rođen 1976, Zilha (Edhem) Delić rođena 1971, Muamer (Osman) Mujić rođen 1976, Mehmed (Mustafa) Beganović rođen 1947, Hajro (Ramo) Aljić rođen 1944, Jusuf (Hajro) Aljić rođen 1967, Zajim (Mujo) Hasanović rođen 1968, Asim (Husejin) Nukić rođen 1971, Azmir (Aziz) Osmanović rođen 1979, Nezir (Rešid) Dautović rođen 1969, Ibrahim (Suljo) Avdagić rođen 1950, Jusuf (Adem) Halilović rođen 1948, Salih (Džanan) Džananović rođen 1955, Meho (Salih) Karahodžić rođen 1939. i Husein (Ibrahim) Kurbašić rođen 1932.

Pa ti Milorade, pitaj njihove porodice, ako obraza imaš, a nemaš ga, koliko im je kostiju sahranjeno i ukopano u tim tabutima, zašto su tako lagani i zašto je to sve tako kako jeste. Sve će ti se samo kazati, jednom jedinom riječju:

GENOCID!

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.