Obilježena godišnjica smrti djevojčice Sanide: HVO je ubio pred očima majke i brata

U organizaciji Udruženja logoraša Stolac obilježena je 28. godišnjica od svirepog HVO-ovog ubistva djevojčice Sanide Kaplan koje se dogodilo 13. jula 1993. godine ispred kućnog praga, pred očima najmilijih.

Inače, sredina jula bolna je za stanovnike Dubravske visoravni. To su dani kada se Bošnjaci ovog dijela BiH prisjećaju hapšenja, zatvaranja, mučenja, ubijanja i drugih zločina počinjenih tokom "udruženog zločinačkog poduhvata" s ciljem stvaranja tzv. Herceg-Bosne.

Kultura sjećanja

"Hvala svima koji su podržali i prisustvovali ovoj manifestaciji, hvala i onima koji nisu bili, a imali su prešnijih (važnijih, op.pr.) obaveza od ovih koje nas opominju na naš zaborav i kratko pamćenje. Bili su oni koji smiju i koji su hrabri, mnogi nisu, a možda se isti pronađu u govorima, jer ne svjedoče i šute. Bitno je da je bilo mnogo djece, naučit će i zapamtit nešto, a roditelji im vjerovatno o tome ne pričaju...Jer treba i dalje živjeti sa komšijama, onima koji nas nisu prepoznali te 1993. godine", naveli su iz Udruženja logoraša Stolac, uz poruku da je "istina samo jedna".

Uz koncentracione logore, od onog za žene, djecu i starce u Osnovnoj školi Crnići kod Stoca, Koštane bolnice i Gabele, preko Dretelja i Heliodroma do Ljubuškog, gdje su činjena užasna zlodjela, slučaj ubistva 17-godišnje Senide Kaplan ostao je posebno u sjećaju stanovnika Hercegovine.

Dogodio se desetak dana pred Sanidin rođendan, pred očima majke.

Ovaj zločin čitav kraj pamti kao prvu nedužnu žrtvu široke kampanje zločina koja je jula 1993. godine počela nad bošnjačkim civilnim stanovništvom toga hercegovačkog kraja.

Inače, tokom procesa Jadranku Prliću i ostalima svjedočila je Senidina majka Fata Kaplan. Ispričala je kako su vojnici HVO-a kobnog dana upali u njezino selo Plješevica kraj Stoca. Desetak dana ranije po selima između Čapljine i Stoca pokupili su muškarce, Bošnjake, i odvodili ih u logore.

Vojnik HVO-a ušao je u Fatinu kuću i naredio im da izađu.

Kuda nas vodite, suprotstavila se njezina kći Sanida.

Sedamnaestogodišnjakinja je potom pala pokošena rafalom!

"Molila sam ga da me pusti da je još malo gledam", rekla je Fata Kaplan.

Vojnik ju je natjerao da odmah ode s ostalima.

Pripadnik HVO-a Dragan Bunoza u Mostaru je pravomoćno osuđen na devet godina zatvora za ovaj zločin. Međutim, Kantonalni sud Mostar je kasnije zbog "novih dokaza i svjedoka" obustavio krivični postupak, čime je oborena presuda čak i Vrhovnog suda FBiH. Bunoza je tvrdio da je nevin ležao u zatvoru.

Inače, Fatin muž Hamzo, sinovi Samir i Ibrahim odvedeni su u logor Dretelj.
Hamzo i 15-godišnji Ibrahim oslobođeni su nakon dva mjeseca, Samir tek nakon devet mjeseci, među zadnjima.

Tada 15-godišnji Ibrahim Kaplan svjedočio je smrti svoje sestre.

"Bili smo u kući, čuli smo galamu, pucnjavu i izašli pred kuću. Tada je došla vojska HVO-a koja je tjerala narod iz susjednog sela, Humačkića mahala. Počeli su galamiti: "Izlazite iz kuće". U tom trenu je moja sestra izašla sa sprata niz stepenice. Prišla je pred kuću da se obuče i rekla: "Šta nas tjerate svaki dan, šta nam ovo radite?!" Jedan vojnik koji je bio među njima je sasuo čitav rafal u nju. Ona je tu pala pred kuću, mi smo ostali u šoku. Drugi je povikao: "Hoćemo li sve?" Potjerali su nas odatle, a ona je ostala da leži. Nisu nam dali ni da je pogledamo, ispričao je ranije Ibrahim Kaplan u razgovoru za Anadoliju.

"To je moja sestra"

Stravične prizore ne zaboravlja ni spomenuti stariji brat Samir Kaplan koji je za vrijeme sestrinog ubojstva bio u kući i kako kaže čuo majku da plače i govori 'ubiše je', ali je mislio da se radi o udaranju, te se s nekoliko rođaka uspio sakriti.

No, kada su nakon cjelonoćnog skrivanja izašli pred vojsku HVO-a bili su prisiljeni predati se. Tada je kako ističe od vojnika saznao stravičnu vijest o svojoj sestri.

"Jedan od tih vojnika je rekao: "Došli smo da pokopamo jednu žensku osobu."

Kada je rekao da je posljednja kuća onda sam ja vrisnuo: "To je moja sestra", prisjetio se Samir bolnog trenutka.

Po njezino tijelo su kako kaže, otišli traktorom, a tijelo su joj u deku zamotali on i rođak.

"Sva je bila u krvi, nisi mogao ni pogledati. Jedne dojke nije bilo nikako i pola glave. Ja i rođak smo je previli i stavili smo je na traktor i tako išli do harema“, priča Samir.

Govorio je da su na traktoru svi bili vezani žicom osim njega i rođaka koji su se brinuli za tijelo sestre koju treba sahraniti, dok su ih neprestano požurivali u tom činu.

"Nismo je ni pokopali kako bi trebalo, niti mogli da iskopamo mezar kako treba po muslimanskom običaju. Tu smo je pokopali i sahranili. Samo što je tijelo jedva stalo u mezar i ništa više. Nije bilo dubine ni pola metra", kazivao je Samir.